Piše: Vojislav Durmanović
Ruda jadarita je kamen na kojem je posrnula Vučićeva trinaestogodišnja klijentelistička stabilokratija, a moglo bi se reći da je opiranje eksploataciji iste u donjem toku Drine prinudnim raseljavanjem i razaranjem lokalnih zajednica zarad korporativnih interesa sadržalac koji objedinjuje sve struje trenutnog bunta na ulicama Srbije. Kada je avgusta 2024. fitilj takve pobune bio upaljen, jedan od upamćenijih transparenata sa masovnog protesta u Beogradu glasio je: ,,Ni grumen rude EU okupatoru – Rio Tinto marš iz Srbije”. Međutim, takva poruka smesta je bila zasuta histeričnim primedbama iz navodno ekoloških organizacija proevropske provenijencije, onih koje Rio Tinto u najboljem slučaju nazivaju multinacionalnom kompanijom, dok svakoj kineskoj investiciji pribijaju žig malignog, orijentalnog, autokratskog uticaja (u maniru N1 koja je dizala paniku čak i oko doniranih vakcina), a koje su proletos aplaudirale malograđanskim mesečarenjima opozicionih aktivista do Brisela i Strazbura, kako je nužan otpor ,,svakom imperijalizmu” koji preti dobrobiti građana Srbije, bio on evro-američki ili rusko-kineski.
Vojislav Durmanović: Srbija, usamljena, ali blistava zvijezda
Otkako je srpsko radništvo pred neoliberalnim reformama poput kralja Lira abdiciralo u korist svoje dece i njihovog tobožnjeg blagostanja na putu ka EU, baš onoj koja, dok se mladi rođeni ranih 2000-ih bune po univerzitetima, ubrzano okoštava u antiruski vojni blok, iz iste te liberalne kuhinje u kojoj je skuvana hladnoratovska mantra o dva totalitarizma servira nam se najnovija mistifikacija. Ovog puta to je ona o reciprocitetu istočnog i zapadnog, nazovi multinacionalnog kapitala u potčinjavanju srpske privrede, a sledstveno tome korumpiranju političke nezavisnosti i urušavanju ostatka ostataka društva – pri čemu je juriš na srpski litijum, kao pojas za spasavanje nemačke autoindustrije u svojoj utakmici protiv kineske, samo završna etapa. Pre i posle svega, Srbija više nije, kao 1999. godine, država pod opsadom, već dečje igralište i parkić za pse u debelom zaleđu evroatlantskog unipolarnog poretka, čije samo zakonodavstvo umnogome zavisi od toga kako duvaju vetrovi što esnafskog lobiranja, što zvaničnih i nezvaničnih klastera briselsko-vašingtonskih nadvladara. Drugosrbijanski malograđani iz šinjela Latinke Perović koji pljuju Vučića da je balkanski Lukašenko nikako da se zapitaju zašto magnati poput Rio Tinta svoje monopolističke zastave nikad nisu poboli među beloruske kolhoze: biće da je tako jer je i prethodnica RT, Rio Sava u Srbiju kofere dovukla 2001. zahvaljujući petooktobarskom programu ,,otvaranja svetu” i ,,najkredibilnijim partnerima”.
Vojislav Durmanović: Gubitnička vremena traže gubitničke mitove
Jadar, Mačvu, Semberiju i Majevicu od usuda kancerogene pustoši neće spasti liberalno endžio baštovanstvo, niti konzervativna tlapnja o opanku i šajkači, već politika koja bi dosledno stala za vrat investitorskom kaubojstvu, tako što bi raspolaganje nacionalnim resursima odlučnije stavila pod stamenu stegu zakona i nadzor državnih ustanova, ako već ne beretku nekog kapetana Traorea, kao u ujedinjenom Sahelu. Pri čemu antilitijumski pokret, umesto klasičnog vertikalnog modela delovanja, neotpornog na hapšenje, ucene i potkupljivost eksponiranih lidera i portparola, ima učiti od superiornijih direktnodemokratskih principa na kojima je izneta studentska borba, a u brdima i proplancima stradalnog Podrinja, ruke u bici za urođeno pravo na opstanak i budućnost svoj na svome združiti besna omladina i veterani, bivši neprijatelji, sa istom parolom da je strancima mesto napolju. Sada je nužno svezati zastavu borbenog jedinstva sa svakim ko je protiv kopanja litijuma: međutim, onaj ko inače ćuti o tržišnom potčinjavanju zemljama EU i tranziciji koja nas je u to naručje bacila ne kao partnere, već kao resurs zapadnim gazdama, morao bi da ćuti i o rudnicima u Jadru i na Majevici, toj Bagdadskoj železnici Ursule fon der Lajen, jer biti za Evropu, a protiv rudnika je kao biti protiv droge, a za strateški savez sa dilerima.
