Piše: Elis Bektaš
Već godinama me kao avet proganja jedna riječ koju je jedan ovdašnji literat, čije ime ne navodim jer mi on više ne može odgovoriti, izrekao u sklopu reklamne akcije povodom objavljivanja nove knjige. Ta riječ je melanholija. Nalupetao se taj ovdašnji literat, u nastojanju da ne odudara od kanonskih imperativa ovdašnjeg intelektualizma i kulturtregerštva, i drugih gluposti, ali meni je lično teško pala samo ta glupost sa melanholijom i sa njegovom tvrdnjom da od nje bolujemo kao od kakve bolesti.
Sad će neki među vama kazati da je ovdašnji literat u pravu a drugi će kazati da možda nije u pravu ali da to nije ništa strašno i da mu se takva sitnica može halaliti, a ja ću vam evo odmah objasniti da su i jedni i drugi u zabludi, a evo i zašto.
Prije svega, melanholija je stanje bolesti duše, ali to ćemo ostaviti psiholozima i psihijatrima a mi ćemo pogledati melanholiju u širem smislu i odmah ćemo uočiti da je to jedno žalovito stanje duše, prepuno tuge i nostalgije u kojoj, za razliku od vaših odomaćenih nostalgija nema ničeg šićardžijskog. Sve u svemu, jedno veoma tegobno ali i veoma gospodstveno stanje duše.
Melanholija je sklona mašti, ali to nije mašta optimiste ili aktiviste koji njome istražuje budućnost. Mašta melanholije radije će otići u prošlosti, ali ne sa ekskurzijom već sama, kao kakav razoračarani ljubavnik ili hadžija hoji više ne zna čemu ide obaviti hadžiluk. Ili će otići u stranu od ovog našeg vremena, u onu dimenziju u kojoj vremena možda i ima ali u kojoj ono ništa ne znači i u kojoj se njime ništa ne mjeri.
Melanholija svoj melem nalazi u estetici i to onoj starinskoj, u kojoj se stapaju harmonija i potraga za savršenim prauzorima, a od ovih novih estetika melanholija će i u oganj uteći ako nema gdje drugo, samo da nema nikakvog posla sa njihovom histeričnom hujom i bijesom, koji su huja i bijes sljedbenika tih estetika na same sebe i na vlastite ispraznosti.
Melanholiju prati i strah kao Kupidon što prati ljubavnika, ali to nije strah od ružnog događaja niti strah od gubitka niti bilo koji drugi od šićardžijskih strahova kojima se zdrava čeljad prepušta već je to strah pred pitanjem smisla i svrhe, dakle onom koje se klati na tarabi između ontologije i metafizike. Ta i takva melanholija, gospodstvena i nenametljiva, nije djelatna, ona ne poziva na akciju, ne očekuje preokrete i preobražaje, ona ne zna šta je račun.
Bilo je onih kojih su za Iblisa govorili da je melanholičan, a ako to i jeste istina, on je melanholičan mogao biti samo dok je padao s nebesa na zemlju, a prije toga bio je kurčevit i drčan, baš kao ova razočarana čeljad što vazda ganja neku pravdu i koju ovdašnji literat zove melanholičnom. Ako te i takve melanholije ima u ovom društvu, a ja ne kažem ni da je ima ni da je nema, ona je nevidljiva i ne znam gdje je nju ovdašnji literat mogao sresti i ugledati niti znam kako je uopšte mogao prepoznati tu melaholiju, kad on ne samo da ne vlada pojmovnim sadržajima, već u sebi nije imao ništa od prave gospodstvenosti, a hinjena gospodstvenost ne zna prepoznati ni kad je dosta a kamoli da znade prepoznati nešto tako avetasto kao što je melanholija. Gospodstven čovjek ne bi skupljao pohvale publike preko grbače jedne tako krhke, žalobne i nesrećne pojave kao što je melanholija.
A oni koji kažu da ovdašnjem literati treba halaliti njegovo lupetanje jer to u stvari nema nekog većeg značaja, e njima ću odvratiti da su u pravu samo za ovu drugu polovinu svoje misli, ali da ovdašnjem literati ne treba halaliti jer onda nećemo dobiti halal od književnosti kad nam dođe vakat za selidbu na drugi svijet već će književnost, kad hodža upita – braćo, hoćemo li mu halalit? odgovoriti riječima – de efendija, začeprkaj govno pa da se razilazimo kućama.
Ovdašnji literat, kao i njegove druge esnafske kolege, nastojao je da samoga sebe ustoliči kao mjeru pameti i tog nekakvog morala, ne shvatajući da moral i umjetnost ako se slučajno i sretnu samo prezrivo frknu jedno na drugo i produže dalje svak svojim putem. Ovdašnji literati sole pamet drugima i još počesto kao profesori ocjenjuju djecu i zato oni nemaju pravo služiti se riječima kao da su ih našli na putu ili kao da riječi padaju s grana u javnim parkovima. Odnosno, imaju to pravo, ali uz njegovo upražnjavanje idu i određene posljedice jer za razliku od umjetnosti i morala, pravo i odgovornost uvijek idu u šetnju ruku pod ruku.
Pisac ima pravo raditi s riječima šta mu je volja sve dok ne poželi postati citat i svjetionik društvu. Ovdašnji literati hoće ovo potonje a riječi koriste kao hećim koji nečija pluća umjesto stetoskopom pregleda skalpelom ili čak čekićem, a vi meni evo pravo i pošteno reknite hoćete li takvog hećima smatrati za pravog i hoćete li baš njemu otići da vas pregleda kad sutra kahnete ili vas žigne u grudima. Znam da nećete jer vidim da niste mahniti ali de mi onda kažite što neki među vama ovdašnje literate smatraju pravim piscima i svjetionicima kad oni vazda klerikalnim dociranjem i pseudomističnim palamuđenjem zaseru i one rijetke rečenice i stihove koji im nisu ispali posve sterilni.
A ja vam sve ovo ne govorim da bih vas potaknuo da okrećete leđa ovdašnjim literatima i da rušite hram ovdašnje književnosti, jer mnogi među vama bolje gurue i bolji hram nisu ni zaslužili i eto vam ih tamo, pa ako hoćete i kući ih vodite, ali nešto mi bude žao i književnosti i riječi kao što je melanholija jer mi se čini da bih puknuo od muke kad ne bih nešto kazao u njihovu odbranu. Ako mi se ne bude gadilo, napisaću ja još štagod o lupetanjima ovdašnjih literata, a zasad će biti dobro ako i ovo budete mogli razumjeti.
