Piše: Bojana Topalović
Kao kulturno i društveno tlo, Bosna i Hercegovina svijetu postaje inte – restantna tek u devetnaestom vijeku. Tada dolazi do krupnih promjena, pri čemu austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine zasigurno predstavlja najznačajniji događaj toga doba.
Tada se Bosna našla na istorijskoj i kulturnoj prekretnici. Stvorena je nova duhovna i društvena situacija, pri čemu je „folklorna i ustanička tradicija, vijekovima pothranjivana u svijesti hercegovačkih gorštaka, bila suočena sa duhom novog vremena, koje je postavljalo nove probleme i zahtijevalo nove naučne borbe“.
Iako je Mostar, kao najznačajniji kulturni centar toga doba, imao izvjesnog književnog značaja i u doba osmanske vladavine, tek u devetnaestom vijeku se na tim prostorima začinje književni rad na narodnom jeziku, namijenjen široj čitalačkoj publici. „U prvoj polovini XIX veka počela je uMostaru izvesna književna delatnost i među našim srpskim elementom. O kakvom književnom zanimanju do tog vremena među našim ljudima u Mostaru nema nikakva spomena; čak i u bliskom manastiru Žitomišljiću kroz celo vreme njegova rada nije se javio nijedan spis koji bi bio šta drugo nego običan prepis sa starih obrazaca. Književnog rada nije bilo ni u još razvijenijoj srpskoj sredini u Sarajevu. I sve to iz prostog razloga, što naš građanski, trgovački i zanatlijski stalež nije još bio toliko duhovno razvijen, da bi sam mogao produktivno djelovati u književnosti, a oskudno obrazovani sveštenici zadovoljavali su i sebe i svoju pastvu dovoljno kad su svesno vršili svoje verske i nacionalne dužnosti“. Prvu generaciju pisaca koja je prethodila časopisu Zora i njenim autorima činili su Serafim Šolaja, Prokopije Čokorilo, Joanikije Pamučina, Ato Marković Slomo, Luka Grđić i Risto I. Ivanišević. Njihovo stvaralaštvo zasnivalo se na narodnoj književnosti, a sve ovo je samo u naznakama najavljivalo mostarsko književno čudo koje se desilo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. „Noviji književni pokret koji se javio u Mostaru krajem XIX veka samo je u vrlo maloj meri, i to tek u prvim početcima, nastavljao rad ovih starijih prethodnika. On se razvijao po drukčijim uslovima i sa potpuno drukčijom orientacijom“.
Novi oblik kulture razvio se najprije kroz rad Srpskog pjevačkog društva „Gusle“, gdje su se okupljali intelektualci zainteresovani za književnost, ali i druge oblasti kulture.
Kroz rad društva „Gusle“, koje je osnovano 1888. godine uMostaru,Mostarci su se književno vaspitavali i širili svijest o značaju naše narodne književnosti. „Gusle“ su, kako navodi Jovan Radulović, „postajale ustanova u kojoj se skupljao glavni društveni, kulturni i nacionalni život Mostara i Hercegovine kroz koju su se vaspitavale čitave generacije. One postaju ognjište prosvećenosti svih varoških staleža i rasadnik misli o narodnom buđenju. I ne samo to. Sve kasabe hercegovačke – Nevesinje, Gacko, Bileća, Trebinje, Ljubinje, Konjic, Čapljina i sela Bijelo Polje i Opličići – bili su pod njihovim očima, od njih dobijali moralnu, a od srpske pravoslavne opštine materijalnu pomoć“.
Društvo „Gusle“ bile su mjesto na kom se hercegovačko stanovništvo moglo snabdjeti najnovijim naslovima i prostor u kom su se pratila sva književna i kulturna dešavanja. Pojavom Društva Mostar se preobražava u značajan kulturni, prosvjetni i duhovni centar. Svakodnevni susreti u prostorijama Društva bili su dobra prilika za raspravu o književnosti, za razmjenu književnih vijesti i knjiga, ali i šansa za prve literarne pokušaje.
Iz takve atmosfere i baš na tom mjestu ponikla je ideja o osnivanju jednog književnog časopisa. Mostarski list Zora pokrenuli su krajem 1895. godine Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Atanasije Šola, a prvi broj objavljen je 1896, i to bez ikakvog uvoda ili programa. Počeo je pjesmom Alekse Šantića „Ostajte ovđe“.
Zahvaljujući mladim entuzijastima koji su sve svoje snage uložili u razvoj novog kulturnog kruga i pokrenuli list Zora,Mostar je doživio preporod i postao centar kulture i duhovnosti u Hercegovini. Tokom svog izlaženja, list Zora je četiri puta mijenjao urednike, ali i saradnike. Kao najznačajniji za pokretanje lista pominje se Svetozar Ćorović, pisac koji je bio na putu afirmacije i koga su krasile dobra organizacija i istinska želja za veličanjem nacionalnih i patriotskih ideala. I pored prepreka i zabrana, on na kraju pronalazi put za ostvarenje svoje zamisli. Za vrlo kratko vrijeme organizuje pokretanje novog lista, Zore koja je zaista obasjala tada zaostalu i neprosvećenu Hercegovinu.
Od samog početka Ćorović piše kulurnim pregaocima, moleći ih za priloge i pomoć oko Zore. Obraća se Ilarionu Ruvarcu, Đorđu Đorđeviću, Milanu Pavloviću, Veljku Radojeviću, Jovanu Đorđeviću, Simi Matavulju, Antunu GustavuMatošu, Dragutinu Iliću, Tihomiru Ostojiću i drugim.
Da je njegova želja za što većim brojem kulturnih saradnika ogromna vidimo i iz njegovog načina pisanja. Čak i ako se u kratkom vremenskom razmaku obraća više puta istoj osobi, ne zaboravlja da napomene da su mu potrebni radovi i pretplatnici za Zoru. I u slučajevima kada predmet pisma nije Zora, na kraju ne izostaje njen pomen. Tako su česte rečenice: „Pošalji mi što god za naš list“, „Skupi nam pretplatnike za Zoru i pošalji što“, „Zbilja, da li ćete biti tako dobri, da nam pošaljete što god za Zoru“, „I opet vas molim, da mi pošaljete što god za Zoru“…
Predan Ćorovićev rad i slanje pisama širom regiona urodili su plodom, pa su mu saradnju obećali i radove za prvi broj poslali: Marko Car, Dragutin Ilić, Lenski (Mileta Jakšić), Jovan Dučić, Vid Vuletić – Vukasović, Okica Gluščević, Sveta Jakšić, Ilija Vukčević, dr Milan Jovanović, Branislav Nušić, Stevan Matijašić, Nićifor Dučić i još neki. Kasnije se ovim piscima priključilo još uglednih imena toga doba: dr Milan Savić, Jovan Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, Laza Kostić i drugi. Naravno, uz ove pisce podrazumijevali su se Šantić i Ćorović koji su se odmah angažovali kao urednici, prevodioci, kritičari i stalni saradnici.
Činjenica da se za prvi broj lista odazvao veliki broj saradnika navodi nas na zaključak da je Zora zaista bila izraz duhovne potrebe mostarskih književnika da svoju učmalu sredinu pretvore u kulturni i obrazovni centar. Iskrenim i požrtvovanim radom to su i uspjeli. „Zora je“, kako navodi Ljubica Tomić Kovač, „u srpske domove ušla kao davno očekivani gost: prihvatili su je i mladi i stari, u Mostaru i van njega. Iz jedne veoma oštećene knjige pretplatnika za 1897. godinu, koja se čuva u Radnoj sobi Alekse Šantića u Mostaru, može se razabrati da su Zoru primali u Beogradu, Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Novom Sadu, Trebinju, Jablanici, Negotinu, Kruševcu,Šapcu, Nišu, Zemunu, Mitrovici, Karlovcima, Bihaću, Foči, Derventi; Zora je stizala u Bar, Split, Dubrovnik i mnoga druga mjesta u Vojvodini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Zora je putovala čak i u Kijev, Berlin, Grac, Trst. Čitali su je književnici, studenti, profesori, đaci i bogoslovi, domaćice, oficiri – reklo bi se sav iole pismen svijet.“7 Dakle, list je iz godine u godinu bio sve traženiji, što je urednike navodilo da budu samo bolji i inovativniji. Nakon Ćorovića, list nastavljaju da uređuju Jovan Dučić i Aleksa Šantić, pjesnici koji su zajedno i „propjevali“ u somborskom listu Golub. Uočavaju se razlike u odnosu na prethodno uredništvo, gdje su se, umjesto obaveznih stihova na početku, sada mogli naći uvodni tekstovi na neku od aktuelnih tema iz srpske nauke i kulture. Očigledne su i promjene u izboru tekstova, a naročito prevoda. Prateći prethodnika Ćorovića, Dučić je zajedno sa Šantićem konstantno radio na povećanju broja pretplatnika i saradnika. Ipak, kao najznačajniji urednički pečat koji je Dučić ostavio jeste emancipovanje Zorine publike i formiranje književnog ukusa kod čitalaca.
U ovom periodu Zora je oko sebe okupila pjesnike druge generacije mostarskih muslimana. Među njima se posebno ističu Osman Đikić iz Mostara, Omer Sulejmanpašić iz Bugojna i dvojica Avda Karabegovića iz Modriče. Osman Đikić do kraja ostaje kao jedan od najznačajnijih Zorinih saradnika, iako zbog saradnje sa srpskim časopisima nailazi na različite neprijatnosti.
Šantić u uredništvu Zore ostaje do kraja 1898. godine, iako je te godine Dučić skoro sve aktivnosti obavljao sam. Ali ne bez razloga. Od 1897. godine Aleksa se snažno borio za očuvanje „Gusala“. U momentu kada je raspuštena crkveno- školska opština i uveden komesarijat i „Guslama“ je oduzeto pravo javnosti. Zato se Šantić na sve načine trudio da održi Društvo i da u njemu očuva stari duh borbenosti. Sve poslove oko Zore preuzima Dučić, potpisujući se kao „vlasnik i urednik“.
Dučić ostaje na mjestu urednika Zore do 1900. godine. U prvom broju Zore iz 1900. godine, na posljednjoj stranici, Dučić piše izjavu u kojoj kaže da mjesto urednika Zore prepušta svom prijatelju i saradniku Atanasiju Šoli. Razlog pro – mjena u uredništvu lista je Dučićev odlazak na studije u Ženevu.
Atanasije Šola je čovjek koji je uz Zoru bio od samog početka. Danas njegov lik i djelo nisu poznati ali, kako navodi Đuro Gavela, „bez njega mostarska književnost toga vremena ne bi bila sasvim onakva kakva je bila“.8 Bio je Zorin „unutrašnji“ član i anonimni urednik pune četiri godine. Mnogi ga smatraju i dušom časopisa. Zahvaljujući obrazovanju koje je stekao u Parizu i Trstu pratio je strane književne časopise i na taj način uticao na izgled i sadržaj Zore. Uređivao je Zoru dvije posljednje godine njenog postojanja. U tom periodu, u pogledu sadržaja, ništa se nije izmijenilo. Nastavio je rad svog prethodnika i prijatelja Dučića. Njegova glavna briga bila je da sačuva stare i stekne nove saradnike i pretplatnike. U tome je imao mnogo uspjeha jer su u tom periodu saradnju Zori pružili najugledniji pisci i kritičari toga doba: Jovan Jovanović Zmaj, Ljubomir Nedić, Simo Matavulj, Stevan Sremac, Slobodan Jovanović, Pavle Popović, Jovan Skerlić i Ivo Ćipiko.
Unaprijedio je Zoru u vizuelnom smislu, pa se na koricama našla slika djevojke, što je znatno poboljšalo reputaciju lista. Borio se za saradnju Srba, Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini, a posebno je bio blizak sa pomenutim Osmanom Đikićem. S tim ciljem pripremao je i „muhamedansku“ Zoru. Ljubica Tomić Kovač navodi da se u Muzeju Hercegovine u Mostaru nalaze Šolini zapisi koji to i svjedoče9 ali, nažalost, taj broj nikad nije izašao.
Sam Šola nije pisao, za vrijeme postojanja lista ostavio je samo nekoliko kratkih tekstova. Kada se Zora ugasila, završio se i njegov književni rad. Zora prestaje da izlazi krajem 1901. godine. Prvi ralog za njeno gašenje je finansijske, a drugi opštesrpske prirode. Urednici su bili ubijeđeni da novi list, Srpski književni glasnik, koji je tada počeo da izlazi u Beogradu, treba da okupi sve snage i da ih ne treba rasturati po malim sredinama kao što je Mostar.
Razmišljajući o ovom kratkom pregledu Zore lako zaključujemo da je, bez obzira na to ko je sjedio na mjestu urednika, ovaj časopis postao i do kraja ostao institucija koja je oko sebe okupila najbolje kulturne stvaraoce onoga doba. Jasno je da je angažovanje mostarskih intelektualaca bilo nesebično i da ih je samo jedna ideja gurala naprijed. Zora je upravo rezultat toga. Tokom svog izlaženja, Zora bilježi šezdeset devet brojeva, među kojima su i tri tematska. Prva dva broja posebna su i drugačija zbog toga što su tematski, ali i zato što predstavljaju skup tekstova posvećenih velikim i važnim imenima srpske književnosti – Jovanu Jovanoviću Zmaju i Petru Petroviću Njegošu. U trećem, takođe značajanom tematskom broju, obrađeno je važno pitanje ženske emancipacije i prisustva žena u književnosti.
Praćenje i bilježenje značajnih datuma srpske književne istorije dokaz je da su mostarski intelektualci imali izgrađen književni ukus, ali i da su pedantno istraživali i pratili književne i kulturne tokove i aktuelne događaje vrijedne pomena.
Zmajev tematski broj
Prvi tematski broj Zore objavljen je 1. juna 1899. godine. Posvećen je pjesniku Jovanu Jovanoviću Zmaju, a povod za nastanak ovog broja jeste proslava pedeseto – godišnjice njegovog književnog rada. Potpisnik prvog tematskog broja Zore je urednik Jovan Dučić. Njegovi prijatelji i saradnici, Šantić, Ćorović i Šola, ovaj svečani broj lično su predali Zmaju, o čemu obavještavaju i čitaoce na posljednjoj stranici časopisa. Otputovali su u Zagreb na svečanu akademiju organizovanu u čast pedesetogodišnjice Zmajevog književnog stvaralaštva i tom prilikom uručili mu u svilu povezano izdanje ovog posebnog broja Zore.
Koliko su Zorini pokretači bili uzbuđeni i odlučni da Zmajev broj lista dovedu na zavidan nivo, sa što većim brojem saradnika, vidi se i iz pisma Uredništva dr Milanu Saviću koje prenosi Snežana Ilić u svom radu „Rad mostarskog lista Zora“: „Naše Uredništvo odlučilo je da prilikom Zmajeve proslave čitav svoj junski broj posveti dragom njegovom imenu. (…) Dvije riječi dovoljne su da pokažu onu ljubav, koju svi dugujemo prema velikom jubilaru. Onoliko mastila koliko se utroši u razne ‘spomenice’ pojedinih gospođica, neće htjeti srpski književnici uštediti ga – Zmaju Jovanu Jovanoviću. (…) Nadajući se, da ćete i vi htjeti rado dati znaka svojeg učešća u ovoj velikoj svečanosti, očekujemo vaš dragi odgovor“.10 Na trideset dvije stranice ovog časopisa ispisane su riječi u čast velikog rodoljuba i pjesnika. Zmajev broj Zore sastoji se od stihova, memoarskih i andegdotskih tekstova, jednog teksta o Zmaju književniku i književnog pisma Nikole S. Petrovića o prevodu Zmajeve pripovijetke „Vidosava Branković“ na francuski jezik. Ovo pismo predstavlja završni tekst u časopisu, a centralni dio svakako pripada Zmajevoj Spomenici koja sadrži tekstove pisane za ovaj posebni dan. „Preko trideset srpskih književnika i kulturnih radnika upisalo je u Zmajevu spomenicu svoje riječi ljubavi i poštovanja prema pjesniku koji je oličavao srce čitavog svog naroda (…) Pjesnici srpski pohitali su da stihovima opletu vijenac u slavu Zmajevu“.
Uvodni stihovi sabrani su pod naslovom „Zmajevka“, a napisani rukom Stevana Beševića – Petrova. Ovu pjesmu karakteriše svečan i uzvišen ton, pa najviše podsjeća na himnu. Vjerovatno je to i razlog zbog koga se našla na prvoj stranici lista. Pjesnik iskazuje divljenje Zmaju, te najavljuje pjesnički vijenac koji će biti ispleten u njegovu čast:
„Dični sine slavna roda,
Srpske nam te vile dale;
Blagodarna srca naša
Tebi poju pjesmu hvale…
(…)Pola v’jeka
Pjesma-jeka
Nek’ nam ljubav bude plod
V’jenac pravi
Tvojoj slavi
Još duguje srpski rod“
Stihotvorja u čast Zmaju dalje se nastavljaju kroz Šantićevu pjesmu „Poklič Zmaju“ i jednu dužu poemu Avda Karabegovića Hasanbegovog pod naslovom „Pjesnik“. To su iskreni izrazi ljubavi i poštovanja prema velikom srpskom pjesniku:
„Ti ljubimče božjeg sjaja,
Ti si svojom pjesmom žarkom
Kroz oblake naših jada
Slao iskre novih nada –
Što klonule s vjerom spaja; –
Od Timoka do Jadrana
Bio melem ljutih rana,
Uzdisaja…“13
U svakom stihu osjeća se uzbuđenje i iskreno divljenje prema čovjeku koji je čitav svoj život posvetio knjizi i svome narodu. To dodatno potvrđuju i stihovi Ljubomira Lotića iz pjesme posvećene Zmaju, koja je takođe dobila svoje mjesto u ovom svečanom broju:
„Ti ljubimče božjeg sjaja,
Ti si svojom pjesmom žarkom
Kroz oblake naših jada
Slao iskre novih nada –
Što klonule s vjerom spaja; –
Od Timoka do Jadrana
Bio melem ljutih rana,
Uzdisaja…“
Ove stihove možemo shvatiti i kao uvod u Zmajevu Spomenicu, skup zapisa srpskih književnika koji su stigli sa svih strana svijeta. U Spomenicu su stigla pisma iz Beograda, Karlovaca, Dubrovnika, Jajca, Trsta, Carigrada, Prištine, Novog Sada, Rima, Mitrovice, Zadra, Hajdelberga, Zemuna, Kikinde, iz manastira Ravanica i, naravno, iz Mostara. Svi autori su se podjednako divili liku i djelu Jovana Jovanovića Zmaja i slavili njegovo postojanje i jubilej.Moguće da su pomalo slavili i privilegiju da baš oni budu njegovi savremenici.
U Zmajevu Spomenicu upisali su se Osman Đikić, Jovan Skerlić, Antonije Hadžić, Laza Kostić, Nićifor Dučić, dr Milan Savić, Svetozar Ćorović, Slobodan Jovanović i drugi. Sa stihovima se prepliću kratke prozne forme, a ono što im je zajedničko jeste činjenica da iz svake riječi i svakog zapisanog retka isijava iskrena ljubav prema velikom rodoljubu i pjesniku – Čika Jovi Zmaju. „Nema tu nijedne pjesme većeg formata i trajnijeg umjetničkog izraza, ali takve kakve su – u svom naivnom starinskom ruhu, dostojanstvenih i egzaltiranih tonova, one svjedoče o istinskoj ljubavi prema Zmaju“.
U pjesmama Borislava Minića i Bože Nikolajevića prepoznajemo određene odlike Zmajevog stila. Sa kratkim stihovima i ukrštenim rimama, ove pjesme neodoljivo podsjećaju ne neke Zmajeve dječije tvorevine:
„Seja Nada naša mila
Neven lepi rasklopila,
Zabavlja nas i veseli:
Deco moja svakolika,
Čujte šta vam čika veli“
Sa druge strane, kroz stihove Sergija Popića vidi se da je njegova želja da napiše pohvalnu pjesmu Zmaju bila veća od njegovog stvarnog umijeća da to i učini. U stilskom smislu sve djeluje nesigurno, ali to ne umanjuje najljepše želje upućene velikom Zmaju:
„Anđeli će čuti molbu,
čuti heruvimi;
Namoliće večnog Boga
da nam te poživi!!“
Uz ove pjesnike, u vijenac Zmajeve slave svoje stihove upleli su Osman Đikić, Milivoj Radović i Jovan Simeonović – Čokić. Možda nijedna od ovih pjesama nije kasnije pjevana i prepisivana, ali su sve zajedno u tom trenutku predstavljale važna literatna ostvarenja jer ih je vezalo jedno, ono najuzvišenije – emocija. Čini se da su se srpski pisci mnogo bolje izražavali kroz kratke prozne zapise, pa su u Spomenici nadvladali stihove. „Ljubav prema Zmaju identifikovana je sa ljubavlju prema srpstvu, otadžbini, slobodi“, što se vidi u gotovo svim zapisima. Za naše pisce Zmaj je bio sloboda, njegovo postojanje označavalo je spokoj za srpski narod. Taj narodni stav o Zmaju jasno je prikazan kroz riječi Jovana Protića: „Kada bi se Srpstvo imalo personificirati simvolično – Zmajeva bista bila bi mu najvjerniji izraz“.
Pohvale srpskom pjesniku u Spomenici skladno se nižu i nadovezuju jedna na drugu. Luka Grđić navodi da je omiljeni srpski pjesnik „svu svoju dušu izli(j)o u svoju pjesmu, a ta pjesma odjeknula je u duši svakog Srbina“, Nićifor Dučić nastavlja da je Zmajeva poezija „duhovna životvorna hrana srpskomu podmlatku“, dok Šantić na kraju poentira i zatvara Spomenicu riječima: „Zmajeva je duša široko nepomućeno jezero, a nebo, što se u njemu ogleda, to je Srpstvo“. Ovo su možda i najljepši iskazi divljenja i oduševljenja upućeni jednom pjesniku.
Zmaj je bio „čovjek koji je dugi niz godina živio život svog naroda, patio i stradavao s njim, radovao se, nadao, tješio i bodrio“, što potvrđuju i riječi Slobodana Jovanovića: „On se izjednačio sa celim narodom. Nema tog događaja i narodnom životu u kome on nije učestvovao svojim stihovima. (…) On je zajedno sa svojim suvremenicima proživeo sve njihove značajne trenutke“. Bio je čovjek koga je dovoljno opisivalo samo njegovo ime, pjesnik za kog nije trebalo objašnjenje: „Šta da kažem? … Samo ime Zmaj, kazuje nam sve!“
Sve zapise koji su se našli u Spomenici vezuje jedna zajednička nit, a to je ogromna ljubav i poštovanje prema pjesniku. Zanimljivo je da nijedan ovaj zapis ne piše o Zmaju kao književniku. U svakom trenutku Zmaj se vezuje za srpstvo i zajedništvo. Milorad Pavlović zapisuje da je njegova pjesma toliko jaka da predstavlja vezu među ljudima na različitim krajevima svijeta: „Kroz njegovu pesmu zdravi se Srbin sa Timoka s bratom od Nevesinja; njegovom pesmom otpeva lepa Dalmatinka kosovskoj tužbalici. (…) Što je Zmaj pevao, to su bile reči radosti svega naroda; to su bili moji i tvoji boli, moja i tvoja tuga, tuga sviju nas; zato pesma njegova nalazi toliko odziva u dušama sviju nas“. On sam je bio jednak poeziji, a to je najljepše iskazao Jovan Skerlić, rekavši da su „Zmaj i poezija za sve žive naraštaje naše dva istovetna pojma“.
U ovom broju časopisa Zora našla su se i tri memoarsko-anegdotska teksta koji se po formi i sadržaju razlikuju od zapisa iz Spomenice. Ove pripovijesti zasnovane su na stvarnim događajima i uspomenama na Zmaja. Pisane su sa namjerom da sačuvaju od zaborava određene momente iz pjesnikovog života.
Tako Mita Kalić u svom prigodnom tekstu piše o trenucima koje je kao gimnazista proveo sa Zmajem. Upućuje mu najljepše riječi ljubavi i poštovanja: „Kiš- Janoš nam svima beše ideal; ljubimac naš, ponos đački, kome da smo mogli, zvezde bismo dole poskidali da mu mesto dijamantskog prstenja na onu ruku nataknemo, kojom onake bajne pesme pisaše“.
Zmaju se nisu divili samo omladinci, on je uživao ljubav i poštovanje čitavog naroda. Mita Kalić piše da su okupljanja narodna bila česta i da su se svi grabili za mjesto do Zmaja. Ovaj tekst je trag toga vremena, dokaz da je Novi Sad nekad bio kulturni centar u kome se „omladina oko svojih vođa kupila, gde god joj se samo dala prilika, da u njinu društvu ma što dobro čuje, ma čem valjanom se pouči“.
„Kakvog je tu akademskog razgovora bivalo, kakvih uzvišenih misli o književnosti, umetnosti, prosveti i koječemu drugom, da ti uživanje beše slušati tu nauku, tu duhovnost, taj žar i oduševljenje, sasvim što narodu u boljitak ide“. Sigurno je da ove riječi nikad ne bi bile zapisane da nije bilo Zmaja i Laze Kostića, žila kucavica ovog kulturnog pokreta.
Mita Nešković u svom tekstu „Babinje“ čuva od zaborava najsrećniji događaj iz Zmajevog života, rođenje sina prvenca. Kulturnu elitu Novog Sada seli u Zmajev dom, navodeći da su slavlju prisustvovali Svetozar Miletić, Jaša Ignjatović, Đura Jakšić, Laza Kostić i drugi. „Zabava, šala, dosetke i opšta razdraganost tekli su takom živom strujom, da čak ni mi malići ne imadosmo kade, da pomislimo na spavanje“
Tekst „Pokrađen Zmaj“ dr Ilije Ognjanovića govori o neobičnom događaju iz Zmajevog života. Ovaj tekst predstavlja prepisku dva prijatelja, a tiče se krađe Zmajeve garderobe od strane nepoznatog čovjeka. Čitajući ove zapise, u svijesti čitaoca nameće se pitanje: da li je ovaj tekst vrijedan svečanog broja Zore?
Iako je naizgled drugačiji od ostalih, i ovaj tekst krasi poštovanje prema Zmaju. Na neobičan i duhovit način, upoređujući ga sa najvećim srpskim imenima, pisac ovih redova pjesniku iskazuje ljubav i slavi pedesetogodišnjicu njegovog književnog rada: „On je rad da tvoje haljine ostavi, te da ih posle 100 godina proda kakvom muzeju.Šta misliš, šta će one vredeti za 100 godina! Šta bi sad čovek dao za kakav kaput, što ga je nosio Dositije Obradović, ili za kakve gaće Branka Radičevića?“
Svi ove tekstove krasi anegdotski sadržaj, što je sasvim prirodno i očekivano. Sam Jovan Jovanović Zmaj, u čiju čast su i napisani, bio je veliki zabavljač i humorista. To svjedoče i riječi njegovog prijatelja Mite Kalića: „Ko nije onog ozbiljna, ćutljiva i skromna Zmaj-Jovana Jovanovića u društvu slušao kako kreše dosetku za dosetkom, zbija šalu za šalom, govori u stihovima čitave zdravice a koji inače kad govori većinom muca, jer mu reči ne mogu da dostignu misli, koje lete kao munje, taj ne može da njegovu potpunu nežnost shvati i oceni“.
Jedini tekst o Zmaju književniku u ovom časopisu napisao je Stevan Žakula. Odmah na početku ograđuje se od donošenja bilo kakve ocjene Zmajevog književnog rada, navodeći da se „taj sud iščekuje s nestrpljenjem“ zato što će se „njime potvrditi ili pobiti mišljenja nekojih književnih kritičara, koji su do danas pokušali da izreku svoje mišljenje o njemu“.
Zmaj je svoje stvaralaštvo započeo na novim formama i pravilima, zbacujući „sa sebe okove one neprirodne struje pseudoklasicizma“. Najviše se ugledao na Branka Radičevića, „zapjevao je onako, kako je osjećao da njegova duša u njemu pjeva. Ne kolebajući se mnogo on je postao prvim valjanim učenikom, a ujedno i našljednikom, Brankovim“.36 S obzirom na ovu činjenicu, često se postavljalo pitanje Zmajeve individualnosti i originalnosti, što Žakula u ovom tekstu detaljno objašnjava.
Iako je u početku zvuk Zmajeve lire nježan i tih, kasnije postaje sve jači i burniji. Upravo ovaj momenat pojačavanja lirskih akorda Žakula smatra Zmajevim „otkidanjem“ od Brankove poezije. Zmaj, za razliku od Branka, postaje subjektivni pjesnik, što ga odmah izdiže iznad sumnje o njegovoj individualnosti. Zmaj je tada, kako navodi Žakula, srpskoj književnosti podario novi vid i neki novi obrazac lirike.
„Jasno je, da Zmaja, kao lirika, najviše karakterišu Đulići i Đulići uveoci. To su dva ciklusa čiste subjektivne lirike Zmajeve; jedan pun radosti i zanosa, drugi pun tuge i jada, a obadva puna nježne ljubavi“.37 Ova dva ciklusa se nadopunjuju i međusobno objašnjavaju jedan drugog. Jedan od drugog se nikako ne mogu odvojiti, a da se smisao ne izgubi. I jedan i drugi ciklus govore o ljubavi, ali iz različitih perspektiva. U drugom ciklusu iz ljubavi jača jedno novo osjećanje: tuga. Zmaj nakon svoje sreće i ljubavi najiskrenije i najsubjektivnije sa nama dijeli svoju tugu i bol. Potpuno se predaje čitaocima. Upravo „ta subjektivna lirika Zmajeva čuva i sačuvaće Zmajevo ime od zaborava, ti „ljubavni otkucaji“ jesu i ostaće droban biser srpske poezije“. Druga važna crta Zmajevog pjesništva je patriotizam. Žakula navodi da je Zmaj prevazišao Branka u pogledu patriotske poezije i postao „srpskijem bardom“. „U Zmajevim su patriotskim pjesmama pokupljeni najdivniji momenti novije srpske istorije. (…) Ni jedan važniji pokret srpskoga naroda nije prošao mimo njega neopažen, svagda je on umio naći momenata, kada da dade izraza svome oduševljenju kao Srbin“.
Po Žakulinom mišljenju, Zmajeva satira je mnogo jača od Brankove i bilo čije u srpskoj književnosti. Smatra da je Zmaj postao satiričar iz ljubavi prema svom narodu: „Njega je ticala u srce svaka mana narodna, svaka oštrica, okrenuta prema njegovu narodu, krvarila je i njega“.40 On se borio protiv nepravde i ugnjetavanja narodnog, pa je njegova satira zalazila u polje politike. Zmaj je živio za narod, on je zapravo značio narod.
Na kraju Žakula navodi možda i najljepšu osobinu pjesnikovog stvaralašta, a to je dječija književnost. Zmaj je osnivač srpske dječije književnosti i zasigurno omiljeni dječiji pjesnik. Ne samo tada, u doba proslave pedesetogodišnjice njegovog rada, nego i danas.
Dječija književnost je postojala i prije Zmaja, ali joj je on „dao snage i poleta“. Sigurno da niko kao Zmaj tako dobro nije mogao pisati dječiju književnost. Posmatrajući njegov život i čitajući Uveoke, zaključujemo da iz pjesnikove duše mogu iznići samo vrhunska ostvarenja. To se i dešava jer on, kao nježni otac svoje prerano preminule djece, svoju ogromnu ljubav usmjerava na svu srpsku djecu.
„I sami protivnici Zmajevi priznaju, da je on na tome polju nedostižan. (…) U tome pravcu nije u stanju srpska književnost da stavi uz bok Zmaju koga drugog svoga radnika“. Žakula nekoliko redova posvećuje i Zmajevom proznom radu, ali ništa značajno, s obzirom na to da se ti prozni radovi „visoko drže više radi imena Zmajeva, nego li radi njihove umjetničke vrijednosti“. Svakako, ti malo slabiji prozni zapisi ne umanjuju Zmajev značaj i veličinu. Zmaj je u čitaočevim očima prvenstveno pjesnik i vrsni kulturni stvaralac. To potvrđuju i činjenice iz ovog teksta koji se može smatrati jednim od značajnijih zapisa u svečanom broju lista Zora.
Nikola S. Petrović za Zmajev broj časopisa prilaže tekst informativnog karaktera koji se tiče prevoda Zmajeve pripovijetke „Vidosava Branković“ na francuski jezik. Pored prevoda Lazarevićeve pripovijetke „Na bunaru“, srpsko prozno stvaralaštvo u Francuskoj nije bilo poznato. Nikola S. Petrović oduševljava se u trenutku kada u francuskom časopisu primijeti prevod Zmajeve „Vidosave Bran – kovića“. Smatrajući taj momenat važnim za našu književnost, a sa ciljem da o tome obavijesti srpsku čitalačku publiku, izŽeneve šalje jedno duže književno pismo.
Navodi da je pripovijetka prevedena i 1897. godine objavljena u uglednom ilustrovanom pariskom časopisu Le Monde Moderne. Prevodilac je izvjesni Kamin – ski, Rus koji Francuze inače upoznaje sa najboljim predstavanicima slovenske književnosti, a naročito ruske. Zato nije ni čudo što je i Zmajeva pripovijetka prevedena slobodno i u velikoj mjeri „po ruskome“. Ipak, kao najveći uspjeh autor navodi činjenicu da se „pripovetka čita sa onim istim uzbuđenjem i nacionalnom tugom, kao i sam oriđinal“.
Dakle, na ove trideset dvije stranice časopisa dostojanstveno je proslavlje- na pedesetogodišnjica rada velikog srpskog pjesnika – Jovana Jovanovića Zmaja. Zalaganjem mostarskih intelektualaca i kulturnih radnika sa svih krajeva svijeta stvoren je, kako navodiLjubica Tomić Kovač, „dirljiv zbornik ispunjen osjećanjima najčišće ljubavi i poštovanja prema pjesniku koji je bio ne samo uzor i učitelj, nego mnogo više od toga: čovjek koji je dugi niz godina živio život svog naroda, patio i stradavao s njim, radovao se i nadao, tješio i bodrio“.44 Zahvaljujući ovom tematskom broju Zore mi danas imamo zapise koji svjedoče dvije važne stvari: najprije ogromnu ljubav srpskih književnih radnika prema Zmaju, a potom i sposobnost mostarskih književnika da stanu rame uz rame sa ostalim kulturnim centrima i stvore jedan ovako značajan zbornik.
Izvor: Nova Zora
