Piše: Vojin Jagličić
Mnogi analitičari smatraju da je svojevrsni atak na javni moral, a pre svega na moral čednih pariskih devojaka i udavača, uticao da isprva „Karmen” doživi neuspeh u svom rodnom gradu, a neki tvrde da je od utučenosti sam Bize izdahnuo.
Za francusku istoriju, u politički burnom devetnaestom veku, gde su se na svakih dvadesetak godina (a nekada i brže) menjala državna uređenja (tri monarhije, dve republike i dva carstva), najčešće uz vojni puč i/ili revoluciju, godina 1875. predstavljala je uspostavljanje krajnje neophodne političke stabilnosti. Nakon Drugog francuskog carstva, koje se neslavno okončalo porazom i poniženjem u ratu od Prusije 1871. i potonjim pobunama i unutrašnjim podelama, Treća francuska republika će tek 1875. usvojiti tri ustavna zakona o organizaciji i odnosu javnih vlasti, čime je Republika dobila svoje trajno uređenje i utemeljenje. Na polju umetnosti, i naročito opere, ta godina je donela nekoliko značajnih datuma. Tu je, pre svega, inauguracija nove velelepne Pariske Opere, Palate Garnije, zdanja koje je doživelo sudbinu svoje zemlje promenom vlasti (reč je o zadužbini cara Napoleona Trećeg koju je naposletku otvorio predsednik Patris Mak Maon). Međutim, ranije te iste godine je doživela praizvedbu danas najpoznatija i najizvođenija francuska opera – Karmen Žorža Bizea, dok je sam autor preminuo nekoliko meseci nakon premijere. Danas, sto pedeset godina kasnije, italijansko-francuska fondacija Palaceto Bru Zane, čija je misija očuvanje francuske romantičarske muzike od zaborava, obnavlja originalnu produkciju rekonstrukcijom kostima i scenografije, uz pratnju orkestra na starim instrumentima. Događaj se odvija na sceni Kraljevske Opere u Versaju, što upotpunjuje istorijsku simboliku jer je ova raskošna dvorana te 1875. služila za zasedanje nacionalnog parlamenta, a Bize je preminuo u svojoj kući u Buživalu samo nekoliko kilometara od Versaja.
Iako je danas jedan od najpoznatijih i najizvođenijih naslova svetske operske baštine, Karmen je morala uskim stazama da se probija do vrha popularnosti. U kratkom periodu pre samog stvaranja dela (sve do 1874), Operom Komik je rukovodio umetnički dvojac (obojica su dramski pisci i libretisti), čija je saradnja oličavala sukob generacija i umetničkih vizija: Adolf de Leven, tada sedamdesetpetogodišnjak i čuvar tradicije, i njegov četiri decenije mlađi i slobodoumniji kolega Kamij di Lokl, najpre poznat po saradnji sa Verdijem. Na pomen moguće operske adaptacije istoimene novele Prospera Merimea, De Leven kao poštovalac tradicionalnih vrednosti teatra Opere Komik, kao pozorišta u kojem se ugovaraju brakovi između dobrostojećih pariskih familija, zgrozio se mišlju da jedna slobodoumna Ciganka može biti glavni lik predstave, pa još i da umre nasilnom smrću od strane svog ljubavnika. Naredne godine se prostor raščistio za Bizea, jer je na čelu teatra ostao samo mladi Di Lokl, hrabriji i otvoreniji za eksperimentisanje. Mnogi analitičari smatraju da je ovaj svojevrsni atak na javni moral, a pre svega na moral čednih pariskih devojaka i udavača, uticao da isprva Karmen doživi neuspeh u svom rodnom gradu, a neki tvrde da je od utučenosti sam Bize izdahnuo (iako će teza o zapaljenju pluća nakon kupanja u ledenoj Seni ipak biti smislenije objašnjenje). Još jedna zanimljivost iz nastanka Karmen tiče se uvodne arije glavnog lika, čuvene Habanere sa upečatljivim ritmom i još poznatijim tekstom (koji je napisao kompozitor lično, dok je ostatak libreta prepušten Anriju Mejaku i Lidoviku Aleviju). Kreatorka uloge mecosopran Selestina Gali-Marije predložila je Bizeu (koji, uzgred, nikad nije kročio na Iberijsko poluostrvo) da unese u delo ariju drugog kompozitora, Španca Sebastijana Iradijera, njegov komad Buket cveća, koji je Selestina Gali-Marije imala na svom koncertnom repertoaru. Bize je aranžirao melodiju, a Habanera će postati jedna od najizvođenijih operskih arija ikada.
Bazirajući se na iscrpnoj dokumentaciji iz arhiva Biblioteke grada Pariza, rediteljskih svezaka prve produkcije Karmen, koja je putovala po svetu (delo doživljava prvi uspeh u Nemačkoj), reditelj savremene rekonstrukcije Romen Gilber, čija je uloga manje kreatorska, a više istraživačka, mogao je izvesti dragocene podatke o scenskom kretanju pevača solista i horista, statista pa i pantomimičara, kao i plesača (koreografija Vensana Šejea) u iberijskom stilu, poletnih i vrlo uigranih, dajući impuls vizuelnoj dinamici u kojoj nema mesta praznom hodu ili dokolici. Međutim, ova istorijska obnova najviše donosi u pogledu scenografije i kostima, zahvaljujući, pre svega, brojnim litografijama i drugim grafičkim izvorima iz tog vremena koji verno dočaravaju izgled te praizvedbe opere Karmen. Antoan Fonten je naslikao zavese (reč je o starinskoj metodi scenografisanja koja je iščezla tek krajem prve polovine 20. veka), međutim, tu pronalazimo i stepenice, stubove, zidove i ostale noseće scenske konstrukcije koje nisu puka optička varka. Jedan od najspektakularnijih radova je izrada kostima Kristijana Lakroa. Ovaj modni dizajner i veliki zaljubljenik u operu uvek priređuje gozbu za pozorišne sladokusce izradom kostima od najfinijih materijala i do najsitnijih detalja: španska tradicionalna nošnja i vojna uniforma, odeća različitih predstavnika društva (među kojima i radnici i razbojnici), od prsluka, haljina, pantalona, šešira i ogrtača, do sitnih aksesoara koji obogaćuju ovaj spektakularni i jedinstveni prizor.
Svaki projekat obnove praizvedbe koju nosi Palaceto Bru Zane tiče se i same muzike. U tom pogledu, angažovan je dirigent Erve Nike, specijalista za barok i romantičnu muziku, koji rukovodi orkestrom Kraljevske Opere u Versaju koji svira na starim instrumentima, čime se želi rekonstruisati zvuk sa premijere iz 1875. Partitura izdavača Šudensa poslužila je kao izvor, ali rekonstrukcija ovde nije u potpunosti dosledna jer je reč o verziji sa rečitativima Ernesta Giroa (napisanim posle Bizeove smrti), a ne sa originalnim govornim dijalozima, kako nalaže žanr francuske komične opere. Muzičari sede ukrug oko dirigenta, što je istorijska konfiguracija koja bi trebalo da doprinese većoj zvučnoj koheziji orkestra, međutim, ansambl zvuči pomalo prazno i vazdušasto, limeni duvači su često raštimovani, mada solisti na violini, flauti, fagotu, harfi i perkusijama briljiraju svojom muzikalnošću. Hor se ističe jasnom artikulacijom, izvanrednom koordinacijom, naročito ženski hor suptilnošću svog izraza, dok je dečji hor vojnički precizan i zvučan.
Vokalna podela večeras je u potpunosti frankofona. U glavnoj ulozi se Adel Šarve ističe toplinom svog mecosoprana obojenog mnogim dinamičkim nijansama mada je gluma manje zavodljiva nego što se očekuje od lika fatalne žene. Žilijan Ber je Don Žoze, glumački ubedljiv sa puno varijacija u izrazu, ali i pevački sa lirskim glasom i zaobljenim tonom. Kanađanka Flori Valiket (poznata i kao Milica iz opere Svadba Ane Sokolović) ovde tumači Mikaelu nežnim glasom kom ponekad nedostaje prodornosti, dok se Aleksandar Dijamel predstavlja u ulozi toreadora Eskamilja uz puno zvučnosti, zaobljenosti, ali i prekomernog vibrata koji narušava lepotu fraze, dok je kvintet Ciganki i razbojnika vrlo uigran i ritmičan.
Publika oduševljeno pozdravlja celokupni umetnički tim na kraju ove istorijske predstave i vremeplova.
Izvor: Politika Magazin
