Piše: Žarko Marković
Utakmica Superkupa BiH u fudbalu između mostarskog Zrinjskog i banjalučkog Borca odigrana je u četvrtak naveče u Zenici pred nekih 27 gledalaca, što dovoljno govori o tome koliko je većinski narod u gradu domaćinu zainteresovan za loptanje igrača dva kluba koji dolaze iz sredina gdje su ostala dva naroda u ovoj zemlji većinska.
Nije to, dabome, nikakvo iznenađenje pa stoga nema naročite potrebe da se o tom faktu pretjerano mnogo polemiše.
Ono što je vrijedno pomena jeste fakt da je savez ovu utakmicu organizovao na kraju sezone, čime je svakako ušao u anale evropskog fudbala. Meč Superkupa, naime, u normalnim zemljama obično biva na početku sezone, kao uvertira za istu, a igraju ga prošlosezonski šampion i pobjednik kupa. Tek ponegdje taj meč se igra sredinom takmičarske godine, najviše iz marketinških razloga, i to u inostranstvu. Samo u BiH – na kraju. Eto još jedna zgodna situacija za onu opširnu rubriku apsurda pod nazivom „Samo u BiH“.
„Nismo ni mi najgori“, mogli bi odgovoriti iz Fudbalskog saveza BiH na gornje navode, ako bi htjeli, jer, eto, na primjer, Amerikanci obilježavaju godišnjicu parafiranja Dejtonskog sporazuma u maju iako je opštepoznato da se to desilo u novembru 1995. godine.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
I odista, konferencija u organizaciji zemalja članica NATO saveza ovih dana održava se baš u Dejtonu i baš povodom 30. godišnjice potpisivanja sporazuma koji je zaustavio oružani sukob u BiH i udario temelje zemlje u kojoj, evo već tri decenije, rat i dalje traje, samo što se ne puca.
Ne može to biti slučajno, kao što nije slučajno da se baš uoči tog skupa u javnosti pojavio dokument čije ime tako misteriozno zvuči – non-pejper. Stoga je danas običnom puku prvo potrebno objasniti šta uopšte znači kada je nešto „ne-papir“, a onda se baviti njegovom suštinom. Non-pejperi su, poznato je i to, američka izmišljotina, stara nekoliko decenija, koja uglavnom služi da bi se uveliko nestabilna situacija u nekoj zemlji ili regionu dodatno destabilizovala i dovela do granice pucanja. Takav dokument je neformalan, nezvaničan, nema potpis i zaglavlje, iza njega može da stoji i najviši vrh neke države, ali i neki lijevi ćato u kakvom ministarstvu.
Nije, dakle, previše bitno, ali nije ni potpuno bezazleno, zbog čega valja biti oprezan, a oprez uglavnom isijava iz svih reakcija sa srpske strane u ovih nekoliko dana. I to je dobro.
Ono što nije dobro je da stvar ostane bez odgovarajuće reakcije, kontranapada. Jer do one prave godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma ostalo je mnogo, još šest mjeseci, a u međuvremenu će se desiti i neke druge simbolički izuzetno važne godišnjice. A oni koji vole da rovare po ovom našem prostoru mnogo vole simboliku. Istorijske knjige su pune priča o tome, a nerijetko se te priče uopšte nisu dobro završavale.
Izvor: Glas Srpske
