Sjedinjene Američke Države već skoro 80 godina Ukrajinu percepiraju kao bazu za svoje nekada tajne, a sada sve više otvorene ratove sa Rusijom. Nakon godina upozorenja i pregovora o priključenju Ukrajine NATO-u još od 2008, Rusija je prije dvije godine uzvratila udarac. Dana kada ni jedna strana ne popušta, Ukrajina sve više postaje žarišna tačka koja bi mogla dovesti do rasplamsavanja nuklearnog rata.
Zapad misli da Rusija blefira. Ali njena ruska doktrina kaže da ako država osjeti da je njeno postojanje ugroženo, mogla bi pribjeći nuklearnom oružju. Umjesto da ovo upozorenje shvati ozbiljno, NATO neoprezno otvara koridore za kopneni rat protiv Rusije u Ukrajini; Francuska tvrdi da okuplja koaliciju nacija za ulazak u rat, uprkos tome što Rusija kaže da bi francuske ili bilo koje druge NATO snage bile legitimna meta.
Nedavno je u Parizu Džo Bajden izjavio da Rusija želi da osvoji celu Evropu, ali ne može čak da zauzme ni Harkov. Ovakav gomila besmislica, zajedno sa dopuštanjem Ukrajini da NATO oružjem puca na rusku teritoriju, predstavlja opasnost za cijeli Zapad.
Ta ista opasnost je nastala prije mnogo godina, ali sada dostiže svoj vrhunac.
Odnosi SAD sa Ukrajinom i njenim ekstremistima, radi potkopavanja Rusije, započeli su nakon Drugog svjetskog rata. Tokom rata, jedinice Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B) učestvovale su u Holokaustu, ubivši najmanje 100.000 Jevreja i Poljaka.
Mikola Lebed, glavni pomoćnik Stepana Bandere, lidera fašističkog OUN-B, regrutovan je nakon rata od strane CIA, a prema studiji Nacionalnog arhiva SAD iz 2010. godine.
Lebed je bio „ministar spoljnih poslova“ Banderine vlade u izgnanstvu, ali se kasnije razišao sa Banderom zbog toga što mu je ovaj djelovao kao diktator. Korpus kontrabaveštajne službe američke vojske smatrao je Banderu „izuzetno opasnim“, ali je ipak bio na stanovištu da je on „smatran duhovnim i nacionalnim herojem svih Ukrajinaca…“
Umjesto Bandere, CIA je bila zainteresovana za Lebeda, uprkos njegovoj fašističkoj prošlosti. Obezbjedili su mu kancelariju u Njujorku iz koje je rukovodio sabotažama i propagandnim operacijama u ime agencije u Ukrajini protiv Sovjetskog Saveza. Studija američke vlade navodi:
„Operacije CIA sa ovim Ukrajincima započele su 1948. godine pod šifrovanim imenom KARTEL, koje je ubrzo promjenjeno u AERODINAMIK. … Lebed se preselio u Njujork i dobio status stalnog rezidenta, a zatim i američko državljanstvo. To ga je zaštitilo od atentata, omogućilo mu da govori ukrajinskim emigrantskim grupama i dozvolilo mu da se vrati u Sjedinjene Države nakon operativnih putovanja u Evropu. Kada je bio u Sjedinjenim Državama, Lebed je bio glavni kontakt CIA za AERODINAMIK. Rukovodioci CIA su ukazivali na njegov ‘lukav karakter,’ njegove ‘odnose sa Gestapom i … obuku u Gestapu,’ [i] činjenicu da je bio ‘vrlo bezobziran operativac.’“
CIA je radila sa Lebedom na operacijama sabotaže i proukrajinske nacionalističke propagande u Ukrajini sve do nezavisnosti 1991. godine.
„Odnos Mikole Lebeda sa CIA trajao je čitav Hladni rat,“ navodi studija. „Dok je većina operacija CIA koje su uključivale učsnike rata propala, Lebedove operacije su doprinele nestabilnosti Sovjetskog Saveza.“
SAD su tako tajno održavale ukrajinske fašističke ideje živima u sve do sticanja ukrajinske nezavisnosti. „Mikola Lebed, Banderin ratni šef u Ukrajini, umro je 1998. godine. Sahranjen je u Nju Džerziju, a njegovi spisi nalaze se u Ukrajinskom istraživačkom institutu na Harvardskom univerzitetu,“ navodi studija Nacionalnog arhiva SAD.
Međutim, organizacija koja je u Sjedinjenim Državama naslijedila OUN-B nije umrla sa njim. Preimenovana je u Ukrajinski kongresni komitet Amerike (UCCA), prema IBT-u.
„Do sredine 1980-ih, Reganova administracija je bila ispunjena članovima UCCA. Regan je u Bijeloj kući 1983. lično ugostio [Jaroslava] Stecka, banderističkog lidera koji je nadgledao masakr 7.000 Jevreja u Lavovu“ objavio je IBT. „Nakon propasti [Viktora] Janukoviča [2014. godine], UCCA je pomogla u organizaciji mitinga podrške Euromajdanu u gradovima širom SAD-a.“ stoji u dokumentima.
To je direktna veza između državnog udara u Ukrajini koji je 2014. podržan od strane SAD i ukrajinskog fašizma iz Drugog svjetskog rata.
Džefri Saks: Američko kockanje armagedonom | Žurnal (zurnal.me)
Od 2014. godine, SAD su podržavale napade na ruske govornike u istočnom dijelu Ukrajine koji su odbili da priznaju puč, a NATO je počeo da obučava i oprema ukrajinske trupe. U kombinaciji sa razgovorima od 2008. o priključenju Ukrajine NATO-u, Rusija je reagovala nakon godina upozorenja.
Više od dvije godine kasnije, sa Ukrajinom koja očigledno gubi rat, zapadni lideri će učiniti skoro sve da spase svoje političke pozicije, jer su previše uložili u pobjedu u Ukrajini. Ne slušajte ih. Potreban im je Zapad koji negira opasnosti koje nam prete.
Kao što je predsjednik Džon F. Kenedi rekao u svom govoru na Američkom univerzitetu 1963. godine:
„Prije svega, dok branimo svoje vitalne interese, nuklearne sile moraju izbjeći one konfrontacije koje dovode protivnika u izbor između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Usvajanje takvog kursa u nuklearno doba bi bilo dokaz samo bankrota naše politike – ili o kolektivnom priželjkivanju smrti za cijeli svijet.“
Svijet će se možda probuditi kada bude prekasno – nakon što nuklearke već počnu da lete.
Džo Lorija je glavni urednik Consortium News-a i bivši dopisnik UN za The Wall Street Journal, Boston Globe i druge novine, uključujući The Montreal Gazette, London Daily Mail i The Star of Johannesburg. Bio je istraživački novinar za Sunday Times of London, finansijski novinar za Bloomberg News i započeo je svoj profesionalni rad kao 19-godišnji saradnik za The New York Times. Autor je dve knjige, Politička odiseja, sa senatorom Majkom Gravelom, predgovor Danila Elsberga; i Kako sam izgubio od Hilari Klinton, predgovor Džulijana Asanža.
Izvor: Consortium News
