Piše: Elis Bektaš
Žrtva je biće ili predmet koji se ritualno ubija odnosno uništava da bi se umilostivile transcendentne sile, bogovi ili demoni. Kasnije se to značenje proširilo na bića koja trpe nasilje i stradavaju uslijed spoljnog djelovanja, namjernog ili slučajnog. No žrtva je, prije svega i iznad svega, egzaktna činjenica, sa jasno utvrđenim ontološkim identitetom (mora, dakle, biti poznato da li je riječ o čovjeku, jarcu ili patlidžanu) te precizno prebrojana.
U ideološko-propagandnom imaginarijumu žrtva prestaje biti činjenica i preuzima jednu od sljedećih uloga ili više njih istovremeno: obredna bajalica, politička valuta za potkusurivanje, sredstvo emotivne i etičke ucjene, pseudoistorijski argument. Da bi mogla odgovoriti zahtjevima tih uloga, žrtvi mora biti oduzeta precizna enumeracija i mora joj biti oduzet ontološki identitet, odnosno njen identitet mora biti sveden na ekskluzivni ideološki konstrukt, etnički, religijski, rodni, seksualni, politički…
Prvi trag o začetku moderne građanske svijesti koja je temelj političkog subjektiviteta građanina kao nosioca političkog legitimiteta nalazi se kod Herodota koji precizno prebrojava atinjanske i platejske žrtve u Maratonskoj bitki. Upravo ta 192 poginula Atinjanina i 11 poginulih Platenjana predstavljaju polugu kojom će kasnije biti srušena tiranija i temelj na kom će biti sazdana demokratija, jer precizno prebrojana žrtva postaje mjera bitnosti čovjeka i eskarpa pred samovoljom uzurpatora i tiranina.
Nažalost, Herodotova lekcija uglavnom ostaje zaboravljena a žrtva, jer je mrtva i jer više ne može dići glas, postaje demagoška i agitpropovska stilska figura kojom se kratkoročno zadobija više političke moći a dugoročno ona priziva još više žrtava.
Zato, kada vam naredni put neki političar, propagandist, akademik ili ma ko drugi teatralno progovori o žrtvama iz prošlosti i kada u sebi, kao reakciju na taj egzaltirani narativ, osjetite bol i sućut ili pravdoljubivi osvetnički zanos ili čak poriv da oprostite, prvo se zapitajte šta pouzdano znate o tim žrtvama, da li znate koliko ih je tačno bilo, da li razumijete bitne aspekte njihove tragedije i da li te žrtve posmatrate samo kroz pojednostavljeni i vulgarizovani identitarni ideološki konstrukt. A kada sebi pošteno odgovorite na ta pitanja, onda se zapitajte da li su vaše emocije, vaši zanosi i vaši porivi potvrda vaše dobrote i vaše etičke valjanosti ili su to ipak samo dokazi uspješno sprovedene ideološko-propagandne i demagoške dresure.
Humanost kao imperativ nalaže da se žrtvama duguje poštovanje i istina. Ako im se umjesto toga ponude nova propagandna ludila i novi pozive na krv i na smrt, to je izdaja i žrtava i humanosti. To je zlo koje se ogrnulo plaštom vjere u vlastitu dobrotu.
