Piše: Ramzi Barud
Prevod: Žurnal
Nikada u svojoj istoriji ratovanja i vojne okupacije, Izrael nije bio toliko nesposoban da razvije koherentan plan za svoju budućnost i budućnost svojih žrtava. Čak i brzi pogled na naslove u međunarodnim medijima otkriva dubinu izraelske dileme. Dok Tel Aviv nastavlja da vodi genocidni rat protiv palestinskog naroda u Gazi, izgleda da nema pojma šta da radi osim da uništava Pojas i njegov narod.
Čak je i ministar odbrane te zemlje, Joav Galant, koji bi uskoro mogao biti zvanično optužen od strane Međunarodnog krivičnog suda (MKS), više puta ukazivao da Izrael nema plan za postratnu Gazu. „Od oktobra, konstantno pokrećem ovo pitanje u Kabinetu i nisam dobio nikakav odgovor,” rekao je Galant na najjasniji mogući način prošlog maja.
Drugi sugerišu da Netanjahu i njegova krajnje desničarska vlada možda imaju plan, ali je, po riječima Vašington posta, to „neizvodiv plan”, ili, prema Voksu, „to uopšte nije plan.” Netanjahuov „neizvodiv” plan, ili „odsustvo plana”, nije u skladu sa željama američke administracije.
Istina, i Izrael i SAD su u potpunoj saglasnosti po pitanju samog rata. Čak i nakon što je Vašington konačno počeo da mijenja svoj stav od podrške nastavku rata ka traženju od Netanjahua da završi svoje krvavo djelo, američko naoružanje je i dalje stizalo istim tempom.
Amerikanci, međutim, nisu uvjereni da je uništenje Hamasa, potpuna demilitarizacija Gaze, preuzimanje kontrole nad granicom između Gaze i Egipta, zatvaranje UNRVA-ine agencije za izbjeglice i „deradikalizacija” opkoljenog palestinskog stanovništva pravi pristup.
Međutim, Netanjahu je to morao već znati, ako ne na samom početku rata, onda barem skoro godinu dana od početka genocida. Njegova iscrpljena vojska prelazila je iz jedne faze u drugu, proglašavajući „taktičke pobjede”, a da nije postigla nijedan strateški cilj u Gazi.
Najoptimističnija procjena izraelske vojske je da je njihov rat, koji je praktično uništio cijelu Gazu, rezultirao zastoom. Mnogo realnija ocjena rata, prema riječima bivšeg izraelskog premijera generala Ehuda Baraka, jeste da Izrael mora okončati rat prije nego što „potone u moralni ambis.”
Ipak, sve više iluzornih planova u vezi sa Pojasom Gaze i Zapadnom obalom nastavlja da procuri u medije.
Prvo veliko curenje bila je snimljena izjava ekstremističkog i veoma uticajnog izraelskog ministra u Netanjahuovom kabinetu, Becalela Smotriča.
„Kažem vam, ovo je megadramatično. Takve promjene mijenjaju DNK sistema,” rekao je Smotrič grupi izraelskih jevrejskih naseljenika prošlog juna, prema Njujork tajmsu.
Ministrov „pažljivo orkestriran program” oslanja se na prenošenje nadležnosti na Zapadnoj obali sa okupacione vojske na grupu civila pod rukovodstvom samog Smotriča. Cilj je zaplijeniti još više palestinske zemlje, proširiti ilegalna naselja i spriječiti svaku mogućnost kontinuiteta održive palestinske države.
U stvari, plan je već u toku. Dana 29. maja, Izrael je imenovao Hilela Rota, bliskog saveznika Smotriča, za zamjenika u Civilnoj administraciji na Zapadnoj obali.
Plan za Gazu predstavlja još jednu epizodu surovosti, ali je takođe iluzoran. Objavljen je u članku urednika izraelskih novina Haarec, 9. septembra.
Aluf Ben je napisao da Netanjahuov plan takođe uključuje angažovanje izraelskog „guvernera Gaze”, brigadnog generala Elada Gorena, koji je postao „šef za humanitarno-civilne napore” u Pojasu Gaze 28. avgusta.
Korišćenjem kombinacije taktika, uključujući izgladnjivanje, vojni pritisak i slično, Netanjahu želi da natjera stanovništvo sjeverne Gaze da se preseli na jug, u pripremi za formalnu aneksiju tog regiona i povratak jevrejskih naseljenika.
Ovo nisu jedini planovi koji su procurili ili, ponekad, bili javno komunicirani od strane izraelskih zvaničnika.
Na početku rata, ideje poput etničkog čišćenja stanovništva Gaze u Sinaj otvoreno su zagovarali izraelski zvaničnici i one su takođe bile glavna tema razgovora u izraelskim večernjim informativnim emisijama.
Neki izraelski zvaničnici su govorili o potpunoj okupaciji Gaze, dok su drugi, poput izraelskog ministra za baštinu, Amihaija Elijahua, razmatrali mogućnost bacanja nuklearne bombe.
Plan potpune evakuacije Gaze nije uspio, jednostavno zato što Palestinci nisu htjeli da odu, a Egipat je odbacio i samu insinuaciju da je etničko čišćenje Gaza opcija. Osim toga, potpuno raseljavanje sjeverne Gaze takođe nije uspjelo, djelimično zato što je Izrael masakrirao civile u sjeveru i na jugu gotovo jednakom brzinom.
Novi izraelski planovi neće uspjeti da postignu ono što stari nisu mogli, jednostavno zato što Izrael i dalje nailazi na istu prepreku: nepokolebljivost palestinskog naroda.
Ipak, mnogo se može naučiti iz prirode izraelskih planova, starih i novih, prvenstveno iz činjenice da Izrael smatra palestinski narod neprijateljem.
Ovaj zaključak se ne može izvući samo iz izjava najviših izraelskih zvaničnika, uključujući predsjednika Isaka Hercoga, kada je rekao da je „cijela nacija tamo (…) odgovorna.”
Čini se da skoro svaki izraelski plan uključuje ubijanje velikog broja Palestinaca, njihovo izgladnjivanje ili masovno raseljavanje.
To znači da je izraelski rat uvijek bio rat protiv palestinskog naroda. Palestinci to znaju. Zar ostatak svijeta to ne bi trebao već znati?
Ramzi Barud je novinar i urednik Palestine Hronikl. Autor je pet knjiga. Njegova najnovija je „Ovi lanci će biti slomljeni: Palestinske priče o borbi i prkosu u izraelskim zatvorima” (Klariti Pres, Atlanta).
Izvor: Counterpunch.org
