Piše: Skender Kulenović
I u vječni mrak mi zemlja svijeća.
Samar orla ne tovari na me:
sam ću lećet usred ove tame
širom krila od svojijeh pleća.
Nek je vihor, a ja slamka slame.
Bože, krin sam a tirjanstvu sječa.
O čovještva grdna kulo steća,
Primi mene, sjedi mi na rame.
Grdna kulo, od male kapele.
S tebe u svijet želje mi se bijele.
Ad i rđa dođu – sve mi stmine.
Šta ću – rukom segnem do Njeguša
pa iz grotla svijeh vrela, kâ suša,
gusle uzmem – struna zubma škrine.