Piše: Sinan Gudžević
Ovo je knjiga za čije čitanje treba imati više od jednog stomaka. Ona opisuje beščašće koje je dovelo dotle da razularene vođe u razularenom svijetu dadu odriješene ruke razularenim zločincima. Omar El Akad će svojim krikom protiv zapadnjačkog i izraelskog zločinstva proći kao ja s onim pismom u Ameriku kad sam zamolio da se jedno slovo sa akcentom uvrsti u svjetsku zajednicu slova
Prije dvadesetak godina pisao sam konzorciju Unicode i požalio se što diskriminira naše slovo r sa kratkouzlaznim akcentom, po engleski Latin Small Letter R with Grave. Jer ga nema u setu znakova ovoga konzorcija mjerodavnog za slova i naglaske. A meni naši akcenti trebaju. Dobio sam prilično oštar odgovor kako je riječ diskriminacija neumjesna i prekrupna, kako u Unicode niko nikoga ne diskriminira.
Odgovorio sam da je u našem slučaju na djelu diskriminacija jednog slova i na njemu jednog naglaska, a da ni o kakvoj drugoj diskriminaciji nije riječ. Stigla mi je ljubazna ponuda da pošaljem bar pet primjera iz poezije ili proze, ili iz rječnika, i da navedem izdanje, dakle godinu i izdavača, da sve to pošaljem na telefaks u San Francisko gdje se tada nalazio valjda ured ili urednik za naša rogata i repata slova. Poslao sam primjere, skenirane, i latinične i ćirilične. Znam da je jedan od primjera bio glagol utrčati. Odmah sam dobio odgovor da su moji primjeri jednorogoga r stigli i da će biti razmotren moj zahtjev za uvrštenje toga znaka u set znakova. Taj znak nikad nije uvršten.
Svega sam se ovoga sjetio dok sam ovih dana čitao knjigu autora Omara El Akada “Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga”. U njoj nema riječi o diskriminaciji beznačajnih akcenata u jednom beznačajnom jeziku, u njoj je diskriminacija često nejaka da izrazi ono što je politički sa ovlaštenih mjesta zavedeno. El Akadova knjiga se bavi diskriminacijom i genocidom koji čini država Izrael nad Palestincima, na ozemlju koje je Izrael okupirao i stavio pod besprimjerne mjere aparthejda, izgladnjivanja, ubijanja i rušenja.
Taj genocid ima podršku najmoćnijih država tzv. liberalnog svijeta. Omar El Akad nije od pisaca koji sjede u svojoj kući i pišu putopise po zemljama u koje nikad nisu kročili, niti će kročiti. On piše iz svoga iskustva, i njegovu pisanju su poštenje i iskrenost načela u koje nema sumnje. On je svojim knjigama stekao status pisca u koga nema sumnje.
Prva njegova knjiga “American War” donijela mu je veliko priznanje čitalaca i kritike. Roman se bavi distopijski 2075, Drugim američkim građanskim ratom koji izbija zbog klimatskih promjena. A izbija slično prvom, zbog toga što vlada u Vašingtonu donosi zakon o zabrani istraživanja i korištenja nafte. Roman je izišao u vrijeme prije prvog predsjedničkog mandata Donalda Trampa, a iako je napisan prije predsjedničkih izbora, čitaoci i kritika vide u njemu alegoriju trampovske Amerike.
Knjiga “Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga” triput je tanja od “Američkog rata”, ali je ubojitija. Ona nije distopijska maštarija, ona je katalog beščašća zapadnih liberalnih država koje podržavaju izraelske genocidne pohode u Gazi i na Zapadnoj obali. Omar El Akad demontira jezik onih koji su najodgovorniji za istrebljivanje, izgladnjivanje i iznurivanje Palestinaca i Palestinki, kao i onaj njihovih pomagača i pomagača pomagačima. Taj jezivo pokvareni jezik, njegov leksik i njegova sintaksa slaže se u beskičmene naslove i sadrži jasnu namjeru da prevari, da smanji izloženost kritici.
Hipokriti liberali na vijesti o stradanju Palestinaca uginju ramenima i kažu: Da, sve je to jako tužno, ali znate, to je sve vrlo komplicirano. Jedna od sablasnijih stvari koju je alijansa “Rata protiv terora” počinila jest rastakanje jezika i stvaranja leksika iz sjene, te njegovo nametanje medijima i javnoj upotrebi. Manipulacija tim jezikom je neizostavno sredstvo za manipulaciju biračima i narodima. El Akad ukazuje na postojanje dva različita jezika za opisivanje žrtava: jedan je jezik za žrtve imperija, a drugi je jezik za žrtve iz imperija. Žrtve imperija, kaže El Akad, ne bivaju ubijene. Njihovi ubojice nisu koljači, nisu baš ništa, a žrtve u tom jeziku i ne umiru, one naprosto samo prestaju da postoje. One ishlape poput magle.
Omar El Akad je napisao knjigu koja vrišti na današnji svijet, kao što vrišti djevojčica koja moli za pomoć trenutak prije no što je pogodi izraelski snajper. On ubijanje palestinskog življa i pustošenje njegove imovine naziva krvavim karnevalom najgorih zločina koji su ikada prenošeni uživo. Za knjigu je prije mjesec dana dobio Nacionalnu nagradu za knjigu u Njujorku.
U svom kratkom govoru zahvalnosti žiriju kazao je kako mu je jako teško da razmišlja slavljenički o knjizi koja je napisana kao odgovor na genocid, a pri tome imati na umu da i njegov novac od poreza ide u sredstva koja se troše na pomoć za genocid, te da genocid podržavaju i mnogi njegovi predstavnici izabrani na izborima. Još je kazao kako mu je teško da misli slavljenički nakon što je gledao kako ljude s ulica odvode maskirani agenti države, a zato što su se usudili sugerirati da bi Palestinci mogli biti ljudska bića.
Zahvalnost za objavljivanje ove knjige dugujemo izdavačkoj kući Hena kom i prevodilačkom radu Srđana i Hane Dvornik. Neki su recenzenti knjigu nazvali esejem. Ona jeste i to, ali bi se taj esej u deset poglavlja mogao zvati i mjerodavnim prilogom za biografiju pisca i novinara i njegovoga puta po širokom svijetu. Rođen 1982. u Kairu, još je djetetom emigrirao u Katar, u Dohu.
Onamo je otišao po nevolji jer, da je bilo po volji, otac bi bio otišao u Libiju, ali ga tamo nisu pustili zato što mu je ime bilo Mohamed Ahmad, a to je ime jako rasprostranjeno, a na libijskom spisku sumnjivih bilo je i lice s tim imenom, pa se policija nije htjela pačati u traženju dokaza da Omarov otac nije taj traženi Mohamed Ahmad. U Dohi je Omar išao u Američku međunarodnu školu, gdje je, kaže, pisao i zahvalnice američkim vojnicima. U Kataru je upoznao razularenost Amerikanaca u prizorima kad Azijati na radu “prekoračuju granice svoga pretpostavljenog nepostojanja”. Diskriminaciju El Akad ne spominje, samo kaže da oni naprosto ne postoje. Nisu niža bića, ne, oni su nebića, ništa.
Iz Dohe se familija seli u Kanadu, u Otavu, odande u SAD, u Portland. Kao novinar Omar provodi deset godina gledajući razularenost američkih vojnika i nalogodavaca u Zalivskim ratovima, u Ratu protiv terora, izvještavajući iz zatvora Guantanamo. Vidio je ne samo izbliza nego i iznutra onaj svijet za koji se nadao kako će mu omogućiti da ga puste na miru.
Taj svijet Omar El Akad nije našao. Našao je svijet koji postoji još kod Herodota: konformističan, podlački i kukavički. I dobrim dijelom s mukom po njega, Omara El Akada. Nakon što je objavljen njegov “American War” utrkuju se režiseri i producenti za dobivanja prava na snimanje filma po njemu. Ali, u januaru 2024. režiser koji je dobio pravo i zadatak za rad na adaptaciji romana, javlja autoru romana da i on i producentska kuća odustaju od projekta! A to je samo jedan od otkaza, odustajanja i zabrana nastupa onima koji nisu uz Izrael.
Omar El Akad to ovako komentira: “Sve to doima se tako uskogrudno, ulozi su tako niski. Na drugoj strani planeta čitave porodične loze bivaju zatrte, a ovdje, u zaklonjenom svijetu, podvrgnuti smo relativno bijednim poniženjima – gubitku prihoda, povučenim pozivnicama, ignoriranju od ljudi koji bi u neko drugačije vrijeme mogli biti prilično ponosni na sebe što imaju smeđeg prijatelja.” Omar El Akad je upoznao najružnije i najiskrenije lice Zapada. To je lice njegove apatije (negacije empatije), ono koje je potpuno svjesno mjera i razmjera uništenja i patnji, ali, bez i da trepne, to lice smatra da su grozote nužne i opravdane, i podvlači da su takve apsolutno nužne.
Nema dovoljno jake riječi da iskaže hvala autoru što je napisao ovu jasnu i časnu knjigu. On jasno ukazuje na hipokrite predsjednike i premijere zemalja koji se opiru da pozovu na prekid vatre, koji pak traži većina njihovih birača, jer bi poziv na okončanje genocida mogao ispasti politički nepovoljan po njihovo ostajanje na vlasti.
Ulogu izdavača i umjetnika El Akad opisuje ne pristajući ni na kakav kompromis. Spominje i Lanu Bastašić, koja je raskinula ugovor s jednim njemačkim izdavačem, jer ovaj nije dovoljno jasno usprotivio genocidu. Navodi i primjer Džonatana Glazera, koji je primajući Oskara ‘na najvećoj pozornici kulturnog svijeta’ odbacio ‘otmicu svoje religije u svrhu masovnog ubijanja’. Podsjeća kako je medicinska sestra Hesen Jabr, primajući nagradu za svoju izuzetnost u poslu kazala kako je genocid ono što se događa u Gazi, bila otpuštena s posla. El Akad u vremenu kad sve izgleda zaludno, navodi vapaj palestinke pjesnikinje Rashe Abdulhadi: „Gdje god da ste, na koji god način možete naštetiti mehanizmu genocida, naštetite mu sada…Ispriječite se kako god možete.
No se valja lišiti iluzije da bi ova časna knjiga mogla promijeniti išta u svjetskom vrelom tiganju koji za dršku čvrsto drži američka ruka, a svaka druga, ako krene da ga dohvati, a nije po volji onoj koja ga drži, ima da bude opržena. Ovo nije knjiga koja se čita u dahu, za nju treba imati više od jednog stomaka.
Ona opisuje beščašće koje je dovelo dotle da razularene vođe u razularenom svijetu dadu odriješene ruke razularenim zločincima. Blokiranje osuda za zločine u UN, a dopuštanje zločina i naoružavanja zločinaca, javno i bezobzirno, to je svijet u kojem danas živimo. Omar El Akad će svojim krikom protiv zapadnjačkog i izraelskog zločinstva proći, sve u svemu, kao ja s onim pismom američkom konzorciju u kojem sam zamolio da se jedno slovo sa akcentom uvrsti u svjetsku zajednicu slova.
Izvor: Portal Novosti
