Piše: Aleksa Anđelić
Dok kod Špenglera „faustijanstvo“ obeležava aktivno, pozitivno orijentisano stremljenje ka beskonačnom koje dovodi do monumentalnih ostvarenja zapadne civilizacije, kod Keruaka ovo stremljenje vodi ka besomučnoj i besmislenoj kretnji u praznom prostoru.
Sredinom 20. veka, u jeku posleratnog konsenzusa i nepobitne prevlasti vrednosnog sistema univerzalne demokratije, jednakosti, i slobode, kada se činilo da čovečanstvo samouvereno korača napred ka stanju edenskog blaženstva, svoju glavu pomalja pitanje mladih. Nakon perioda inicijalnog samozadovoljstva, pojavljuju se „nevolje u raju“ i postaje očigledno da vrednosni sistem zasnovan na isključivo materijalnim vrednostima čulnog uživanja i ekonomskog blagostanja, oličen u srednjeklasnom komforu, nije dovoljan za ispunjen i usmeren život.
Mladi ljudi, zahvaljujući svojem inherentnom otporu protiv inertnosti, učmalosti, i plitkog konzervativizma, preuzeće barjak ove pobune i pokušati da mu daju usmerenje i oblik.
Nakon 40-ih godina filozofija egzistencijalizma doživljava masovnu popularizaciju, i ona će preuzeti zadatak filozofskog obrazloženja novonastale i za mnoge začuđujuće pojave egzistencijalnog ponora i praznine. Razvoj filozofskih tokova koji su se trudili da daju koherentnu misaonu formu revoltu mladih na kraju se završio na destinaciji koja se suštinski malo razlikovala od polaznih vrednosti prema kojima je otpor bio usmeren.
Seks, droga, i rokenrol postali su paradigma pobune svih generacija posle Drugog svetskog rata, a svaka generacija ponaosob je ponovo otkrivala „toplu vodu“, misleći da je njena pobuna autentična a ne umorni i već viđeni revolt po šablonu. Boreći se protiv materijalizma, ponuđeno rešenje vodilo je u još dublji i besomučniji materijalizam, stavljajući se na raspolaganje raspomamljenim silama primitivnog i instinktualnog. Ukoliko je Aristotelova etička preporuka da „uvek živimo u skladu sa onim najvišim u nama“, ovaj savet je u modernom dobu preinačen u „živi u skladu sa svojim najnižim porivima, u kojima leži oslobođenje“.
Ideja-vodilja
Naravno, ova vrednosna orijentacija ne dolazi niotkud, već njenu prvobitnu, paradigmatičnu manifestaciju pronalazimo unutar misli i rada Bit Generacije. Ova već davno zaboravljena i prevaziđena potkultura sadržala je u sebi klicu svih daljih „pobuna“ mladih. Vođena od strane figura poput Džeka Keruaka, Alena Ginzberga, i Vilijema Burousa, ona je okupila različite idejne struje i ponekad suprostavljene mislioce, ali je srž njihove vodeće misli bio otpor prema ponuđenom komforu ekonomski uslovljenog, buržoaskog društva tadašnje Amerike.
Bitnici su na otvorenom putu bežali od birokratije i stabilnog zaposlenja, a odgovore na večita životna pitanja su pronalazili u nomadskom skitanju po prostranim američkim dolinama uz uživanje u najmodernijim drogama. To je, makar, ustanovljeni pogled na bitnike i Bit Generaciju.
Svakako, brojni autori iz ovog miljea, i kasniji, samoprozvani bitnici, nisu išli dalje u svojoj pobuni od ovakvog načina života, te se ovaj opis može primeniti na njih. S obzirom da su podzemna strujanja kojima je bit pokret dao oblik kulminirala u američkom hipi i antiratnom pokretu, te u Evropi indirektno u generaciji 68-e, izgleda da ovakva ocena celokupnog pokreta može biti adekvatna. Međutim, prilikom razmatranja mentalne i vrednosne konfiguracije inicijatora bit pokreta, Džeka Keruaka, izgleda da dolazimo do svojevrsne zabune.
Osim što je sam Keruak imao problematičan, u pojedinim momentima antagonistički odnos sa predstavnicima bit pokreta, analiza njegovih književnih ostvarenja oslikava jednu u biti konzervativnu prirodu. U vremenima krize, govorio je Špengler, izlaz iz stranputica i ćorsokaka savremenih vrednosnih ponora ljudi pokušavaju pronaći u modernim „pseudoreligijama“, koje se javljaju nakon što dominantna religija izgubi svoju moć ubeđivanja.
Bez mobilišućih ideja-vodilja, ljudi prepušteni sami sebe pronalaze smisao u jednoj atmosferi koja podseća na slobodno tržište, sa police uzimajući i birajući vrednosti ili verska opredeljenja koja im se dopadaju. U takvom okruženju, kojega je i te kako bio svestan, odrastao je i Keruak, a njegov književni rad je simptomatična reakcija na zatečeno stanje.
Može se reći da Keruakov odgovor na izazove modernog sveta nastaje kao primer pobune jedne suštinski tradicionalne prirode, koja bi ostala čvrsta u svojim ubeđenjima da su institucije koje bi poduprele njenu vrednosnu konstrukciju i dalje postojale. Bez takvog usmerenja, napad hirovite i snažne prirode okreće se ka unutra, poput Ničeovog „ratnika koji u stanju mira napada samog sebe.“ Ne grešimo previše ukoliko prilikom potrage izvora Keruakovih destruktivnh poriva pronađemo upravo ovaj inicijalni osećaj.
Džek Keruak rođen je kao Žan Luj Lebris de Keruak, frankokanadskog porekla, ali duboko situiran u mistiku ruralne, graničarske Amerike. Keruakovo odrastanje u Louelu, malom gradu u državi Masačusets, obeležiće unutrašnju mitologiju, figure, i fiksacije njegovog daljeg stvaralaštva.
Njegova majka preneće mu duboko usađenu katoličku veru koje se neće odreći ni u danima bit pokreta. Uprkos povezivanju Keruakovog imena sa pomodarskim budizmom, ne može se dovoljno naglasiti njegovo tradicionalistički usmereno katoličanstvo, koje je za njega predstavljalo simbol tradicionalnog, uzemljenog seljaštva nasuprot kosmopolitskom građanstvu.
Špenglerov uticaj
Teskobna realnost degradacije i raspada ruralne, „small-town“ Amerike, u kojoj su već tada prevladali alkoholizam, narkomanija, nezaposlenost, i bekstvo u velike gradove, centralna je tema ranih Keruakovih radova. Ova tema, doduše, ostaće u tragovima i u njegovim „doktrinarno“ bitničkim delima, kao vapaj i opomena onoga što je moglo biti.
Keruakov književni prvenac, Grad i mesto, dočarava dinamiku sukoba vrednosti ruralnog stanovništva organski vezanog za tlo, moralno uspravnog i samouverenog, u kontrastu sa prevrtljivim, iskvarenim predstavnicima gradskog života. Porodica Martin u ovoj knjizi je idealizovana verzija Keruakove porodice, a žitelji fiktivnog grada Galovej služe kao literarni prikazi figura koje je Keruak poznavao tokom svog odrastanja.
Upadljiv je Keruakov rani zazor prema gradskom, atomizovanom životu koji je obeležen histeričnim tempom maksimalno ubrzanog kretanja. U ovoj knjizi, gradski intelektualci predstavljeni su kao klasa moralno iskvarenih, uobraženih otpadnika, a njihova iskvarenost proizilazi iz nedostatka organske zajednice koja je vezana za svoje tlo i sposobna za rad sopstvenim rukama.
Keruakova mržnja prema gradskoj degradaciji čoveka upadljiva je i prema njegovom uzdizanju kulta tela, fizičke hrabrosti i angažovanosti. Zahvaljujući obećavajućoj karijeri u američkom fudbalu, Keruak je u mladosti dobio stipendiju na Univerzitetu Kolumbija, gde se prvi put susreće sa simptomima urbanog otuđenja i dekadencije.
Aleksa Anđelić: Tragični izbor – srpska epika i evropski duh
Nakon preseljenja iz Nemačke, Univerzitet Kolumbija u Njujorku postaje novo sedište Frankfurtske škole, gde se Keruak upoznaje sa njenim predstavnicima i učenjima. U Duluozovoj taštini (Vanity of Duluoz) on se pita: „Šta je univerzitet Kolumbija imao da mi ponudi tokom njihovog kursa naziva ‘Savremena Civilizacija’ osim radova Marksa, Engelsa, Lenjina, Rasela i ostalih prikupljenih šablona koji dobro izgledaju na plavom papiru ali čiji je arhitekta svo vreme to nevidljivo čudovište poznato kao Živi Čovek?’“ [1]
Umesto pisaca i mislioca leve tradicije, čija se filozofija aktivno promovisala na njujorškim katedrama i slušaonicama, presudni filozofski uticaj u Keruakovom životu postaće Osvald Špengler i njegova Propast zapada. Momenat prvog suočavanja sa Špenglerovom misli Keruak će opisati u Duluozovoj taštini, kada mu jedan od likova koji predstavlja fiktivnu verziju Vilijema Burousa, tada svojevrsnog mentora i učitelja bit pokreta, uručuje dvotomno izdanje Propasti zapada.
Špenglerovska terminologija i misao obiluju u Keruakovom književnom stvaralaštvu. Filozofsko potkrepljenje za svoj inicijalni osećaj gađenja prema urbanoj civilizaciji Keruak pronalazi u Špenglerovim distinkcijama sela i grada, te kulture i civilizacije. U Špenglerovim „felasima“ [2] Keruak pronalazi srodne duše sa svojim bitnicima, i kroz dalje stvaralaštvo će poistovećivati bit pokret sa potlačenim, odmetnutim tražiteljima smisla i osiromašenim potklasama.
Bit generacija
Samo ime „bit“ generacije zahvaljujući Keruaku sadrži slojevito značenje. Osim doslovnog prevoda sa engleskog u smislu „pretučenih“ ili „potlačenih“, povezanog sa glagolom beat, Keruak je takođe aludirao na stanje blaženstva, ubeđenosti u veri, koje obeležava reč „beatific“.
Uticaj Keruakove hrišćanske vere ovde je sasvim upadljiv, a o kasnijim zloupotrebama krilatice se na povremenim mestima žalio na upadljiv način: „Bit Generacija je samo fraza koju sam koristio u rukopisu knjige Na putu iz 1951. da opišem likove poput Morijartija koju su skitali po zemlji u automobilima u potrazi za sitnim poslovima, devojkama, i adrenalinom. Termin su posle preuzele levičarske grupe sa Zapadne Obale koje su govorile o stvarima poput „Bit ustanka“ ili „Bit pobune“ i ostalim besmislicama; samo su želeli nekakav pokret mladih kojem su mogli da usade svoje socijalne i političke ciljeve.“ [3]
Dakle, oznaka „bit“ treba da obeleži stanje duhovnog oslobođenja, ekstaze, i religioznog blaženstva prema kojima su otvoreni samo potlačeni i siromašni. Svojevrsna je ironija da su „osiromašeni“ u ovom slučaju mahom predstavnici višeg srednjeg sloja ili urbane omladine koji će kasnije činiti većinu pripadnika Bit Generacije. Međutim, takva osuda ne može se pripisati samom Keruaku kojeg su čitav život pratile finansijske poteškoće pogoršane destruktivnim načinom života, rezultirajući njegovom smrću 1969. godine.
Osim dihotomije felaha, odnosno bitnika, i atomizovanog građanina, Keruak pozajmljuje i druge koncepte iz Špenglerove filozofije. U Duluozovoj taštini Keruak jednog od likova, koji je opet književna verzija Vilijema Burousa, naziva „faustovskom dušom“. Špenglerovo „faustijanstvo“ i „faustovski čovek“ centralni su pojmovi Propasti zapada, ali Keruak u svojim knjigama upotrebljava ovaj koncept na karakterističan način koji se razlikuje od Špenglerovog.
Dok kod Špenglera „faustijanstvo“ obeležava aktivno, pozitivno orijentisano stremljenje ka beskonačnom koje dovodi do monumentalnih ostvarenja Zapadne civilizacije, kod Keruaka ovo unutrašnje stremljenje vodi ka besomučnoj i besmislenoj kretnji u praznom prostoru. Keruakovi likovi, posebno u romanu Na putu, opsednuti su činjenicom nemilosrdnog napretka vremena koje karakteriše postepeno i nezaustavljivo koračanje ka smrti.
Ova opsednutost vremenom i smrću upadljiva je u svim Keruakovim romanima, ali roman Na putu emblematičan je kao jezgrovit prikaz ovog osećaja upravo zvog simbolike beskonačnog puta i grčevite potrage za otvorenim horizontima. Majkl D`Orso (Michael D`Orso) primećuje da „Keruakovi centralni likovi beže od posledica špenglerovske civilizacije – umrtvljenosti života odstranjenog od prirode, sveprisutnog nagoveštaja kraja života, i težine vremena. Ali se takođe kreću ka određenom, iako neopisivom i možda nedostižnom cilju – iskustvu ‘onoga’ i sjedinjenju sa ‘čistim Trenutkom’. Na razmeđi su između bekstva i potere, gledajući unazad i unapred, i Keruakovi romani su hronike njihovih napora.“ [4]
Špengler je opisivao duhovno stanje primitivnog čoveka rane kulture, koji ne poseduje saznanje o linearnom protoku vremena, a čije slobodno stanje aktuelizovanog života „ovde i sada“ zamenjuje svest o istoriji i potrebu za osmišljavanjem misaonih koncepata koji će omogućiti ovladavanje sopstvenim duhovnim svetom i prostorom oko sebe. Ova izvorna potreba za pojmovima koja će faustovskom čoveku omogućiti dominaciju prostora i napredak kulture, ali ga u isto vreme gurnuti iz primitivnog duhovnog detinjstva u stanje opterećujuće svesti, centralna je dinamika u Propasti zapada i Čoveku i tehnici.
Keruakov vapaj za bezbrižnim detinjstvom poistovećen je sa stanjem vanistorijskog primitivnog čoveka kod Špenglera. U romanima poput Doktora Saksa, Grada i mesta, i Duluozovoj taštini, preteći i neumoljivi napredak vremena obeležje je sveproždiruće civilizacije, u špenglerovskom smislu. [5]
U romanu Na putu, likovi poput Morijartija i Sala u večnoj potrazi za „onim“ ili „it“, poput inverzije faustovskog čoveka upućeni su na proputovanje bezličnim horizontima kako bi povratili „čisti Trenutak“ primitivnog čoveka. [6] Naravno, ono što odvaja Špenglerovo faustijanstvo od bitnika jeste vrednosno uzvišena vertikala, koja usmerava na samoprevazilaženje i podvig, umesto na unutrašnje posrnuće i regresiju koja karakteriše Keruakove likove.
Keruakov vapaj za bezbrižnim detinjstvom poistovećen je sa stanjem vanistorijskog primitivnog čoveka kod Špenglera
Uticaj Špenglera na Keruaka svodi se na čisto konceptualni nivo, gde je Propast zapada služila kao potvrđenje duhovnih nagoveštaja koji su Keruaka pratili od detinjstva. Osećaj aktivnog, herojskog pesimizma koji upućuje na borbu čak i u beznadežnim okolnostima u potpunosti je odsutan kod Keruaka.
Aleksa Anđelić: „Mi brinemo o bezbednosti svih nas“: Ko su studenti redari sa prvih linija protesta
Na taj način, iako Keruak od Špenglera preuzima dijagnostiku kraja civilizacionog ciklusa i kolapsa vrednosti, samog Keruaka i Bit Generaciju koju je on isnpirisao možemo razumeti samo kao simptom kolapsa upravo tog društva protiv kojeg su se oni bunili.
Keruakov revolt tako postaje paradigma kasnijih neusmerenih pobuna, iako one načelno mogu biti inspirisane tradicionalnim osećanjem života i instinktivnim konzervativizmom. Njegovo književno stvaralaštvo svakako se može obeležiti kao najkvalitetniji literarni proizvod Bit Generacije, ali putanja kojom se ta potkultura razvijala, i Keruakov kasniji otpor prema njenom nasleđu ukazuju na nepodobnost rešenja koje ona nudi.
Izvor: Novi Standard
