Prvi dio možete pročitati ovdje
Početkom avgusta 1945. u Beogradu je održan prvi kongres Narodnog fronta Jugoslavije. Andrić je bio prisutan i na njemu.
Ovakvi kongresi mahom su jednoliki i dosadni – bar meni su bili takvi, i ja to nijesam krio. Naročito sam teško podnosio skandiranje i pljeskanje po ritmu skandiranja i nikad nijesam činio ni jedno ni drugo. Jednom sam čak, u danima drugog kongresa Antifašističke omladine Jugoslavije u Drvaru (maj 1944), pokušao da ubijedim jednog od najviših rukovodilaca u neophodnost zabrane skandiranja; čak sam imao utisak da sam u tome uspio, ali naredni dan mije vrlo kategorično pokazao da sam bio u zabludi. Skandiralo se, dakle, i dalje, i pljeskalo, i derviški klatilo po taktu skandiranja, i ja sam u tim prilikama stajao opuštenih i otežalih ruku, znojav po čelu, postiđen, ponižen tim podjetinjavanjem i tom automatizacijom, ponekad čak srdit i svadljiv. Andrić je i u takvim prilikama bio Andrić: ustajao je jednostavno, pljesnuo bi nekoliko puta i ostao da stoji, ne skandirajući, ne pokrećući se ali u njega je sve to izlazilo tako da nije odudaralo od drugih, da se nije odmah primjećivalo da on ne pljeska i ne skandira kad svi oko njega i pljeskaju i skandiraju. Glavu je držao ni podignutu ni pognutu, po licu se nije vidjelo ni da mu se sviđa ni da mu se ne sviđa, ni da mu je zanimljivo ni da mu je dosadno.
U tome što je Andrić bio pozvan na prvi kongres Narodnog fronta Jugoslavije ja nijesam imao nikakva udjela – niti sam predložio da bude pozvan, niti me ko o tome pitao. Veljko Petrović je, po svemu sudeći, bio drukčijeg mišljenja. On – opet bez ikakvog mog učešća – nije bio pozvan i nije prisustvovao prvom kongresu fronta. I kad sam ga nekoliko dana poslije kongresa sreo na ulici i pokušao da mu se javim, on je okrenuo glavu i prošao bez pozdrava. Na nekoliko narednih sastanaka u Udruženju pisaca nije uopšte dolazio. Promjenu u njegovu raspoloženju svi su vidjeli, i svi su se, osim Andrića, pitali šta mu je. Pitao sam se i sam, ali razlog sam pogodio tek kasnije: Petrović je bio ljut što na prvi kongres nije bio pozvan i on, a o tome sam – po njegovu mišljenju – odlučivao ja. Da ovo odgonetnem pomoglo mi je jedno predratno zapažanje. U redakcijama naprednih časopisa, u raznim naprednim odborima i grupama lijevi intelektualci iz redova buržoazije i bogate birokratije lakše su podnosili nas, došljake iz sela ili provincijskih palanki, manje obaviještene i manje opasne “rivale”, nego što su se podnosili međusobno – oni su jedan o drugom znali sve, vidjeli su jedan drugog jasnije nego što smo ih mi vidjeli; svakog od njih činio je onaj drugi manje neophodnim i manje nenadoknadivim. I moje objašnjenje Petrovićevog držanja potvrdilo se sa svom očevidnošću: u decembru 1946, na Slovenskom kongresu u Beogradu, Petrović je, ovoga puta odista uz moje kumovanje, bio delegat, i odmah je postao drukčiji, opet se galantno pozdravljao, opet je uredno dolazio na sjednice uprave udruženja književnika.
Krajem septembra 1945. godine putovali smo, kao delegati, u Sofiju na kongres bugarskih pisaca, Andrić, Skender Kulenović, mladi albanski pjesnik Aleks Čači i ja. Putovali smo mojim automobilom. Andrić se jedva, u posljednjem trenutku, odlučio na putovanje – bio je prehlađen, kijavičav i jako promukao. Meni je bilo žao što sam ga bolesna digao na put; bojao sam se i pogoršanja. Ali, kad je već pošao, Andrić me uvjeravao da će to njega brzo proći. Prošlo bi još juče daje samo mogao nabaviti malo meda da pomiješa s mlijekom i popije – vrelo mlijeko s medom njemu je uvijek bilo siguran i br« lijek od prehlade, kašlja i promuklosti. I ja sam smislio da u Jagodini pribavim ovaj lijek.
U jagodinskom hotelu, međutim, meda nije bilo. Ne odustajući od svoje intendantske namjere, ja sam pronašao nekog dječaka i poslao ga mom rođaku, jagodinskom učitelju – znao sam odnekud da rođak ima pčele. Rođak, koji me je u djetinjstvu često vodio u ribarenje, a u Beranama me je, kao đaka, štitio i hrabrio, -ubrzo se pojavio sam u hotelu: donio je punu teglu meda. Andrić je popio ljekovito mlijeko, a rođak se iskreno radovao što mu se dala prilika da pomogne Andriću. I pred rastanak gaje ubijedio da teglu s medom ponese – može još zatrebati.
Na putu od Jagodine do Niša Andrić se namučio s teglom: nikako joj nije nalazio mjesta pa ju je nosio u rukama, sam, ustručavajući se, kao i uvijek, da prima usluge i pažnju. Ali se – da li od mlijeka s medom, da li stoje dan, sunčan, bio vrlo topao – već osjećao bolje: prestao je da kašlje, promuklost je popuštala. Ja, opet, vozeći, osjetio sam potrebu da razgovaram – to mi se dešavalo kad god sam vozio duže. I zato sam uzeo da ispričam Andriću o svom čitanju Travničke hronike, o kojoj sam i inače namjeravao da porazgovaram s njim prvom prilikom.
Travnička hronika bila je izišla iz štampe malo prije toga, i ja sam je odmah pročitao i napravio mnoštvo zabilježaka, računajući da ću, možda, jednom o njoj i pisati. Početkom septembra u beogradskom Glasu ili 20. oktobru pojavio se članak Haima Alkalaja o – kako bi se reklo modernističkom mukom riječi – novim Andrićevim prozama. H. Alkalaj, sin sarajevskog bogataša, bio je jedan od onih rentijera-intelektualaca koji oko sebe stvore i oko kojih malograđanska sredina podržava legendu kao o eruditama, estetama, poliglotama, talentima koji bi, kad bi to samo htjeli, ili kad im neka nesreća ne bi smetala, mogli da dadu mnogo više nego što daju – jednom riječi, to je bio “sarajevski Marko Ristić”, kako su govorili njegovi poštovaoci. I taj Alkalaj, misleći da iskoristi “konjunkturu”, napisao je u svom panegiričkom članku da je Andrićev realizam – novi, socijalistički realizam. Mene je to potaklo da ponovo pregledam svoje bilješke o Travničkoj hronici, da još zainteresovanije razmišljam o problemima koje su nova Andrićeva djela i kritika o njima stavili na dnevni red; još jače sam želio da otrgnem komad vremena i da napišem članak. I sad sam, vozeći (vožnja mije čak olakšavala iznošenje mišljenja), rekao Andriću da sam pročitao Travničku kroniku i da imam zapažanja i zaključke koji se znatno razlikuju od onoga što je napisao H. Alkalaj, mjestimično čak polemišu s njegovim postavkama. Rekao sam Andriću da sam zadivljen njegovom rečenicom, onim šta on sve može dati njom i kako nju samu može dati – po majstorstvu slikanja riječju i rečenicom on je najviši domet naše proze. Rekao sam mu da mi se ogromno dopada ono bogatstvo piščevih razmišljanja o životu i ljudima, ona sigurnost, suverenost s kojom on formuliše svoja životna iskustva, svoja razmišljanja, ona tačnost i ljepota njihove formulacije, bez obzira na to što se s mnogima od njih, kao filozofijom života, ne slažem. Rekao sam daje lik žene austrijskog konzula najbolje, najpunije, najtipiziranije naslikan ženski lik u svoj našoj književnosti, da su scene pogubljenja i nereda u Travniku naslikane snažno, sažeto, literarno u najboljem smislu riječi, što znači – bez trunke naturalizma i dekadentske pristrasnosti prema užasima. Ali sam rekao i to daje sama činjenica što Andrić ne daje svoje romane kao istorije karaktera, nego su mu “glavna lica” most ili grad, pa se oko takvog “glavnog lica” koncentriše niz pripovijedaka, – već problem za sebe, simptom opšte pojave raspadanja romana u građanskoj literaturi, povođenje za činjenicom nestajanja heroja u građanskoj klasi i u građanskoj književnosti, znak autorove slabosti svakako. Rekao sam da se i u ovom Andrićevom djelu osjeća nesigurnost u kompoziciji, da su neke njegove partije suviše razvučene, daje dobar dio knjige dosadan, daje francuski konzul, kome je pisac posvetio toliko prostora, ispao siv i neubjedljiv, njegova žena ta-kođe – stranice o njima i jesu velikim svojim dijelom najrazvučenije i najdosadnije stranice. Rekao sam da mi se piščev postupak da u Travnik dovede Evropljane i Bosnu da posredno, preko reakcije ovih “plemenitih biljaka” na “surovu novu sredinu” – ne sviđa mnogo. To je ograničilo pisca, neminovno povuklo jednoj vrsti egzotike, našem svijetu i našoj zemlji dalo u knjizi mjesto – pozadine. Tu je, majstorski naslikana, Austrijanka, njen konj, njene šetnje na konju, njen udvarač, njen muž; tu je francuski konzul, njegova žena i djeca, njegovo spisateljstvo; tu su veziri, vezirski doglavnici, kavazi, begovi, dželati, žrtve, seirdžije, “pogromaši”; tu su čak i bosanski fratri, ali gdje je naše pravoslavno i katoličko seljaštvo onog vremena, njegov život i njegovi tipovi? Rekao sam daje autorova misao o društvenoj borbi kao borbi dvojice snažnih rivala, a masa se samo penje na lešinu jednoga od njih – netačna i reakcionarna. Rekao sam i još koješta drugo, što sam već zaboravio i kao zapažanje o Travničkoj hronici i kao detalje izlaganja pred Andrićem. Andrić je sve to slušao s jednostavnom pažljivošću, ne odobravajući ništa i ne protivurečeći ničemu. Jednom ili dvaput samo rekao je: “Zanimljivo”. A kad sam ja, na kraju, izjavio da ću, ako ikako ugrabim vremena, o svemu ovom napisati, polemišući usput s Alkalajem, on je, još jedanput ali unekoliko naglašenije, ponovio:
– To bi bilo zanimljivo.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
I time se završio moj i njegov “razgovor” o Travničkoj hronici. Mladi pjesnik iz Tirane nije znao našeg jezika, a Kulenović je sve vrijeme “postavljao” svoje lice tako da kazuje kako pisca Kulenovića “muče njegova lica” (on se tako često žalio na tu svoju muku).
Negdje usred mog pričanja, u trenutku kad smo, pri velikoj brzini, poskočili na nekoj rupčazi, Andriću je ispala iz ruku tegla s medom i sva se izrazbijala. Ali kako je bila uvijena u novine, i kako je med bio gust, stakla su se držala oko meda, med nije curio, i mi smo odlučili da se to tako nosi do Niša, pa da se tamo prespe u kakav čitav sud.
U Nišu, u gostionici kud smo svratili da se odmorimo i da ručamo, vidio sam prvi put Andrića – zbunjenog. Pošto smo mi stigli automobilom, gostioničar je imao za nas sve što smo pitali da li ima, uzeo je čak i razbijenu teglu da prespe med u bocu – drugog suda nema. I tek što smo počeli da jedemo ćevapčiće i ražnjiće koje nam je donio, za jedan od praznih stolova sio je mlad čovjek nešto nesigurna držanja. On je, zagrebačkim govorom, zamolio gostioničara da i njemu donese to čime je nas poslužio. Ali gostioničar gaje odbio – otkud, o-o-otkud, gdje da nađe meso -meso se uopšte ne dijeli! Mladi Zagrepčanin, inženjer koji je toga dana stigao u Niš da nešto uglavljuje s niskom tvornicom (sve smo to doznali kao uzgredni materijal raspre između gostioničara i Nišlije koji je nekoliko minuta kasnije sio za inženjerov sto), -Zagrepčanin je sramežljivo pogledao na naš sto i rekao:
Pa eto, – drugovima ste donijeli…
Drugovima?! – pripitao je aščija, i njegovo široko, samo na krupnim jagodicama neizbrijano lice obuzelo je čuđenje i gnjev. – Drugovi su, lepo, u svom autu, doneli meso i mene zamolili da im od njega spremim ćevapčiće i ražnjiće – uzmi, spremi nam! Je l’te, gospodo? – okrenuo se nama i gledajući pravo u Andrića (on mu je posigurno bio onaj koga voze, Kulenović – pomoćnik, stručnjak, ja – pošto sam dovezao do pred gostionicu – šofer, a šofer – lice koje prati, koje uvećava važnost glavnog lica i cijele grupe), – je l’te, gospodo, da ste meso doneli? – upitao je ne trepnuvši.
Mi smo se smeli od neugodnosti. Podigavši (samo djelimično, razumije se!) oči, pogledao sam u Andrića – on je takođe gledao preda se i bio je crven u licu. Šta čovjek da učini, šta da odgovori smjelom domaćinu? Promrmljali smo nešto poluglasno, nerazgovijetno – kompromisno, znači. Od toga nam je bilo još neugodnije i pohitali smo da dovršimo ručak. Zatražili smo račun i bocu s medom. Ali gostioničar kao daje htio da nas muči – nije hitao s naplatom, a med – gust je, sporo se pretače u bocu. Kad smo ipak bili gotovi s plaćanjem, zamolili smo da se požuri s medom. Opet smo morali da pripitamo – sporo se presipa, sad će. Izišli smo napolje, pričekali, ušli u automobil, pričekali i motor upalili – med se ne pojavljuje. Ja sam zatrubio, i to poduže. Gazda se nije odmah pojavio, a kad je najzad izišao, rekao je kao u velikoj žurbi: “Sad će. Bocu uvijaju u novine” – i nestao. Ponovo se pojavio tek kad smo mi već krenuli. Dohitao je, držeći uvijenu bocu u naručju, prekorio nas za nestrpljivost, požalio se na med (namučili su se!), primio “bakšiš” za muku, rukovao se s Andrićem, držeći se za otvorena vrata automobila i potrčkavajući uza nj, i kad već nije mogao da drži korak, gurnuo je meni bocu u krilo. Andrić je odmah pojmio da je uzme k sebi, ali ja sam se odupro, i u tom natezanju osjetio sam daje lakša nego što bi morala biti. Odvrnuo sam vrlo pažljivo uvrnute krajeve novine, odmotao – boca je bila napunjena vodom. Kulenović, ja, čak i Albanac (ovu storiju razumio je i bez znanja srpskog jezika!) zabezeknuli smo se, počeli da grdimo, ali nikome nije bilo do vraćanja u Niš. A Andrić se osmjehnuo, nasmijao i on koji nikad nije govorio o svom književnom radu i o sebi kao piscu – rekao:
– E, ovo će morati da uđe u neku priču…
U Sofiji su, bar u ono vrijeme, imali običaj da od gostiju-literata traže izjave za novine – kao nešto obavezno, važno za gosta, za novine i za opštu stvar. To su mahom činile vrlo mlade novinarke. Nagrnule su i na nas čim smo stigli. Andrić i ja smo u “tom pitanju” ispali “jednomišljenici”: obojica smo odbili izjave, s tom razlikom samo što je Andrić ovo učinio tako da su novinarke bile ožalošćene samo tim što nijesu dobile izjavu, a ja tako daje mladim novinarkama bio, naravno, neprijatniji način odbijanja nego samo odbijanje. Praksa jzjava zbližila je mene i Andrića i tim što se Kulenović ozbiljno, za sve nas, bavio izjavama i tražitelj kama izjava, pa smo Andrić i ja bili više upućeni jedan na drugog.
Iz Sovjetskog Saveza kongresu bugarskih pisaca prisustvovali su I. Erenburg i A. Surkov. Od rumunskih pisaca bio je M. Sadovjanu. Krupan, velike, krute glave, sijede kose, Sadovjanu se držao ćutljivo, zatvoreno, rekao bih, nezainteresovano – kao da sve oko njega postoji samo da bude dosadno čak i kad dvori i poslužuje.
Proslavivši se svojom snažnom, žestokom, neiscrpnom anti-hitlerovskom ratnom publicistikom, Erenburg je tada bio na vrhuncu slave, u samom središtu pažnje. Visok, malo pogrbljen, nemarno odjeven, on je skretao pažnju i time što je svim svojim držanjem naglašavao kako ne želi da skreće pažnju niti mu je ikakva pažnja potrebna. On se u hotelskoj sali, u dvorani gdje je održavan kongres kretao nemarno, usporeno, tako da su mu ruke nekako iskošeno zaostajale i bile dugo na pogledu. Ja sam se s njim tada jedva poznavao. Ali nešto kasnije upoznali smo se bolje – ja sam ga čak rasrdio. I ja to moram da ispričam, makar napravio jedan od onih “ekskursa” na osnovu kojih je istoričar Mita Kostić poslije oslobođenja postao akademik!
U hotelu “Mažestik” u Beogradu, oko dugačkog stola u nekom holu, sjedjeli su tom prilikom Erenburg, Maksim Rilski, Boris Gorbatov i sedam-osam beogradskih literata, među kojima i neizbježni M. M. Pešić. Govorio je samo Erenburg, a ostali su ga slušali – čak su Gorbatov i Rilski slušali kao da ga prvi put slušaju (uostalom, i on se prema njima držao kao da se u SSSR, nekom prilikom, prekinuo i ostavio da im sve ovo kaže u Beogradu). Erenburg je govorio zanimljivo, na mahove duhovito, ali bez osobitog žara – tako govore savjesni predavači, vaspitači kojima je njihova dužnost ipak pomalo dodijala. Pričajući bez prestanka, on je, gotovo bez pauza, prelazio s predmeta na predmet, s anegdote na književničko iskustvo – kao darežljiv gost koji pred gostoprimnim domaćinima istresa sve što ima u svojoj torbi. Tako je počeo da se ruga upravi Saveza sovjetskih pisaca za nastojanje da utiče na književnu djelatnost, da organizovano upućuje pisce u kolhoze i na novogradnje, kako bi tamo našli motive, teme, proučili materijal za književna djela – talenat je sve, a sve drugo je glupost! Poslije toga je, nekim njemu poznatim putem, došao na marksističku teoriju umjetnosti. I nju je, takođe, ismijavao -smjelo isto toliko, koliko ju je proizvoljno izlagao. Gorbatov, koji je dotad samo slušao, počeo je da oponira. Ali on je bio suviše delikatan i nedovoljno snalažljiv. A Erenburg je imao vještine i nije imao obzira. Rilski je mudro ćutao, i Erenburg je čak počeo da se na njega poziva, da mu se obraća: Maksime Fadejeviču! I kad je izgledalo da je unakrsnom vatrom zbunio i potisnuo protivnika, Erenburg je ispalio svoju kartečnu granatu:
– Marksistička teorija umjetnosti, istorija umjetnosti, sociologija umjetnosti, teorija njenog postanka i razvitka, njene klasne determinacije – sve su to koještarije. Evropa se dijeli na tri pojasa: sredozemni, gdje ljudi piju vino; srednji gdje se pije pivo; sjeverni gdje se pije špirit, votka. Prva zona dala je veliko slikarstvo, veliku muziku, operu, komediju delarte; druga je dala filozofiju, ozbiljnu muziku, ozbiljnu književnost, osrednje slikarstvo; treća ima roman, književnost, veliku koliko i tešku, tešku muziku, mutnu i ništavnu filozofiju, a drame i slikarstva uopšte nema. Drame i slikarstva – ponovio je sasvim ozbiljno kao stoje sasvim ozbiljno rekao i sve ostalo – uopšte nema.
– Materijalizam! – ubacio sam ja, ne otrpjevši. „Bыtьe – a u эtogo – eda i pitьe opredelяet soznanie.“ – promrmljao sam satirične stihove Majakovskog.
I Erenburg se začudio mojoj prisutnosti, zagledao me je kao da me tek sad vidi i čak kao da hoće da me zapamti. A na rastanku me je upitao: “Vi, sigurno, volite Majakovskog?” Rekao sam da volim. “I sigurno – kasnijeg Majakovskog?” “I ranog i kasnijeg, ali više kasnijeg”, priznao sam svoj grijeh. “Znao sam”, otpisao me je Erenburg. “Unaprijed sam pogodio… Majakovski je pjesnik samo u prvim pjesmama…”
Ali – vratimo se Sofiji. Na završetku kongresa, ne mnogo zanimljivog kao – uostalom – i naš kongres godinu dana kasnije, predsjednik sofijske opštine i Kulturna komora bugarske vlade priredili su učesnicima kongresa svečanu večeru u prostorijama hotela “Blgarija”. Na toj večeri, ustavši bez ikakva uvoda, kad to niko nije očekivao i kad to, po mome mišljenju, nije morao, Erenburg je, raskopčana kaputa, s jednom rukom u džepu i ne popra-vivši sprijeda kockasti džemper koji mu se bio zarozao, održao prigodan govor. Rečenice govora bile su kratke kao i rečenice Erenburgovih ratnih članaka. I bile su precizne, završene, s tačkom – kao napisane.
Govor je počinjao rečenicom: “Ja ne vjerujem u krv koja teče u ljudskim žilama; ja vjerujem u krv koja teče iz ljudskih žila.” Literaran, originalan, bez misaonih i govorničkih šablona, meni se govor dopao. Međutim, sudbina me za to kaznila. Nekoliko nedjelja kasnije Erenburg je došao u Beograd. Na nekoj večeri ili na nekom od ondašnjih prijema, koji su se množili po sistemu epidemije ili lančane reakcije, on je održao govor. I ne samo što je ustao isto onako kao u Sofiji, stoje isto onako držao jednu ruku u džepu a kockasti džemper mu je ostao zarozan, što su rečenice bile kratke, precizne, napisane, s tačkom – nego je i govor bio isti onaj iz Sofije, s istom početnom frazom, istom interpunkcijom. “Ja ne vjerujem u krv koja teče u ljudskim žilama” (tačka i zapeta) — “ja vjerujem u krv koja teče iz ljudskih žila.” To puštanje krvi na slavinu visprene rečenice palo mi je vrlo mučno; krv i šablon, krv i fraza, krv i književna koketerija – krv koja teče iz ljudskih žila sve to baš nikako ne podnosi.
Nastaviće se…
Izvor: Jergovic.com
