Piše: Vuk Bačanović
Boris Dežulović se javio u zagrebačkim Novostima da ispiše vic.
Ima on taj običaj.
Naslovio ga je „Učimo srpski: adinaton“.
„Kakve veze Srbija i Kosovo imaju sa Crnom Gorom i Albanijom?!“, priupita Boris imaginarnog glupana iz čitalačke publike.
„Kakve Borise?“, upita imaginarni glupan.
„Tačno onakve kakve vrba i javor imaju sa grožđem i jabukama!“, odgovori mu Boris.
A kako se kaže na srpskom „kad na vrbi rodi grožđe“, opet će Boris.
Imaginarni glupan iz Borisove glave se zbuni, prirodno, čeka da ga uputi slavni kolumnista.
„Pa, kad se vojska na Kosovo vrati, ahahahah… kontaš, ahahahhahah. To ti mi pametni ljudi koji pišemo kolumne za imaginarne glupane iz čitalačke publike zovemo adinaton, znaš to ti je od grčkog ἀδύνατον, što znači “nemogućnost“.“
I onda se svi srdačno nasmijaše.
I tako bi se završio još jedan Borisov vic, ovaj kolumna da se nije javio drugi čitalac, koji nije unaprijed osmišljeni idiot iz Borisove glave i koji ne pada na dupe kad čuje „adinaton“.
„A Borise, šta ako na ovaj slučaj vrbe, javora, grožđa i jabuka ne primjenimo adinaton?“
„Nego šta da primjenimo?“
„Nego da primjenimo usporedbu i zaključimo da su i vrba i javor i grožđe i jabuka biljke, zar ne, dakle da ipak imaju neke veze jedne s drugima?“
„Pa?“
„Pa to znači da si zapravo rekao da Srbija i Kosovo imaju itekakve veze sa Crnom Gorom i Albanijom, da su to biljke sa nešto drugačijim plodovima.“
„Ne paziš, to je bilo ismijavanje Vučićevih aktivista koji su blokirali granicu Crne Gore i Albanije misleći da blokiraju onu između Srbije i Kosova i…“
„Dakle, smiješ se neznanju ravnom svojem, odnosno neznanje savremene geografije Vučićevih plaćenika ismijavaš neznanjem ili namjernim ignorisanjem istorijskih, odnosno povijesnih činjenica.“
„Kakvih sad povijesnih činjenica?“
„Borise, malo je nezgodno podučavati te odjednom gradivu koje si očito propustio, jer u suprotnom ne bi napisao vic, pardon kolumnu, kakvu si napisao, ali hajde da se poslužimo tvojom metodom i naučimo pet, uslovno rečeno, srpskih riječi, ok? Spreman? Krenimo!“
Defter /def’tɛr/. Osmanskoturski: Riječ defter (دفتر) značila je knjigu ili registar koji se koristio za vođenje evidencije, naročito poreznih zapisa i državnih registara u Osmanskom carstvu. Ova praksa vođenja zapisa bila je veoma važna u administraciji carstva. Pretpostavlja se da riječ u arapski jezik dolazi iz starogrčkog. Grčka riječ διφθέρα (diftera) značila je „komad kože“ ili „pergament“. U antičkoj Grčkoj, pergament (kožni materijal na kojem se pisalo) bio je korišten za pisanje, što je dovelo do povezivanja s pojmom knjige ili bilježenja. Prvi osmanski defter za Oblast Brankovića, koja je obuhvatala većinu današnjeg Kosova i Metohije, zabilježio je 95,88% srpskog stanovništva u toj regiji. Albansko stanovništvo činilo je 0,26% ukupne populacije oblasti, a posebno je zabilježeno i 16 bugarskih (0,09%), tri grčka i jedno hrvatsko domaćinstvo. Uvid u popise sandžaka Vučitrn s kraja XVI vijeka pokazuje da je i u tom periodu srpsko stanovništvo bilo najbrojnija etnička skupina na Kosovu i Metohiji, dok je broj nesrpskog stanovništva, uglavnom albanskog porijekla, više od jednog vijeka nakon popisa Oblasti Brankovića iz 1455. bio zanemarljiv.
Progon se izgovara kao /prǒɡon/. Prefiks „pro-“ je čest u slovenskim jezicima i dolazi iz praslovenskog jezika (pro-), što znači „kroz“, „preko“, ili u ovom slučaju „nakon“, „pomjeranje unazad“. Koren riječi „gon“ potiče od praslovenskog glagola „gnati“, što znači „terati, gnati, potiskivati“. Ovaj glagol ima duboke indoevropske korijene, i srodan je sa glagolima u drugim slovenskim jezicima koji imaju isto značenje (npr. ruski gnatь, poljski gnąć). Proces iseljavanja srpskog i naseljavanja albanskog stanovništva na teritoriji Kosova i Metohije nastavio se tokom cijelog XVIII vijeka. Nemirna vremena, uzrokovana prvenstveno sa tri austro-turska rata (1716–1718, 1737–1739 i 1788–1791), dovela su do masovnih progona i iseljavanja srpskog stanovništva s teritorija koje danas čine Kosovo.
Pogrom se izgovara kao /pǒɡrom/. Prefiks „po-“ potiče iz staroslovenskog i praslovenskog jezika, a ovdje označava akciju ili djelovanje usmjereno na nekoga ili nešto. Koren „grom“ dolazi od staroslovenske riječi „gromъ“, koja označava grom ili grmljavinu, i pojavljuje se u mnogim slovenskim jezicima sa sličnim značenjem (npr. ruski grom, poljski grom). „Položaj hrišćana u ovim krajevima je žalostan svuda…“ O položaju srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji u XIX i početkom XX vijeka napisan je veliki broj naučnih studija. Jedna od najboljih ilustracija tog položaja oslikava rat prijekog vojnog suda, tzv. „urfije“, osnovanog 1882. za navodno veleizdajničko ponašanje Srba na vlastitoj zemlji, što je rezultiralo masovnim ubistvom oko 7.000 Srba. Prema kasnijim izvještajima srpskog konzula u Prištini, Branislava Nušića, Srbi se nisu usuđivali da izlaze noću na ulicu. Na putevima su vladali razbojnici. Seljaci nisu smjeli otići da rade u polju, jer su se bojali da ih ne opljačkaju, otmu ili ubiju. „Stanje je užasno, gospodine poslaniče,“ pisao je Vladanu Đorđeviću, poslaniku Kraljevine Srbije u Carigradu, u oktobru 1894. godine – „i uvjeravam vas da u mojim izvještajima nema ni srdžbe ni pretjeranosti…“
Fašizam etimološki potiče od latinske riječi „fascis“, što znači „snop štapova“, simbolizujući kolektivnu moć i vlast. U modernom političkom kontekstu, preko italijanske riječi „fascismo“, ovaj termin je postao oznaka za autoritarni, nacionalistički pokret koji naglašava jedinstvo i jaku državnu kontrolu, uz represiju i odbacivanje demokratije. Ujedinjenje Kosova, Metohije, Debra, Struge, Ulcinja, Tuzi, Plava i Gusinja s Albanijom ostvareno je u skladu sa idejom etničke i teritorijalne Albanije, zasnovanom na programskim principima Prve prizrenske lige iz 1878. godine. U kontekstu okupacije, Metohija, veliki dio Kosova, istočni dijelovi Crne Gore i dio zapadne Makedonije bili su pripojeni italijanskom protektoratu pod nazivom „Velika Albanija“, koji je obuhvatao 14 prefektura. Priključeni dijelovi jugoslovenske teritorije bili su organizovani u četiri prefekture: prizrensku, prištinsku, debarsku i pećku. Nakon ulaska njemačkih, italijanskih i bugarskih okupacionih snaga u Jugoslaviju, odmah je počeo pritisak na srpsko stanovništvo na Kosovu i Metohiji od strane albanskih političara, oružanih grupa i pojedinaca. Srpske izbjeglice, koje su bile prisiljene da napuste svoje domove i imanja, kretale su se u tri pravca: preko Rugovske klisure i Čakora ka Crnoj Gori, na jug Srbije ka Toplici i Jablanici, i preko Kosovske Mitrovice, Ibarskom dolinom, prema Kraljevu, Kragujevcu, Čačku i drugim mjestima u Šumadiji i Zapadnoj Srbiji.
Migracije su pojam izveden iz latinske riječi „migratio“, koja označava proces selidbe, preseljenja ili promjene mjesta boravka. Ova riječ je glagolska imenica izvedena od glagola „migrare“, što znači „seliti se“, „kretanje“ ili „prelazak s jednog mjesta na drugo“. Korijen „migra-“ potiče od protoindoevropskog korijena *mei-, koji ima značenje „promjeniti mjesto“, „kretanje“ ili „prelazak“. Ovaj korijen se pojavljuje i u drugim riječima koje su povezane s kretanjem ili izmjenom lokacije. Procjenjuje se da je zbog lične nesigurnosti i teških životnih okolnosti Kosovo i Metohiju između 1948. i 1991. napustilo oko 100.000 Srba, što je približno polovina ukupnog srpskog stanovništva pokrajine. Procjenjuje se da je kao posljedica Martovskog pogroma 2004. preko 4000 ljudi bilo primorano da napusti svoje domove širom Kosova i Metohije, dok je 28 osoba izgubilo život. Više od 900 ljudi je pretrpjelo teške povrede nakon brutalnih prebijanja. Uništeno je 19 spomenika kulture od prvorazrednog značaja, kao i 16 pravoslavnih crkava koje nisu bile kategorisane. Pri tome je oko 10.000 dragocjenih fresaka, ikona, putira i drugih crkvenih relikvija nepovratno stradalo, uključujući i knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, koje su svjedočile o viševjekovnom prisustvu Srba na Kosovu i Metohiji. Oko 935 srpskih, romskih i aškalijskih kuća je spaljeno i uništeno, a šest gradova i devet sela su potpuno etnički očišćeni od srpskog stanovništva.
Sve ovo, Borise, ni u kom slučaju ne negira ni jednu istorijsku tragediju albanskog naroda, posebno u Balkanskim ratovima početkom i krajem prošlog vijeka, međutim vrlo je neuko, da ne kažemo ružno, jednostrano, pokvareno i neznalački rugati se tragičnoj istoriji srpskog domorodačkog stanovništva Kosova i Metohije, pogotovo njihovu želju za povratkom vlastite vojske u vlastiti zavičaj nazivati „sveto nikada“, i sve to na stranicama lista srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Možda je za druge narode adinaton rast dlake na dlanovima ili šljiva na bostanu, referisanje na nepostojeće kalendarske dane, rogate konje, krilate svinje i dvonoge stonoge, ali kod Srba, barem onih u hrvatskom SNV-u nažalost još uvijek nije osmišljen adinaton koji bi otprilike glasio: „Kada se neuke kriptošovinističke poštapalice i doskočice prestanu smatrati kritikom nacionalizma“, odnosno „na svetog Borisa“.
A onda su se svi srdačno nasmijali.
