Piše: Kris Hedžis
Napadi na koledže i univerzitete — administracija Donalda Trampa upozorila je oko 60 koledža da bi mogli izgubiti federalno finansiranje ako ne učine svoje kampuse bezbjednim za jevrejske studente, a već povlači 400 miliona dolara sa Univerziteta Kolumbija — nemaju nikakve veze s borbom protiv antisemitizma.
Antisemitizam je dimna zavjesa, pokriće za mnogo širu i podmukliju agendu. Cilj, koji uključuje planove za ukidanje Ministarstva obrazovanja i eliminaciju svih programa za različitost, jednakost i inkluziju (DEI), jeste pretvaranje obrazovnog sistema, od vrtića do postdiplomskih studija, u mašinu za indoktrinaciju.
Totalitarni režimi teže apsolutnoj kontroli nad institucijama koje oblikuju ideje, posebno medijima i obrazovanjem. Narativi koji dovode u pitanje mitove korišćene za legitimizaciju apsolutne moći — u našem slučaju istorijske činjenice koje narušavaju svetost dominacije bijelih muškaraca, kapitalizma i hrišćanskog fundamentalizma — brišu se.
Ne smije postojati zajednička stvarnost. Ne smiju postojati drugi legitimni pogledi na svijet. Istorija mora biti statična. Ne smije biti podložna novim tumačenjima ili istraživanjima. Ona mora okameniti u mit koji podupire vladajuću ideologiju i postojeću političku i društvenu hijerarhiju. Svaka druga vizija moći i društvene interakcije smatra se izdajom.
„Jedna od najvećih prijetnji klasnoj hijerarhiji je univerzalno dostupan i kvalitetan sistem javnog obrazovanja“, piše Džejson Stenli u knjizi Brisanje istorije: Kako fašisti prekrajaju prošlost da bi kontrolisali budućnost.
„Politička filozofija koja ovu prijetnju najoštrije osjeća – i koja spaja neprijateljstvo prema javnom obrazovanju sa podrškom klasnoj hijerarhiji – jeste određena forma desničarskog libertarijanizma, ideologija koja slobodna tržišta vidi kao izvorište ljudske slobode. Ovakvi libertarijanci protive se državnoj regulaciji i gotovo svim oblicima javnih dobara, uključujući javno obrazovanje. Politički cilj ove verzije libertarijanske ideologije jeste demontaža javnih dobara.
Razaranje javnog obrazovanja podržavaju i oligarsi i poslovne elite, koji u demokratiji vide prijetnju svojoj moći, a u porezima za javna dobra prijetnju svom bogatstvu. Javne škole su temeljno demokratsko javno dobro. Zato je potpuno logično da oni koji su protiv demokratije, uključujući fašističke i profašističke pokrete, udruže snage sa desničarskim libertarijancima kako bi potkopali instituciju javnog obrazovanja.“
Predavao sam Narodnu istoriju Sjedinjenih Država Hauarda Zina u učionici zatvora u Nju Džersiju. Zinova knjiga jedna je od glavnih meta krajnje desnice. Tramp je 2020. godine na Konferenciji o američkoj istoriji u Bijeloj kući osudio Zina, rekavši: „Našu djecu podučavaju propagandnim pamfletima, poput onih Hauarda Zina, koji pokušavaju da ih natjeraju da se stide svoje istorije.“
Predavanje Zina u zatvoru
Zin razotkriva laži korišćene za veličanje osvajanja Amerike. Omogućava čitaocima da vide istoriju Sjedinjenih Država očima domorodačkih naroda, imigranata, porobljenih, žena, sindikalnih lidera, proganjanih socijalista, anarhista i komunista, abolicionista, antivođnih aktivista, boraca za građanska prava i siromašnih.
On daje glas svjedočanstvima Sodžorner Trut, poglavice Džozefa, Henrija Dejvida Toroa, Frederika Daglasa, V. E. B. Duboa, Rendolfa Borna, Malkolma Iksa i Martina Lutera Kinga mlađeg.
Dok sam držao predavanja, čuo bih kako studenti u sebi promrmljaju: „Šta je sada ovo…“ ili „Lagali su nas.“
Zin jasno pokazuje da su organizovane, borbene snage otvarale prostor za demokratiju u američkom društvu. Nijedno od demokratskih prava – ukidanje ropstva, pravo na štrajk, ravnopravnost žena, socijalno osiguranje, osmočasovni radni dan, građanska prava – nije nam dato milošću dobronamjerne vladajuće klase. Sva ta prava izborena su borbom i žrtvovanjem. Zin, jednostavno rečeno, objašnjava kako demokratija zaista funkcioniše.
U mojoj skučenoj zatvorskoj učionici, Zinova knjiga bila je poštovana kao sveta. Bila je poštovana jer su moji studenti iz prve ruke znali kako bijeli privilegijum, rasizam, kapitalizam, siromaštvo, policija, sudovi i laži koje šire moćnici unakazuju njihove zajednice i živote.
Zin im je omogućio da, prvi put, čuju glasove svojih predaka. On nije pisao mitove, već istoriju. Nije ih samo obrazovao – osnažio ih je. Oduvijek sam ga cijenio, ali nakon tog kursa, i sam sam ga počeo poštovati kao nikada prije.
Dok je predavao na Spelman koledžu, istorijski crnačkom ženskom koledžu u Atlanti, Zin se aktivno uključio u pokret za građanska prava. Bio je član Studentskog nenasilnog koordinacionog odbora. Marširao je sa svojim studentkinjama, zahtijevajući građanska prava. Predsjedniku Spelmana to nije bilo po volji.
„Otpušten sam zbog neposlušnosti“, prisjećao se Zin. „Što je, uzgred, bilo tačno.“
Učenje preispitivanja dogme
Obrazovanje treba da bude subverzivno. Ono daje studentima sposobnost i jezik da postavljaju pitanja o vladajućim pretpostavkama i idejama. Dovodi u pitanje dogmu i ideologiju. Može, kako Zin piše, „potkopati obmanu koja državnu silu čini legitimnom.“
Obrazovanje uzdiže glasove marginalizovanih i potlačenih, dajući prostor raznim perspektivama i iskustvima. Kada funkcioniše kako treba, ono vodi ka empatiji i razumijevanju, budi želju da se isprave istorijske nepravde i da se društvo učini boljim. Ono podstiče opšte dobro.
Obrazovanje nije samo znanje, ono je i inspiracija. Ono je strast. Vjera da ono što radimo u životu ima smisla. Radi se, kako Džejms Boldvin piše u svom eseju Kreativni proces, o sposobnosti da se „dođe do srži svakog odgovora i razotkrije pitanje koje se iza tog odgovora krije.“
Desničarski napadi na programe kao što su kritička rasna teorija ili DEI, kako Stenli ističe u svojoj knjizi,
„namjerno izvrću ove programe kako bi stvorili utisak da oni čije su perspektive konačno uključene — poput afroamerikanaca, na primjer — dobijaju neku vrstu nedozvoljene koristi ili nepravedne prednosti. Zato ciljaju afroamerikance koji su se uzdigli na pozicije moći i uticaja, pokušavajući da ih diskredituju kao nedostojne. Krajnji cilj je opravdanje preuzimanja institucija i njihova transformacija u oružje u ratu protiv same ideje multirasne demokratije.“
Integritet i kvalitet javnog visokog obrazovanja u Americi decenijama su pod napadom, kako dokumentuje Elen Šreker u svojoj knjizi Izgubljeno obećanje: Američki univerziteti 1960-ih.
Protesti na univerzitetskim kampusima 1960-ih, kako Šreker ističe, doveli su do toga da su „neprijatelji liberalne akademije“ napali njene „ideološke i finansijske temelje“.
Školarine, koje su nekada bile niske, ako ne i nepostojeće, vrtoglavo su porasle, a s njima i enormno studentsko zaduživanje. Državni i federalni zakonodavci drastično su smanjili finansiranje javnih univerziteta, primoravajući ih da traže podršku od korporacija i da većinu profesorskog kadra svedu na slabo plaćene spoljne saradnike, koji često nemaju ni osnovne beneficije, niti sigurnost zaposlenja.
Skoro 75 odsto nastave na koledžima i univerzitetima u Sjedinjenim Državama izvode spoljni saradnici, predavači sa skraćenim radnim vremenom i profesori koji nisu na putu ka stalnom zaposlenju, bez ikakve nade da će ikada dobiti zvanje redovnog profesora, prema podacima Američke federacije nastavnika.
Javne visokoškolske ustanove, koje pohađa 80 odsto studenata u zemlji, hronično su nedovoljno finansirane i nemaju osnovne resurse. Visoko obrazovanje se, čak i na najprestižnijim istraživačkim univerzitetima, pretvorilo u stručno osposobljavanje – više nije sredstvo za sticanje znanja, već isključivo za ekonomsku mobilnost.
Ovaj napad na obrazovanje ogleda se i u tome što elitni univerziteti, gdje školarine premašuju 80.000 dolara godišnje, služe bogatima i privilegovanima, dok siromašni i radnička klasa ostaju izopšteni.
„Savremena akademija uglavnom služi za reprodukciju sve nepravednijeg statusa kvo. Teško je zamisliti da bi mogla biti preoblikovana tako da služi demokratskoj svrsi bez spoljnog pritiska za nešto poput univerzalnog besplatnog visokog obrazovanja,“ piše Elen Šreker.
Totalitarna društva ne uče studente kako da razmišljaju, već šta da razmišljaju. Oni proizvode generacije studenata koji su istorijski i politički nepismeni, zaslepljeni nametnutom istorijskom amnezijom. Cilj im je da stvore sluge i apologete koji se povinuju, a ne kritičare i pobunjenike. Upravo zato, u totalitarnim državama ne postoje liberalno-umjetnički koledži.
Zabrana knjiga
PEN Amerika je od 2021. godine dokumentovao skoro 16.000 zabrana knjiga u javnim školama širom Sjedinjenih Država – broj koji, kako PEN navodi, „nije viđen još od doba Makartijeve Crvene panike 1950-ih“. Ove zabranjene knjige uključuju Najplavlje oko Toni Morison, Boju purpura Alis Voker i Maus, grafički roman o Holokaustu autora Arta Špigelmana.
Najvažnija ljudska aktivnost, kako nas podsjećaju Sokrat i Platon, nije djelovanje, već kontemplacija, što odjekuje i mudrošću ugrađenom u istočnu filozofiju. Ne možemo mijenjati svijet ako ga ne razumijemo. Upoznavajući se s filozofima i realnostima prošlosti, kroz promišljanje i kritiku, postajemo nezavisni mislioci u sadašnjosti.
Time stičemo sposobnost da artikulišemo sopstvene vrijednosti i uvjerenja, često i suprotstavljajući ih onome što su ti drevni filozofi zastupali. Međutim, sposobnost da razmišljamo i postavljamo prava pitanja predstavlja prijetnju totalitarnim režimima, koji nastoje da nametnu slijepu poslušnost autoritetu.
Nesvjesne civilizacije su totalitarne pustinje. One ponavljaju i prihvataju mrtve ideje, što je savršeno oslikala muralna kompozicija Ep o američkoj civilizaciji Hosea Klementea Oroska, gdje skeleti u akademskim togama donose na svijet bebe-skelete.
Totalitarizam i uništavanje obrazovanja
„Prije nego što preuzmu vlast i uspostave svijet po svojim doktrinama, totalitarni pokreti stvaraju lažni svijet dosljednosti, koji je prilagođeniji potrebama ljudskog uma nego sama stvarnost; u kojem, čistom maštom, iskorijenjene mase mogu da osjete pripadnost i budu pošteđene neprekidnih šokova koje stvarni život i stvarna iskustva nanose ljudima i njihovim očekivanjima,“ piše Hana Arent u Poreklu totalitarizma.
„Snaga totalitarne propagande — prije nego što pokreti steknu moć da spuste gvozdene zavjese kako bi spriječili da i najmanji dodir stvarnosti uznemiri jezivu tišinu njihovog potpuno izmišljenog svijeta — leži u sposobnosti da mase izoluju od stvarnosti.“
Koliko god situacija bila loša, uskoro će postati još gora. Nacionalni obrazovni sistem odvlače u klanicu, gdje će biti raskomadan i privatizovan. Korporacije koje profitiraju na sistemu čarter škola i onlajn fakulteta — kojima je obrazovanje posljednja briga — zamjenjuju prave nastavnike neobučenim, neprovjerenim instruktorima sa lošim platama i bez osnovnih prava.
Indoktrinacija umjesto obrazovanja
Studenti neće biti obrazovani, već će učiti napamet i biti hranjeni uobičajenim floskulama iz autoritarnih priručnika — hvalospjevima bijeloj superiornosti, nacionalnoj čistoti, patrijarhatu i „svetoj dužnosti“ nacije da svoje „vrline“ nameće drugima silom.
Ova masovna indoktrinacija neće samo osigurati neznanje, već i poslušnost. A upravo to je i cilj.
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade i novinar koji je 15 godina bio strani dopisnik Njujork tajmsa, gdje je radio kao šef dopisništva za Bliski istok i Balkan. Prethodno je izvještavao iz inostranstva za Dalas morning njuz, Kristijan sajens monitor i NPR. Voditelj je emisije The Chris Hedges Report.
Izvor: Sheerpost
