Radovan Zogović: Bilješke o Andriću (Prvi dio)

Piše: Radovan Zogović

Skromno i nepretenciozno naslovljen, ovaj posthumno objavljeni memoarsko-autobiografski tekst Radovana Zogovića (1907 – 1986) ima dvostruku vrijednost i trajnost: osim što je književno silno plastičan autoportret jedne fascinantne ličnosti, jedno je od najvažnijih svjedočanstava o jugoslavenskoj političkoj i kulturnoj svakodnevnici, osobito prvoga razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata.

Tekst Bilješke o Andriću napisan je 1963. godine, a objavljen 1990. u tri nastavka u Letopisu Matice srpske. Preštampan je u knjizi autobiografskih zapisa Postajanje i postojanje (Matica srpska, 1992) koju je priredila autorova supruga Vera Zogović  (1920 – 2003). U autorskoj napomeni uz Bilješke o Andriću stoji: „Posredstvom Milana Đokovića, ponuđene su zadužbini Iva Andrića, koja rukopis nije prihvatila“. Poznato mi je da su Bilješke o Andriću u jednom časopisu i ponegdje na internetu prenošene (mahom samovoljno, te uz dosta grešaka). Ovdje ga donosim uz odobrenje gospođe prof. dr. Mirke Zogović, kćeri Radovana Zogovića. (I. Lovrenović)

S Ivom Andrićem kao piscem upoznao sam se prvi put na ljetnjem raspustu poslije trećeg razreda gimnazije, u svom selu, dobivši od rođaka-učitelja jednu obeskoričenu svesku Srpskog književnog glasnika, u kojoj sam našao i pročitao pripovijetku Ćorkan i Švabica. Ono što je Andrić tu pisao o ljudima i životu bosanske kasabe umnogome se podudaralo s mojim utiscima i iskustvom u polimskoj polumuslimanskoj varošici gdje sam učio, i zauvijek je ostalo u meni kao “samootkriće” i izraz nečega mog, kao želja da i sam napišem o tome u Beranama. Iva Andrića kao čovjeka, građanina i sugrađanina, mada sam u Beogradu živio od 1935. godine, bavio se književnošću, sarađivao u časopisima, sam uređivao jedan (Umetnost i kritika) i bio član redakcije dru­gog (Naša stvarnost), sretao se sa starijim i mlađim piscima, čitao na književnim večerima i držao javna predavanja, – upoznao sam tek poslije oslobođenja Beograda, ujesen 1944. godine.

U međuvremenu sam ipak imao jedan posredan susret s An­drićem kao građaninom i diplomatom.

U decembru 1937. pošto su nekako savladane mnogobroj­ne prepreke koje je činila policija, u Beogradu je osnovano an­tifašističko Udruženje naučnika, umjetnika i pisaca, za čijeg je počasnog predsjednika bio izabran Branislav Nušić – star i bo­lestan, jedva nalazeći daha da glasovno dovršava rečenice, on je na osnivačkoj skupštini održao oštar govor u prilog demokratiji i slobodi kao preduslovu svakog napretka i stvaralaštva, pogo­tovu umjetničkog. Izgledi za rad Udruženja, u sve zagušljivijoj atmosferi diktature koja se sve više vezivala za Hitlera i Musolinija, bili su sasvim loši – to su osnivači Udruženja jasno znali. Da sve bude još gore, ubrzo, tako reći nekoliko dana po osni­vanju Udruženja, umro je Nušić, koji je svojim ugledom, popu­larnošću i antifašističkim stavom u posljednjim godinama života mogao biti Udruženju kolika-tolika zaštita pred vladom i njenom policijom. Međutim, ni unutrašnje prilike Udruženja nijesu otpočetka bile dobre: njegov sekretar, nadrealist Matić, uopšte slab organizator, zadovoljniji kad intrigira nego kad radi, pomirio se s prvim policijskim smetnjama i potpuno umrtvio Udruženje.

Ivo Andrić doživljavao Njegoša kao dvojnika

Za­to se polulegalni kulturni odbor, sastavljen od desetak intelektu­alaca, radnika i studenata, sa ciljem da kulturni život Beograda mijenja, pokreće i usmjerava prema shvatanjima Komunističke partije, bavio najednom od svojih sastanaka pitanjem kako da se Udruženje aktivizira, odnosno kako da se pronađu takvi oblici ak­tivnosti da ona, ipak, ostane progresivna, antifašistička, i daje po­licija odmah ne presiječe. Dan ili dva iza ovog sastanka Vojislav Vučković predložio je da Udruženje organizuje ciklus “kombinovanih priredaba” na Kolarčevom univerzitetu. Novina, “kombinovanost” tih priredaba sastojala bi se u tome što bi svaka bila posvećena jednom velikom djelu svjetske književnosti po kome je napisana opera, koje su ilustrovali majstori grafike i po kom je, po mogućnosti, snimljen film. Na priredbi bi se držalo po jed­no ili dva predavanja o tom književnom djelu i njegovu piscu, o operi i kompozitoru; zatim bi se čitali odlomci iz djela, izvodile bi se scene, dueti i arije iz opere, prikazali bi se odlomci iz filma ili, ako djelo nije filmovano, projekcije najboljih ilustracija; pred početak priredbe, u pauzama i na završetku prenosila bi se s gra­mofonskih ploča uvertira i orkestarske partije opere; sala bi bi­la ukrašena portretima autora i povećanim ilustracijama njegova djela. Za predavanja bi se angažovali kulturni radnici šire: manje kompromitovani komunisti, antifašisti u najširem smislu riječi, čak prosto – nefašisti; operske tačke izvodili bi članovi opere be­ogradskog Narodnog pozorišta. Sve to – takav sastav predavanja i izvođača, takva raznolikost, šarenilo, zabavnost priredaba – tre­balo je da policiju i zavara i prisili na popuštanje. Sjedjeti skrštenih ruku nije se smjelo – nije se moglo dopustiti umrtvljenje tek osnovanog ovakvog udruženja.

Vučković i ja sastavili smo podroban plan ciklusa od desetak ovakvih priredaba (Otelo, Faust, Don Kihot, Knez Igor, Viljem Tel, Figarova ženidba, Jevgenije Onjegin i dr). Kao prvu, projektovali smo priredbu posvećenu Don Kihotu – španski narod krvario je u nacionalno i socijalno oslobodilačkoj borbi, i mi smo smatrali za prvu svoju dužnost da mu, u svakoj prilici, na bilo koji način i kojim god sredstvom, pružimo podršku i da vezujemo široke narodne slojeve za njegovu borbu. Za prvog predavača na toj priredbi predvidjeli smo Isidoru Sekulić – pored ostaloga (ona je bila vrlo eruditivan pisac) i zato da bismo bili jači pred policijom. O  Don Kihotu kao operi trebalo je da govori Vučković: on bi, kao uzgredno, iznio i naše gledanje na Servantesa i njegovo mjesto u svjetskoj književnosti i u savremenoj borbi Spanije za slobodu i novu kulturu. Poslije predavanja i čitanja fragmenata iz Don Kihota, beogradski operski pjevači (oni su već bili dali pristanak) izveli bi neke scene i arije iz opere, pa bi se prikazao i jedan dio filma sa Šaljapinom u ulozi Don Kihota, izvodile bi se orkestarske partije, iskoristili bi se crteži Domijea i drugih. Kulturni od­bor prihvatio je naš plan, i Vučković i ja pošli smo sjutradan na Topčidersko brdo, Isidori Sekulić.

Isidora Sekulić, s kojom sam se ja već nekako poznavao i s kojom sam, godinu dana ranije, istupao s predavanjem o Đu­ri Jakšiću, držala se prema meni, novajliji i došljaku, suvo tolerantno. Prema uljudnom, lijepom, ukusno odjevenom Vojislavu Vučkoviću, Beograđaninu koji je već bio izbio u prve redove beogradskog muzičkog i kulturnog života i koji je u razgovoru s ljudima kao Isidora umio formulisati i izgovarati rečenice tako da ih, njegovu zamisao i njegovu formulaciju koja pri kraju zapinje, sagovornik dovršava kao svoju, – Isidora je ispoljila prijateljstvo i poštovanje, prenaglašeno za onoliko koliko je bilo potrebno da se nagovijesti razlika u stavu prema dvojici prisutnih. Vučković je izložio našu zamisao i ponudu. Isidora je slušala, dovršila je ne­koliko “otvorenih” Vučkovićevih rečenica i rekla – Vučković je stalno naglašavao daje cio plan priredaba moj i njegov:

– Lepa Vam je zamisao, gospodine Vučkoviću.

Zatim je pripitala o ponečem, dala prethodni pristanak i na­glasila da joj je osobito drago što će drugi predavač biti Vučković. Ne dopuštajući da joj se zahvalimo za pristanak, stala je da reda svoje opservacije o Servantesu i Don Kihotu, prešla je na svoju neizbježnu temu o veličini engleske književnosti i ništavnosti na­ših prevoda Šekspira, i na kraju je, kao daje sve to bilo forma da­ljeg razmišljanja o našoj ponudi i molbi, zaključila:

–    Principijelno – pristajem. Ali dajte mi tri dana da promi­slim o svemu.

Trećeg dana, kad smo Vučković i ja pošli po konačan od­govor, Isidora Sekulić, sjedeći na običnoj drvenoj stolici s na­slonom, pobočke okrenuta stolu na kome je držala lijevu ruku i u njoj nekakav dugačak drveni nož, rekla je – kao nešto sasvim obično: – Predavanje, gospodine, ne mogu prihvatiti. Vučković je pojmio da se, u pauzi, blago, uljudno začudi svojim krupnim, kao ljetna voda u sjenci mekim očima, ali Isidorina pauza između rečenica bila je odveć kratka. – Moj prijatelj Ivo Andrić, – nasta­vila je, – radi u Ministarstvu spoljnih poslova (predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova bio je tada Milan Stojadinović. – R. Z.). Ja sam ga pitala za savet o Vašoj ideji – on je tu verziraniji od mene. I on mi je objasnio daje vaša priredba inspirisana iz španskog poslanstva. Rekao mi je kako su jedne pariške književne novine (Isidora ih je nazvala po imenu. R. Z.) koje su godinama izlazile na vrlo lošoj drvenoj hartiji, ovih dana (baš ovih dana!) izišle na prvoklasnom svilenom papiru, bogato ilustrovane – po­svećene republikanskoj Španiji. Znači, plaćene parama španske republikanske vlade. I sad, i možda u istoj kampanji, gospodine, Vaša priredba. Ne, ne mogu. Žao mi je, ali ne mogu – završila je uz držanje i uz suzdržan pokret nožem koji su govorili: ovome ni­je trebalo predgovora, nema mu ni pogovora.

To je bio taj posredni dodir u međuvremenu.

Kako se, međutim, i kad se upravo desio prvi neposredan su­sret s Andrićem, ja se više ne opominjem. To su bili novembarski i decembarski dani i noći 1944, dani i noći kad se moralo trčati s posla na posao, sa sastanka na sastanak; kad je trebalo pokre­tati, reorganizovati, prvi put osnivati desetak kulturnih ustanova, udruženja, preduzeća; pribavljati, često prosto izmišljati kadrove za sve te ustanove, udruženja, preduzeća; kad je valjalo pokre­nuti i redovno izdavati dnevni list Borbu, pisati njene uvodnike, članke za njene razne rubrike; front je bio na kakvih stotinak ki­lometara od Beograda – valjalo je svim sredstvima i pomislima raditi za front; valjalo je rešavati stotine najraznovrsnijih pitanja: od organizacije mitinga do nabavke uglja za pojedine kulturne radnike, od komemoracija poginulim i strijeljanim kulturnim rad­nicima do nabavke tamnih odijela za članove beogradske filhar­monije.

Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije

U to vrijeme ja sam, prvi put u životu, pošto bih kasno uveče, poslije svega, sio za sto da štogod pročitam, ubrzo zaspi-vao sjedeći, ukrućen, ne naslanjajući se čak ni na naslon stolice ni na ivicu stola. U partizanima mi se dešavalo da poslije nekoli­ko uzastopnih neprospavanih noći zaboravim ime Musorgskog i ime svoje snahe – da zaboravim redovno ta dva imena i da se, na dnevnom odmoru ili pokretu, povazdan mučim ne bih li se sjetio zaboravljenog. U gužvi i jurnjavi s kraja 1944. i početka 1945. godine zaboravio sam kad sam se tačno, kako i gdje prvi put sreo s Ivom Andrićem.

U svakom slučaju, jedan od prvih susreta bio je negdje kra­jem novembra u stanu Desanke Maksimović, gdje je grupa od desetak pisaca razgovarala o mogućnostima osnivanja Udruženja književnika Srbije. U partizanima se, još u Bosni, znalo da Andrić nije potpisao njemačko-nedićevski proglas protiv oslobodi­lačkog pokreta u našoj zemlji, takozvani “Antikomunistički ma­nifest”. Poslije oslobođenja Beograda saznali smo da Andrić pod okupacijom ništa nije štampao, nije uzimao učešća ni u kakvim “kulturnim manifestacijama”, daje sa interesovanjem i simpati­jama pratio vijesti o borbi sovjetskog naroda protiv hitlerovske najezde. A to je potiralo ili bar tupilo onu oštru antipatiju koju su svi napredni ljudi osjećali prema Andriću kao knez-Pavlovu am­basadoru kod Hitlera u vrijeme pristupanja Trojnom paktu. I sa­svim je razumljivo što smo mi već prvih sedmica u oslobođenom Beogradu tražili kontakt s Andrićem, i što je on prisustvovao na prvim sastancima na kojima se dogovaralo o djelatnosti i udru­živanju književnika. Na tim prvim sastancima Andrić je, bez de­klaracija, bez priča o patnjama pod okupacijom, pokazivao više razumijevanja nego rezerve – mogućno je čak da smo mi koji smo se prvi put sretali s njim njegovu opštu uzdržljivost uzimali za tu moguću dozu rezerve.

Početkom 1945. Andrić se pojavio na večeri kao gost Mi­lovana Đilasa. Đilas i ja stanovali smo u dvijema susjednim ku­ćama na Dedinju: u manjoj, koja je imala na spratu dvije sobe i na prizemlju veliku, popločanu trpezariju s kaminom (to je bila vikend-kućica bogataša Roša pod okupacijom!), živio je Đilas sa ženom; u većoj smo stanovali moja žena i ja, Đilasova majka, brat i sestra, šoferi Đilasa i njegove žene; tu smo se svi skupa i hra­nili, pa su tu stanovale i dvije zajedničke kućne pomoćnice. Ta­ko je Andrić, kao Đilasov gost, večerao i s nama ostalima. Kako je, međutim, došlo do toga da Andrić dođe baš kao Đilasov gost, gdje su se oni prije toga sretali i kojim su se povodom sretali, ja danas tačno ne znam, a možda nijesam znao ili nastojao da znam ni onda. Da izvodim zaključke iz Andrićevih sklonosti kako sam ih kasnije upoznao i iz činjenice da je Đilas bio sekretar CK KPJ i ministar – to neću.

Poslije večere Đilas je poveo Andrića u svoj stan; nešto ka­snije pozvao je tamo i mene. Ali i to veče, kao i oni prvi susreti, ostalo mi je u sjećanju ili samo djelimično, ili samo u nedovoljno jasnim, opštim crtama – kao nešto zadimljeno, nategnuto, na tre­nutke čak dosadno. Đilasova soba, čija je čitava jedna strana bila od zastakljenih vrata, slabo se grijala, a napolju je bilo hladno. Sjedjeti u takvoj “ledenici”, u kojoj se oštro osjećalo da ljudi tu samo noće a ne stanuju, bilo bi neugodno i inače, a pogotovu u Andrićevu prisustvu, koje čovjeka neminovno vezuje za stolicu, ograničava u pokretima, u pričanju koje zagrijava – mene su sve vrijeme zebla leđa, povijena i dugačka. Đilas je jednako otvarao peć, čarkao vatru, ali od toga se samo soba sve više zadimljavala, i bilo je još hladnije i neugodnije. I Đilasu i meni bilo je stalo do saradnje s Andrićem, bila nam je draga njegova posjeta, ali veče ipak nije ispadalo ni mnogo zanimljivo ni mnogo sadržajno. Do­maćin, njegova žena i ja ispričali smo ponešto iz rata – samo po­nešto i samo nekako. Gost je to slušao pažljivo, ali to slušanje i ta pažljivost nijesu podsticali na dalje i življe pričanje. Sam gost ispričao je dvije-tri poluanegdote – pričao ih je sporo, jednoliko, ne mijenjajući boje ni visine glasa, unaprijed se osmjehujući smi­ješnim mjestima, kao da napamet zna ne samo ta mjesta nego i samo osmjehivanje. A osmjehivao se čak i ondje gdje bi se drugi glasno smijali (ja se uopšte ne sjećam Andrića koji se veselo, gla­sno, od srca smije!). Moje osjećanje nesadržajnosti, izvjesne na­tegnutosti večeri došlo je jednim dijelom možda i od toga što sam od Andrića, s obzirom na njegovo ime i njegovu prozu, pretjerano mnogo očekivao.

Bilo kako bilo, tek razgovor nije spontano išao, pauze su bile česte, često duge, neugodne – kako nastaviti razgovor? U jednoj takvoj pauzi Andrić je otvorio korice nekakvih knjižica koje je dosta dugo držao pod šakom, na krilu, i rekao je – obraćajući se Đilasu i meni i pokazujući prstom gdje to treba da uradimo:

– Potpišite mi se.

Ja u prvom trenutku nijesam shvatao šta i zašto treba da potpišem i u nedoumici sam pogledao Đilasa. On mi je, rukom i re­čenicom, s nekoliko onih riječi koje su gimnazisti zvali “pomoć­nim glagolima” (ovaj, dakle, znaš i sl.) objasnio da to mi treba da se potpišemo kao autori. Mene je to sasvim zbunilo.

Intervju sa Ivom Andrićem, arhiva TVB 1967

Neprijatno je bilo i Đilasu, jer ni on, bar dotad, nije bolovao od amerikanske manije traženja i davanja potpisa. U partizanima, poslije “pete njemačke ofanzive”, on je V. Dedijeru, koji je u svoj partizanski dnevnik skupljao “znamenite potpise” i lijepio “istorijske sitni­ce”, pružio veliku, tek skinutu, izlizanu potkovu svoga konja i rekao: “Prilijepi ovo u svoj dnevnik, vrijedjeće ti – to je potkova s konja članova Vrhovnog štaba.” Od nelagodnosti koju sam osje­ćao poslije Andrićevog traženja potpisa, ja sam pažljivije pogle­dao knjižice na koje je trebalo da se potpišemo. To je bila Đilasova crtica Mrtvo selo i moja crtica Sestra, izdanja tek osnovane beogradske “Prosvete”. Knjižice su imale najviše po petnaestak stranica džepnog formata, korice su im bile bijedne, oprema pri­mitivna, papir rđav — Čedomir Minderović izdavao je prije rata, zajedno sa svojom ženom, vlasnicom male trgovine “perja i pa­perja”, jevtinu džepnu “Seljačku čitanku”, pa mu je, zar, ostala navika da i sad, kao direktor “Prosvete”, izdaje slične “čitančice”. I na te uboge knjižice trebalo je da se mi potpišemo Ivu Andriću! Mene je već obuzimao stid – stid za sebe i za Andrića: šta će to njemu, je li moguće da je te knjižice donio sa sobom, i to radi ovo­ga? Ali Đilas je, valjda kao domaćin, uz prethodan pokret rukom i perom koji je značio: i gore je bivalo, stavio svoj potpis na potkoricu jedne od brošura. Poslije toga morao sam se potpisati i ja. I još veća, mučna neugodnost, stid za sebe i svoje “spisateljstvo”, za to što toga trenutka činim, crven u licu, potisli su nelagodnost za Andrića, razmišljanje o njegovu postupku — potisli za tad i za dugo poslije toga.

Andrić je redovno dolazio na sastanke i sjednice u Udruže­nju književnika Srbije, i mi smo se na tim sastancima i sjednica­ma uglavnom jedino i viđali. Na njima, on se držao jednostavno i poslovno. Njegove primjedbe ili predloži nikad nijesu bili ne­promišljeni ni suvišni, ali su mahom bili – srednje ruke. Mojim prijedlozima i primjedbama nije se gotovo nikad suprotstavljao, a vrlo rijetko se uopšte nekome ili nečemu suprotstavljao.

Nataviće se…

Izvor: Jergovic.com