Piše: Vidžej Prašad
Prevod: Žurnal
Samar Abu El Uf, dobitnica nagrade World Press Photo za 2025. godinu za fotografiju ispod, objavila je na svom Instagram nalogu da je bliski prijatelj njenog sina, Sami Šukur, ubijen dok je „otišao da potraži brašno kako bi prehranio sebe i svoju porodicu.“ Samar je snimila Samijeve fotografije sa mature neposredno prije početka genocida u oktobru 2023. godine.
Samijeva porodica posjeduje jednu od najpoznatijih firmi u Palestini koja je proizvodila halvu s tahinijem. „Jedna od najboljih u Gazi,“ napisala je Samar. Dodala je da je Sami „stradao pod pljuskom metaka; zvuk je bio jeziv… Mi nismo samo brojke; svaki od nas je jedna priča.“
Ušli smo u posljednji kvartal 2025. godine. Vrijeme ne prolazi — ono juri, kao da nas gone. I to ne bilo kakvi konji, već konji apokalipse. Nije to slika ljepote i slobode što je krasi livade, već slika užasa što nas proždire.
Kuda god se okreneš, naslućuje se prisustvo krajnje desnice, posebne sorte, koja sve glasnije korača ka vlasti. Njeni vođi jašu kao u bitku, u punom galopu.
Ali ti vođi nemaju nikakvo rješenje za krize u kojima se davimo. Naprotiv — kao da u njih sipaju ulje, rasplamsavajući već razgorijelu vatru. Umjesto da gase požare, oni otvaraju vrata paklu.
Negiraju klimatske promjene, gaze po ljudskom dostojanstvu. Propovijedaju štednju što se svodi na pljačku sirotinje i guraju nas sve bliže novim ratovima. Nameću ludilo kao normu, a razum guraju u mrak. Ugušuju društvo, zadavljuju slobodu.
Savjesni ljudi širom svijeta zgroženi su što ova desnica dobija sve više pristalica. Tricontinental: Institute for Social Research dubinski je proučio taj uspon.
Oni pokazuju da korijen te ideologije leži u raspadu zajedništva, u procvatu institucija i grupa koje podstiču njihov svjetonazor — novih oblika vjerskih zajednica, sive ekonomije, svega onoga što se razvija u prazninama na koje je društvo diglo ruke. Istovremeno, radničke i seljačke organizacije — nekada stubovi narodnog otpora — danas su u ruševinama.
Dio našeg zaključka jeste da je politički sunovrat socijaldemokrata i liberala — koji su prihvatili neoliberalnu politiku štednje — stvorio plodnu podlogu za široku podršku koju danas uživa krajnja desnica.
Bez priznanja te istine, i bez vraćanja na vrijednosti i programe koje su zastupali prije neoliberalizma, ne možemo očekivati da će socijaldemokrate i liberali biti značajni saveznici u borbi protiv ove posebne vrste krajnje desnice.
Suočen sa nesposobnošću socijaldemokrata i liberala širom svijeta da izvrše tako potrebnu obnovu, kao i sa njihovim poraznim ćutanjem — posebno u zemljama Globalnog Sjevera — pred izraelskim genocidom nad Palestincima, napisao sam „pismo“ koje slijedi u nastavku. Upućeno je onima koji, uprkos svemu, i dalje vjeruju u te socijalne snage.
Obraćam se socijaldemokratama i liberalima, ljudima koji sjede u strankama čija imena sadrže riječi koje sami svakodnevno ponižavaju — Laburistička (u Velikoj Britaniji), Zeleni (u Njemačkoj), Demokratska (u Sjedinjenim Državama) i Liberalna (u Japanu).
Predali ste se. Ono malo „neutralnosti” što je država nekada imala u klasnoj borbi između kapitala i rada — nestalo je. Državu sada nesmetano upravlja oligarhija, propisi su svedeni na minimum, a radnička prava praktično ukinuta.
Gledali ste, bez riječi, kako ta ista oligarhija pali temelje društva: uništava fabrike, odvozi mašine u zemlje gdje je radna snaga jeftinija i profitira na zemljištu bivših proizvodnih pogona kroz špekulacije. U pustoši koju su ostavili više nema posla — samo poslušničke usluge za ćudi oligarha i „uberizovani“ poslovi gdje jedni drugima prodajemo osrednje usluge.
Uvijek ste iznova pozivali kompromitovanu državu da smanji poreze i smanji socijalnu zaštitu — baš u trenutku kad nezaposlenost i siromaštvo rastu.
Stara liberalna ideja o pomoći onima na marginama društva rastvorila se u kiselini individualizma i lične ambicije. Novčana sredstva koja su nekad bila namijenjena za socijalnu zaštitu, danas isparavaju u finansijske tržišne mehure — trku oligarha ka tituli prvog trilionera.
Ono što je nekad cirkulisalo kroz poreski sistem, sada je zaglavljeno u berzanskoj kockarnici. Veselo cikanje bogatih prekriva krik sirotinje.
Podstakli ste državu da se bolesno veže za trgovce oružjem i njihovu smrtonosnu robu. Oružje proždire svaki društveni ugovor, kidajući obećanja koja je moderna država dugovala svojim građanima.
Na ulicama — porodice koje prose zalogaj hljeba. A visoko iznad njih, u upravnim odborima, sklapaju se sramni poslovi sa novcem naroda i fabrikama oružja. Vrijednosti jednog društva više ne žive u njegovim ustavima — oni su odavno ispražnjeni — već u budžetima koji su toliko naklonjeni vojnoj industriji da za socijalnu zaštitu jedva da išta preostaje.
Dozvolili ste da se razvije kultura surovosti — da policija postane zvijer protiv građana, da bijesni muškarci ućutkuju žene, da glad kidiše na već iscrpljene krike praznog stomaka.
I sve je to sada postalo „normalno“ — lice moderne civilizacije. Vi ste tome dali podršku. Vi ste to ozvaničili. Skriveni iza svojih „društvenih stavova“, liberalnosti prema ovom ili onom pitanju, svojih povremenih pojava na Paradi ponosa ili šetnji za Dan žena, zaboravljate gej muškarca koji umire od HIV/AIDS-a bez pristupa lijekovima, ili ženu koja nema gdje s djecom kad njen dom postane mjesto straha.
Vaš liberalizam je doživio krah. Danas ne postoje liberalni filozofi koji nisu zatvoreni u akademske krugove, zarobljeni u apstraktnim analizama koje nemaju dodir sa stvarnošću. Vaši mislioci stvoreni su za televizijske studije — ton na licu ne služi samo da bi ih ekran bolje prikazao, već i da priguši svaku misao. Svjetlost ne dolazi ni spolja ni iznutra. Vaš liberalizam je marketing, a ne misao.
Klasična fašistička kultura bila je kultura smrti, lažne veličine i pravog nasilja. Ona je bila radikalni raskid — i sa prethodnom liberalnom kulturom, i sa kulturom radničke klase i seljaštva, koje su se gradile kroz dugu borbu i solidarnost.
Kultura ove nove krajnje desnice, „posebne vrste“, nije ništa više od izopačenog odraza neoliberalne kulture. Ona nema svoje lice. To je izlizana kopija, napuklo ogledalo neoliberalnih snova i žudnji, pretjerana i prazna. Tramp nije Hitler — on je domaćin rijalitija The Celebrity Apprentice, gdje ne proglašava narodne neprijatelje, već hladno izgovara: „Otpušten si.“
Globalni Sjever, koji je postao žarište ove posebne desnice, natopljen je dekadencijom i opasnošću. Iz njega više ne dolazi nikakva nova misao. On nema svoje intelektualce — ni sjenku onih koje je fašizam nekad imao, poput Ernsta Krika, Martina Hajdegera ili Karla Šmita.
Opasnost nije apstraktna — ona dolazi od onih koji raspolažu vojnom moći sposobnom da uništi cijeli svijet. Globalni Sjever i njegovi saveznici u NATO-u stoje iza skoro 80% svjetske vojne potrošnje. Sjedinjene Države same imaju više od 900 vojnih baza širom planete, uključujući i mnoge na tlu Evrope.
Očekujemo li vođstvo od liberala i socijaldemokrata iz Globalnog Sjevera — zavaravamo se. To je lažna nada. Vođstvo moramo tražiti u nama samima, u našim tradicijama i našim pokretima. Borimo se da ponovo udahnemo život našim kulturama, da produbimo sopstvene teorije i filozofije, da se oslonimo na vlastite mislioce.
Ovo je borba koja ide daleko dalje od izbora. Moramo izgraditi unutrašnju snagu da odbacimo lažni nacionalni ponos i tuđu odjeću koju nam nudi kompromitovani liberalizam sa Sjevera.
Krajnja desnica jeste zastrašujuća, ali je samo ekstremniji oblik onoga što već vidimo kod tehnokratskih liberala i „miroljubivih“ zelenih koji će prije potrošiti milijarde na vojsku i otplatu dugova, nego na stvarne potrebe čovječanstva.
Vidžej Prašad je indijski istoričar, urednik i novinar. Radi kao glavni izvještač i saradnik u organizaciji Globetrotter, urednik je LeftWord Books i direktor instituta Tricontinental: Institute for Social Research. Takođe je i viši saradnik na institutu za finansijske studije Chongyang, na Narodnom univerzitetu u Kini. Autor je više od dvadeset knjiga, uključujući The Darker Nations i The Poorer Nations. Njegove najnovije knjige su Struggle Makes Us Human: Learning from Movements for Socialism i, zajedno sa Noamom Čomskim, The Withdrawal: Iraq, Libya, Afghanistan and the Fragility of U.S. Power.
Izvor: Consortium News
