Radovan Zogović: Bilješke o Andriću (Treći dio)

Prvi dio možete pročitati ovdje

Drui dio možete pročitati ovdje

Na sofijskoj svečanoj večeri bio je i poseban sto za najpozva­nije – velik, elipsast, smješten tako da bude i izdvojen i na vidiku. Za tim stolom, osim predsjednika opštine, bio je, ako se dobro sjećam, bugarski ministar prosvjete, bugarski patrijarh, rukovodi­oci Kulturne komore. Od pisaca bili su: Erenburg i Surkov, Sado­vjanu, najistaknutiji članovi ostalih inostranih delegacija, Ljudmil Stojanov i neki drugi. Ivo Andrić za taj sto nije bio pozvan, pogotovu nijesmo bili pozvani Kulenović i ja. Međutim, ja to, ma koliko izgledalo nevjerovatno, nijesam ni zapazio, čak mi nije bio jasan ni “karakter” posebnog stola – sam sam se bio zabio u ne­ki kut s ljudima koji su mi bili najbliži, pa sam, prošavši jednom pored elipsastog stola, pomislio da su se i tu skupili ljudi koji su međusobno najbliži.

Bugarski domaćini, kako kongresnih dana tako i na svečanoj večeri, kako pisci tako i ostali, gotovo svu svoju pažnju trošili su na Erenburga i Sadovjanua, – ugađajući im i tim ugađanjem na­glašavajući: eto kakve prijatelje mi imamo! Meni ta pažnja, kao pažnja, nije nimalo smetala. Prvo zato što sam smatrao da Erenburgu i Surkovu, kao sovjetskim piscima, i pripada glavna pa­žnja i zahvalnost gdje god bili. Drugo, jer mi ni u kakvoj Gligorićevoj “mračnoj ljudskoj dubini” nije dolazilo da se mjerim s Erenburgom, Surkovom i Sadovjanuom. Vidjevši Sadovjanua za počasnim stolom, ćutljiva, povučena u sebe, poluspuštenih očnih kapaka, natkriljenih ogromnim sijedim vjeđama, ja sam čak po­mislio da su tome čovjeku tuđe ovakve večere i reprezentacije, da mu je dosta galame, pažnje, govora, poznanstava, folklora u čakširama, opancima, zubunima i ženskim povezačama ispod kojih mlataraju ko zna čije, ko zna kad odsječene pletenice. Pomislio sam tako i čak mi je bilo žao i neugodno mi je bilo kao da sam i ja kriv pred njim. A smetalo mi je i još koješta drugo na ovom prijemu – kao držanje, kao postupak uopšte. I ja sam, u povratku iz Sofije, vozeći od Caribroda prema Pirotu, nešto o tome i rekao.

Andrić, čovjek više ćutljiv nego govorljiv, toga dana bio je zakopčaniji nego inače. Na svečanoj sofijskoj večeri u njegovom raspoloženju nijesam primjećivao ničeg osobitog; osobito se teš­ko primjećivalo i danas (na nečitkom licu veoma čitkog pripovijedača!), ali – bilo gaje. I kad sam rekao ono o bugarskom drža­nju, učinilo mi se, u automobilskom ogledalu iznad upravljača, da Andrić ima nešto da kaže. U automobilskom brojaču kilometara skočila je na svoje mjesto jedna cifra, druga, treća – Andrić je ćutao, i ja više nijesam mogao da ga nađem u ogledalu. Rekao sam u sebi: prevario sam se, dabogme, kao čitač Andrićeva lica. Ali Andrić je ipak progovorio – i to nastavljajući moju primjedbu, kao da sam je izgovorio toga trenutka, a ne desetak minuta ranije.

Andrić je, bez ikakva uvijanja, osuđivao bugarske domaći­ne zbog postupka pri odabiranju gostiju za počasni sto. Po kome su mjerilu oni to odabirali? Jesu li uzeli samo rukovodioce stra­nih delegacija? Ne. Jesu li birali prema značaju naroda iz kojeg je ovaj ili onaj pisac? Ne uvijek. Jesu li po užoj vrijednosti pisca? Ne, ni tu nijesu bili dosljedni.

– Po čemu može Sadovjanu, a ja ne mogu? – pitao je Andrić. – Ja nijesam nimalo slabiji pisac od Sadovjanua – rekao je, iako ga nikad, ni prije ni poslije toga, nijesam čuo da govori o svojoj vrijednosti i o vrijednosti drugih, pogotovu u poređenju sa so­bom. I rekao je to s onom jednostavnošću, s kojom se kaže nešto što je, ma koliko bilo neuobičajeno – sasvim istinito. Andrić je bio uvrijeđen, on se čak revoltirao – u revoltu se, tu i tamo, ipak osjećalo da se revoltira bivši diplomat. Andrić je čak bio opširan, opširan na njegov način, govorio je pojačanim glasom, imao je potrebu da ubijedi, ponavljao je rečenice. Postupak sofijskih domaćina vrijeđao gaje i revoltirao “na licu mjesta”, revoltirao ga i danas, i to sve više, što više priča i obnavlja detalje. Ja sam se u ovome slagao s Andrićem, iako – moram priznati – bez neke oso­bite strasti. Kulenović je bio strasniji, ali mi se čini – formalno.

–    Zašto je onda pozvan Sadovjanu iz Rumunije, a nije niko iz Jugoslavije? – pitao je Andrić. -Šta to znači?… Meni samom je do svih tih reprezentacija kao do lanjskog snijega, ali – u pitanju je moja zemlja. Meni je ovdje do ugleda moje zemlje…

Andrić je to, nešto skraćeno, još jednom ponovio. I nagla­šavajući, i revoltirano – čak je, u automobilskom ogledalu pre­da mnom, prošao fragmenat ljutitog pokreta rukom. I sve što je rekao, bilo je tačno; autentičan je bio i njegov revolt – u sve to sumnje nije moglo biti. Pa ipak, revolt je mjestimično djelovao neubjedljivo, kao nešto ne sasvim prirodno, a ono “moja zemlja” – gotovo kao tuđa fraza. To je, valjda, dolazilo otuda što nijesmo bili navikli da vidimo Andrića revoltiranog, što on sam nije imao “tehnike” revolta, što, uobičajeni, prečesto ponavljani spregovi riječi ili rečenice nijesu nikako išli uz njega.

Poslije povratka iz Bugarske ja sam u Borbi od 1. i 18. ok­tobra objavio dva politička članka o dirigovanoj, glajhšaltovanoj reakcionarno-provokatorskoj djelatnosti jugoslovenske i bugarske domaće agenture američkih i engleskih imperijalista (Trgovci domovinom i Glajhšaltovani provokatori). Tih dana, pri susretu u Udruženju književnika, Andrić me pogledao tako kao da sam mu nešto potreban. Sačekao je da ostanem sam, pa je, bez ikakva uvoda, kao u povjerenju i gledajući na prekide, rekao daje proči­tao – ne sjećam se više da li oba ova moja članka ili jedan od njih. Napomenuo je sasvim obično da nikad nije bio ljubitelj političkih članaka, da ih je svakad malo čitao, pa i to – do polovine.

Moje članke (ili članak), međutim, pročitao je s interesovanjem do kraja. Pohvalio je temperamenat, logičnost, jezik.

– Po mome mišljenju, publicistika treba da bude onakva.

Ja sam svoj publicistički rad smatrao sporednim, uzgrednim, danak dnevnim potrebama, i zato me Andrićeva pohvala nije oso­bito uzbudila – uostalom, mi onda za ovakva uzbuđenja nijesmo imali ni vremena! Ali ja bih bio neiskren kad bih ustvrdio da sam prema ovoj pohvali bio sasvim ravnodušan – ipak, to je bilo mi­šljenje Andrića, majstora rečenice, skupog ne samo na pokudu nego i na pohvalu, čovjeka koga sam sve više poštovao, čak na neki način i lično počinjao da volim. Još više bih bio neiskren kad bih rekao da sam i najmanje posumnjao u Andrićevu iskrenost, u njegove pobude. Pomisliti da Andrić pokušava da me “podmaže”, da mi se udobri kao članu agitpropa CK KPJ, to nijesam mogao iz poštovanja prema njemu, a to nijesam ni dopuštao sebi, čuva­jući se, kako se to onda govorilo, od “apriorističkog nepovjerenja u ljude”; osim toga, sam moj stvarni položaj kao člana agitpropa koji po statutu nema nikakve “vlasti”, činio je da na neki način držim da i drugi to znaju i nemaju razloga da mi “podilaze”. Sve se, dakle, sticalo tako da otklanja sumnju, prekida put k njoj.

Intervju sa Ivom Andrićem, arhiva TVB 1967

Andrić i ja smo ponekad sa sastanaka uprave Saveza pisaca (početak Francuske ulice) zajedno odlazili do početka Prizrenske ulice u kojoj je Andrić tada stanovao. U jednoj takvoj prilici ja sam, ne sjećam se više ni iz kog razloga ni kako, pomenuo Andrićevo odbijanje da potpiše njemačko-nedićevski proglas protiv partizana (tzv. antikomunistički manifest). Pokazalo se da je An­drić već osjećao potrebu da meni ili da uopšte reče o tom odbija­nju svoju verziju i svoju ocjenu. I on je, ne žureći ali i nc odgađa­jući, najkraće i najneglasnije što se moglo, to i uradio.

-Vidite, to odbijanje… – počeo je, ne podižući pogleda. – Tu se pretjeruje. Ispada kao neko veliko junaštvo. Međutim, tu nika­kvog junaštva nije bilo.

Andrić je, bez ikakve svoje zasluge, od nekoga doznao o po­stojanju i sadržaju toga “manifesta”, o odluci da se već slijedećeg dana kulturni radnici okupe i da se od njih zatraže potpisi na nje­ga. Premišljajući šta da čini, Andrić se, na muci, sjetio da u ne­kom šumadijskom selu ima poznanika i otputovao jek njemu na tri dana, dok pregrmi hajka na potpisivače. Četvrtog dana, raču­najući daje sve već gotovo, vratio se u Beograd. I tek što se umio od puta, spolja je neko zazvonio. Andrić je otvorio – na vratima je, s nekakvom “fasciklom” u rukama, stajao čovjek u uniformi poslužitelja kraljevskog ministarstva prosvjete – kao i u žandar­meriji, uniforma je i ovdje ostala ista i pod njemačko-fašističkom komandom.

Gospodin ministar Jonić poslao me je gospodinu Andriću da potpiše… – rekao je poslužitelj i otvorio “fasciklu”.

A šta to gospodin Andrić treba da potpiše?

Manifest protiv komunista.

Žalim, ali gospodin Andrić je otputovao još prije tri dana – nema ga…

Poslužitelj je pogledao začuđeno, sramežljivo se osmjehnuo.

–    Pa ja vas, gospodine Andriću, poznajem, vi ste dolazili u ministarstvo. Vi ste gospodin Andrić.

Andrić je vidio da se više nema kud.

–    E pa — rekao je poslužitelju – kad vi kažete da me pozna­jete, da sam ja Andrić, recite gospodinu ministru daje gospodin Andrić kazao da ga nema kod kuće… – To je bilo sve.

Andrić nije anegdotičar, nije kozer, nije ni u kom smislu hvalisavac i čovjek koji sebi mora “odati priznanje”. To već rađa uvjerenje da on svojom verzijom i ocjenom slučaja s “Antikomu­nističkim manifestom” nije htio ništa drugo do ono što je rekao: smetalo mu je pretjerivanje, koje i inače, ni u čemu, ne podnosi. A da je to tako, konačno potvrđuje jedan drugi Andrićev postupak iz rata, odnosno Andrićev poslijeratni odnos prema tom postupku. Naime, Andrić, pozvavši se na “izvanredne prilike” (okupacija!) u kojima se zemlja nalazi, pismeno je uskratio Svetislavu Stefanoviću, hitlerovsko-nedićevskom komesaru u Srpskoj književnoj zadruzi, da u svoju “antologiju” nove srpske pripovijetke uključi i njega, i ni meni ni ikome od ljudi s kojima sam ja prijateljevao ili dolazio u dodir nije o tome godinama rekao nijedne riječi (sve se ovo otkrilo tek kasnije).

Andrić je redovno, naročito zimi, odlazio u Sarajevo, osta­jući tamo po dva-tri mjeseca – bosanska vlada obezbijedila mu je tamo dobru, mirnu sobu s poslugom i ogrijevom. U vezi s puto­vanjem u Sarajevo i boravkom tamo on je često pominjao Rodo­ljuba Čolakovića, ondašnjeg predsjednika bosansko-hercegovačke vlade: Roćko je nešto ponudio, nešto je organizovao, nešto je učinio, nešto pametno savjetovao – između redaka čitalo se pri­jateljstvo koje je Andriću, nesumnjivo, imponovalo. Da izbjegne pitanja o tome šta književno radi kad boravi u Sarajevu, Andrić je sam unaprijed prikazivao stvar tako kao da onamo ide kako čovjek već ide u zavičaj – prosto živi, sreta ljude, razgovara, čak prima savjete. Ali jednom je ipak bio određeniji – rekao mije ka­ko prikuplja građu za sarajevsku hroniku. Je li to bilo tačno, ili je to bio samo izmišljen posao da se “zamaskira” stvarni književni posao – nijesam znao i ne znam.

Poslije jednog ovakvog boravka u Sarajevu Andrić je bio kod mene u gostima – kojim je povodom to ovaj put bilo i kako je konkretno Andrić došao, ne sjećam se. Ali se dobro sjećam to­ga da je on ovom prilikom bio zanimljiviji. Bio je razgovorni]i, primjetno življi, radoznalije je slušao, čak je presio sa stolice na kanabe. I tu, na kanabetu, ispričao je – ja takvo nešto nijesam čuo od njega nikad više, ni dotad ni potad – kratku sadržinu “pripovi­jetke koju će napisati”.

Je li tom prilikom kod mene bio još neko od književnih i po­litičkih radnika, ne mogu da se sigurno opomenem – nekako mi se čini daje bio. Ali Andrić je, u tom sam siguran, pričao za “uži krug”, za one koji su bili pored njega – to je došlo kao potvrda, dopuna razgovoru o sklonosti seljaka da se oko zemlje parniči bez kraja i računa, gubeći pri tom i sredstva i pamet. Andrić je ispričao kako se, kad je Austrougarska okupirala Bosnu, pronio glas da se kmetstvo ukida, i kako je seljak Siman zaključio daje zemlja koju radi njegova i ničija drugo, i aga tu više nema šta da traži; kako je aga ipak uzjahao kljuse, uzeo vreće i došao da traži. Siman je, s rukama ispod potiljka, ležao u šljiviku, zadovoljan, svoj na svome. Aga mu s puta, s konja naziva dobar dan, a Siman mu ležeći odgovara: “Dobro i jeste” i, ne pomjerajući se s mje­sta, miče uspravljenim stopalom desne noge, nabačene na lijevu, tamo-amo, kao jako zabavljen tim. Andrić je sve to pričao vrlo živo, lice mu je bilo svjetlije nego inače, čak se situacijama i reče­nicama koje je sam izmislio smijuljio kao da su se negdje desile, od nekoga, smješljivog, čule. I to što je tu ispričao ušlo je zatim (ili je već bilo ušlo) u pripovijetku koja je poslije godinu ili dvije dana objavljena. Ali meni se čini daje Andrić, ono koliko je onda ispričao, – ispričao bolje nego što gaje napisao.

U oktobru 1946. održanje prvi kongres jugoslovenskih knji­ževnika, na kome je osnovan Savez književnika Jugoslavije. Na tom kongresu, na kom sam ja, po odluci organizacionog odbora, odnosno agitpropa CK KPJ, bio referent (ja sam referat agitpropu vraćao dvaput, jer mi se nije pisao, a statut Saveza, kojim sam takođe bio zadužen, prosto sam prevalio na Stefana Mitrovića, takođe člana agitpropa, uvijek spremnog da u poslu povuče i za mene), – na tom kongresu predsjedavao je Andrić. On je to činio ozbiljno i jednostavno, ali je u trenucima kad je trebalo da on kao predsjedavajući interveniše ili nešto odluči, pogledom tražio po­moć od mene (ja sam sjedio među delegatima, u parteru). Meni je to smetalo. I tu sam se prvi put direktno zapitao: zašto Andrić tako gleda u mene, stoje to tako njemu nužno – je li mogućno da on (On!) to čini zato što smatra da sam ja neka vlast, “drmator”, kako je četnički polusvijet govorio? Zapitao sam se, osjetio nepri­jatnost od pitanja i slutnji, našao onaj sverešavajući odgovor da se to Andrić sve tješnje vezuje za komunističku partiju – i kongres se završio kako je i bilo planirano. Andrić je postao predsjednik Saveza književnika; Veljko Petrović je opet prestao da mi se jav­lja i izbjegavao je moje pozdrave; nastavljali su se poslovi raznih vrsta, žurba uvijek ista.

Jednoga dana, poslije sjednice u upravi Saveza (ja sam u toj upravi bio potpredsjednik), Andrić me je nekako odvojio i poveo me do prozora prostrane sobe i tamo mi je rekao kako ima nešto da porazgovara sa mnom — on me je, kad god je imao da kaže nešto posebno, odvodio tako ispred tih prozora. Pošto sam od­mah, po Andrićevu snebivanju, vidio da se radi o nekoj “privatnoj stvari”, predložio sam da pođemo u šetnju – tako se o neugodnim stvarima najlakše razgovara. Na ulici – danje bio upravo za šet­nju: sunčan, žut od svjetlosti jesenjeg lišća; nad gradom je blistalo visoko nebo – Andrić mi je rekao da se našao u ozbiljnoj nevolji sa stanom. Njegovu garsonjeru uništila je, sa svim namještajem i knjigama, jedna od posljednjih američkih bombi koje su pale na Beograd. Pošto je ostao bez stana i postelje, Andrića su uzeli k sebi neki poznanici, ustupivši mu jednu, ne baš pogodnu sobu – u toj sobi sam, nekim poslom, bio jednom kod Andrića. Ljudi su mu učinili uslugu, ali usluga se već pretvara u teret za njih i za njega. On ne može da bude nekome na teretu, a oni opet postaju sve netrpeljiviji i zbog njegove djelatnosti (to je bilo vrijeme kad je beogradska čaršija – anonimno, poluanonimno, u prigovoru -režala na Andrića kao na svog “protežea” koji se “prodao komu­nistima”). On zna kakva je oskudica u stanovima, on nije htio da oduzme krov nikome ko je u gorem položaju od njega, ali sada, zbilja, ako se nekako može…

Intervju sa Ivom Andrićem, arhiva TVB 1967

Ja mu stana nijesam mogao obećati ali sam mu obećao da je­zika i nogu neću požaliti. I nijesam ih odista požalio. Pošto sam znao da bi svaki direktan pokušaj u gradskom odboru ili u grad­skom partijskom komitetu bio uzaludan, kao što su bili uzaludni svi moji pokušaji da spasim stan i atelje Cuce Sokić, da iščupam stan za profesora Petra Kolendića, muzičara Baranovića i tolike druge, – obratio sam se, “udarajući u najtanje žice”, Đilasu kao sekretaru Centralnog komiteta i svom ličnom prijatelju. Đilas je, šetajući po kancelariji i držeći šake za remenom na pantalonama, slušao, slagao se, odobravao, i kad mu se učinilo da je sve goto­vo, rekao mije da molim Blaška Neškovića (predsjednika srpske vlade). Đilas nije bio krut čovjek, nije bio formalist, nije bio bez ljudskih osjećanja i političkog instinkta, naš odnos je, rugajući se samom sebi i meni, ponekad “samokritički” nazivao “ljubavnič­kim”, – pa ipak je mogao, i ponekad kad takvo šta baš ne očeku­ješ, da napravi postupke koji protivurječe svemu ovome. Tako me je, kao ovo sad Neškoviću, negdje pred sam rat poslao čak u Sarajevo, ilegalcu Duki (u ratu sam vidio da je to bio Đuro Pucar) – da njemu, bez ikakve Đilasove poruke, izložim svoje razloge i molbu da se diplomiranom studentu filozofije Milošu Popoviću (poginuo u Petoj ofanzivi kao borac Pete, majevičke brigade), čo­vjeku istina malo nesređenom, ali za naše prilike veoma radnom i načitanom, neodstupnom antifašisti, skine bojkot pod koji gaje, zbog “kritizerstva” i povezivanja s “frakcionaškom” grupom u Banjaluci, bila stavila beogradska studentska antifašistička orga­nizacija, lišivši ga učešća u antifašističkom pokretu i saradnje u naprednoj štampi. Tako je postupio i kad su, takođe pred sam rat, neki kruti i brzi “komitetlije” u Makedoniji, na osnovu nekakvih izmišljotina, stavili pod bojkot Kostu Račina. Racin je iz Velesa, kud je bio protjeran, doletio k meni, ja sam s mukom pronašao ilegalizovanog Đilasa, ubjeđivao sam ga, molio, garantovao, a on je odbio svaku podršku, svaku preporuku – neka ide u Skoplje i neka se tamo opravda, što, uostalom, sirotom Račinu nije pošlo za rukom. Tako je postupio i kad sam, odmah iza rata, molio da CK pomogne sasvim nezbrinutoj ženi i djeci Stevana Galogaže – idi u Zagreb i izloži stvar Bakariću. To je onda kod Đilasa sigurno bilo nastojanje da se ne nameću odluke nižim forumima, strah da se možda ne popusti ličnom prijateljstvu i ne postupi pristrasno, ali sigurno i potreba da se neko drugi pomuči s tim – brigo moja pre­đi na drugoga. A to je bilo sve to i sada, kad me poslao Neškoviću.

Blagoja Neškovića, s kojim sam bio blizak još 1936, kad je on bio ljekar-stažer a ja bolesnik grudnog odjeljenja državne bol­nice, prvi put sam “zaokupio” Andrićevim “stambenim proble­mom” na prijemu povodom Dana republike, ubrzo poslije razgo­vora s Đilasom. Nešković je stvar prihvatio jednostavno i zapitao me šta sve valja da se osigura. Valjalo je da se osigura stan od dvije sobe (za rad i za spavanje), s malom kuhinjom i kupatilom, s namještajem, posteljinom, najneophodnijim posuđem – Andriću je, da ponovim, od bombardovanja propalo sve što je imao. Nešković je htio da se domaćinski sve predvidi i utanači: koliko čaršava, koliko jastučnica, šta upravo od posuđa, valja li nabavi­ti i stonu lampu. I kad je sve bilo predviđeno i utanačeno, kad se on, podižući krupne obrve, iz svega toga “preslišao”, rekao mi je da će još sjutra zadužiti svoga šefa kabineta. Sjutradan mije tele­fonirao daje uradio kako mije obećao. Međutim, šef kabineta je i kod njega bio – šef kabineta. Jedno podsjećanje, drugo podsje­ćanje – Nešković se smije začuđeno: zamisli, ovaj šef sve obeća­va, a ne svršava. Opet susret s Neškovićem, i on sleže ramenima, muka mu je i uzima da sve svrši lično. Još jednom ponavljamo šta ono sve treba pribaviti, i poslije pet dana Nešković mi je predao ključ od stana: stanje u jednoj od onih mirnih ulica pored parka s Vukovim spomenikom, dvije sobe, kuhinjica, kupatilo, pisaći sto, kauč, posteljina, prostirka, posuđe – sve kako je bilo dogovoreno, sve je sam pribavio, pregledao, prebrojao. I ja sam odmah poslao Andriću ključ i adresu novog stana.

Nastaviće se…

Izvor: Jergovic.com