Piše: Miloš Lalatović
Jedna on novinarki čija smrt ni do danas faktički nije razrješena i intrigira javnost jeste ona Radislave Dade Vujasinović. Izvještaj o njenoj smrti te 1994.godine kada se dogodila je bio krajnje neprofesionalan. Zvanični izvještaj je samoubistvo. To nikako nije moglo da bude tačno, jer su okolnosti bile potpuno suprotne navedenome.
A zamjerila se mnogim moćnicima po Srbiji i iz svijeta politike i iz svijeta kriminala, ljudi sa kojima se nikako nije smjelo šaliti. Ipak, Dada je javno govorila da ih se ne plaši, i ako joj se nešto dogodi, znaće se ko stoji iza toga. Oni o kojima je najviše pisala. Da li su ti ljudi, zaista, stajali iza njene smrti, njoj nije ni važno, jer, ko kog da je ubio, ona je mrtva i neće se vratiti. A bila je mlada osoba. U trenutku smrti imala je svega trideset godina. A prošlo je više od toga, od kad njeni roditelji traže pravdu, a u trenutku njene smrti su živjeli u Berlinu.
Miloš Lalatović: Feđa Štukan, čovjek boli, nepripadnosti i jačine
Radislava Dada Vujasinović je rođena 10. februara 1964. u Čapljini. U ranom djetinjstvu je jedno kratko vrijeme živjela sa roditeljima i starijom sestrom u Splitu i Skoplju. Od 1967. je živjela u Beogradu.
Kroz osnovnu i srednju školu Dada je pokazala mnoge talente. Voljela je sport, muziku, književnost i slikanje. Bavila se ritmičkom gimnastikom, svirala je klavir, lijepo je slikala i pisala. Dobijala je nagrade i priznanja za svoja dostignuća u školi i u vanškolskim aktivnostima.
Filološki fakultet u Beogradu je, na kojem je studirala Jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik, završila je 1987. godine. Ubrzo po diplomiranju je započela svoju novinarsku karijeru u redakciji Privrednog pregleda. Od 1989. počinje povremeno da piše za magazin Duga, a od 1990. postaje stalni član redakcije.
Za seriju tekstova sa ratišta u Hrvatskoj, 1991. je dobila nagradu Svetozar Marković, a za novinarsko istraživačke tekstove o sprezi kriminala, policije i politike, tužbe i prijetnje. Ubrzo postaje jasno da njen stil izvještavanja nije na zacrtanoj liniji.
Uprkos pokušaju nekih od njenih tadašnjih kolega da je, sada kada prošlo dosta godina, prikažu kao nekoga ko se bespotrebno izlagao riziku, istina je sasvim drugačija. Dada Vujasinović je smatrala za svoju ljudsku i profesionalnu dužnost da objektivno zabilježi ono što je vidjela i saznala u svojim novinarskim istraživanjima, ne dozvoljavajući da bilo koja propaganda oboji njene izvještaje i tekstove. To je činila sve do smrti, 8. aprila 1994.
Knjiga „Svedočenja iz obeščašćene zemlje“ je kompilacija Dadinih tekstova, intervjua i privatnih pisama i objavljena je u Torontu, 1995. godine. Izvodi iz Dadinih tekstova se mogu naći i u sudskim dokumentima Haškog Tribunala.
U poslednjoj rečenici teksta „Prve dve ratne godine“, koji je objavljen 1992. godine, Dada Vujasinović je napisala: „Mene, hvala Bogu, neće moći da lažu“.
