Piše: Goran Dakić
Veliki Hrvati nisu oni koji se kunu u hrvatstvo, nego oni koji mrze srpstvo. Upravo zbog toga je Tompson toliko potreban Hrvatskoj; kako prije dvadeset i pet godina, kada je o njemu emitovana “Latinica”, tako i danas.
U Hrvatskoj su prije četiri godine prebrojana 3.871.833 stanovnika. Gotovo četiri miliona duša. Što mrtvih, što živih. Među njima je i 300.000 onih koji su kupili kartu za koncert Marka Perkovića Tompsona koji će biti održan 5. jula na zagrebačkom Hipodromu. Oni koji prodaju karte kažu da je svjetski rekord u prodaji ulaznica oboren. Ali nije oboren samo taj rekord. Toga će, naime, dana 281.774 Hrvata i Hrvatice biti spremno za Perkovićev dom. A njegov je dom, naravno, tamo gdje nema srpskih kuća.
Svi će, naravno, reći kako, zapravo, na koncert idu zato što vole “Anicu” i “Gene kamene”, ali teško da će se među 281.774 ponosna Hrvata i Hrvatice naći bar jedan junak koji muzičkom poglavniku neće otpozdraviti kada sa ratoborne bine drekne: “Za dom!” Svaki šesti ili svaki osmi Hrvat biće toga dana na Hipodromu i to je otprilike ono što Hrvatska danas jeste. Tompson nije njeno lice, ali jeste njeno naličje koje je daleko bolje ulašteno i očuvano. Ako je Hrvatska ime, onda joj je Perković prezime. Još tačnije: ako je Hrvatska ime, Tompson je njen nadimak.
Pavlović: U očima Tompsonovih junaka, mi smo ipak braća
Marko iz Čavoglava je mjera hrvatstva. Bar za onih tri stotine hiljada duša. Oni ne idu na njegov koncert samo zato što vole Tompsonovu muziku – lošu muziku je ionako daleko lakše voljeti nego odličnu – nego zato što time dokazuju da je njihovo biće od malog nokta na nozi do neuredno puštenih šiški hrvatsko. Kome to dokazuju: sebi ili drugima? Ponekad sebi, ponekad drugima, a najčešće pucaju u oba smjera u nadi da će pogoditi i jednu i drugu metu. Ako u sebi ne mogu da pronađu drugo i drugačije hrvatstvo, pronaći će ga u visoko podignutoj ruci i u crnoj košulji.
Ono što Perković pjeva, niti je bolje niti je gore u odnosu na ono što pjevaju slični njemu, ali u hrvatskoj demokraciji, koja se prenaglašeno ponosi bijegom iz balkanske pećine koja vonja po mnogobrojnim mržnjama i svakojakim društvenim patologijama, ne postoji nijedan pjevač, nijedna pjevačica i nijedna grupa koja bi okupila 300.000 duša. Što mrtvih, što živih. Nikome od njih – ni Oliveru, ni Arsenu, ni Džibonniju – to niti je bilo, niti jeste agenda, ali ima nešto poražavajuće u činjenici da se toliko Hrvata danas raduje ustaškoj kostimografiji.
Za one koji će 5. jula ići na Hipodrom, to nije samo koncert, kao što nikada nije bio ni za one koji su ranijih godina žurili ka Poljudu ili prema “Hrvatskim vitezovima” u Dugopolju. To je njihovo hodočašće, misa, religiozni obred na čijem se kraju iz malih pretvaraju u velike Hrvate.
A veliki Hrvati nisu oni koji se kunu u hrvatstvo, nego oni koji mrze srpstvo. Upravo zbog toga je Tompson toliko potreban Hrvatskoj; kako prije dvadeset i pet godina, kada je o njemu emitovana “Latinica”, tako i danas kada nema nikoga ko će pitati odakle dolaze tolika grla koja se zaklinju Perkoviću, njegovom domu i mirotvoračkom križu koji se presijava na crnoj ili maskirnoj košulji.
Hrvatska – pritom, naravno, mislim na hrvatsku politiku – ne može, ne zna i ne želi da postoji ukoliko u njoj ustaštvo nije moguće. Ukoliko, zapravo, nije moguće slabo prikrivena mržnja prema onima koji su ionako svedeni na Tuđmanovih omiljenih tri odsto. Ako ne svih 300.000 koji će biti na Hipodromu 5. jula, onda njih 281.774 misli da Tompson nikada i nije pjevao o Jasenovcu i Gradiški Staroj, baš kao što misle da je svaka brojka pobijenih u Jasenovcu preuveličana u skladu sa velikosrpskom ideologijom.
Tompson, na koncu, nije uopšte toliko bitan kao militantni narodnjak, ali je više nego bitan kao jedan od najvažnijih simptoma bolesti i zvanične i ilegalne Hrvatske. On je ogledalo u koje Hrvatska kad-tad mora pogledati. Što je manje ljudi na Tompsonovom koncertu, to je Hrvatska više ono što misli da jeste. A ono što, zapravo, jeste biće jasno čim 5. jula Perković izađe na binu, stane postojano pred mikrofon i pozdravi omladinu i one malo starije tradicionalnim hrvatskim pozdravom koji poziva na mir, ljubav i toleranciju.
Izvor: Oslobođenje.ba
