Piše: Rade Maroević
Napoleon Bonaparta, Šarl de Gol i Fransoa Miteran, mada već odavno sahranjeni, i dalje su prisutni na svakom pariskom ćošku. Likovi Napoleona i De Gola bulje u vas sa majica, po njima se zovu konjaci i značajne zgrade. Table koje podsećaju da je Miteran otvorio neki grandiozni objekat vise na sve strane. Jedino predsednika Emanuela Makrona nema nigde. Čak ni na naslovnim stranama dnevnih novina.
Mrak se spuštao na Senu, dok su se na stadionu u Sen Deniju sportisti polako opraštali od Olimpijskih igara. Neke će dočekati vatromet i fanfare, dok će deo brzo biti zaboravljen.
Istovremeno, okončano je i političko primirje, tokom kojeg su svi francuski političari mesto pod reflektorima prepustili sportistima, uključujući i predsednika Emanuela Makrona, kojeg u narednim danima očekuje odluka o mandataru za sastav nove vlade. Pariz je, za svega pet milijardi dolara ili možda malo više, punih 16 dana izigravao kulise za jedne od najbolje organizovanih Olimpijskih igara. Domaćinima, osim ozbiljnog prestiža u svetu sporta, doneo je i novo samopouzdanje, prethodno donekle poljuljano političkom krizom koja će se, nema dileme, nastaviti i posle Igara. Odbojka na pesku ispod Ajfelove kule, pomalo kontroverzna plivačka trka triatlonaca na Seni, mačevanje u Gran paleu, te gomila skela na trgu Konkord, predstavljali su najspektakularniju scenografiju za neko sportsko takmičenje u poslednjih četrdesetak godina.
Francuski cinici tvrde da Parizu nije strano postavljanje skalamerija na trgu Konkord, pošto su na tom mestu, posle revolucije 1789. godine, stajale giljotine pod čijim su sečivima narednih godina skončale hiljade ljudi. Od sredine juna do kraja jula 1894. godine i po tridesetak dnevno.
Od silnih konstrukcija postavljenih svuda po Parizu, ovaj put niko nije stradao, ali je na trenutke zastrašujuće delovalo penjanje po metalnim stepenicama, uglavljenim u dozlaboga složene skele kojima su, recimo, stadioni pretvarani u plivališta i druga borilišta. Za takve potrebe Igara, iz Tunisa je dopremljeno čak 400.000 skela, koje će u budućnosti prekrivati fasade zgrada kojima treba kakva popravka – širom Francuske, a s obzirom na količinu i šire. Takođe, oko 80.000 metalnih prepreka, kojima je u poslednjih dvadesetak dana preusmeravan saobraćaj, služiće u budućnosti za kroćenje demonstracija, ili recimo zaštitu biciklista tokom Tur de Fransa. I tradicionalno namćoraste Parižane je polako savladavao duh olimpizma, pa su naprasno ljubazni i nasmejani dočekivali goste iz celog sveta, čak i kada realno nisu mogli da im pomognu. Nacija, ozbiljno podeljena oko imigracije, odjednom postala je slepa za boje, naglaske i poreklo, pa su Francuzi sa jednakim entuzijazmom aplaudirali sportistima iz celog sveta. Osim na košarkaškim utakmicama.
Američki reprezentativac Džoel Embid, koji ima i pasoše Francuske i Kameruna, razgnevio je domaćine koji su očekivali da će igrati za ”plave”, pa su mu besomučno zviždali svaki put kada je dotakao loptu.
U ostalim situacijama, navijali su, mahom, za favorite, poput meča između Srbije i Amerike u Bersiju, kada su zdušno podržavali Lebrona Džejmsa i Stefa Karija tokom košarkaške utakmice decenije. Francuzima će nedostajati i stotine ”motivatora” koji su neumorno pokušavali da navedu publiku da peva različite pesmice ili poskakuje sa sedišta zarad meksičkih talasa. Čini se da će, kada 16 dana leta u Parizu bude okončano, Francuskoj biti potrebni ozbiljni motivatori kako bi rešili probleme koje predstavlja sastav parlamenta posle nedavnih izbora i samim tim jednako teško zamisliv sastav buduće vlade. Trenutak kada je ugašen olimpijski plamen označio je kraj odmora za francuske političare, pa će predsednik Makron u nekoliko narednih sedmica morati da izabere novog premijera.
Sjaj olimpijske vatre i silnih francuskih medalja, nakratko, zaslepio je političku scenu u ovoj zemlji, pa su Francuzi punih 16 dana radije gledali sportska takmičenja nego se bavili budućnošću.
Analitičari pak upozoravaju da su posle prethodnog francuskog sportskog trijumfa – osvajanja Svetskog prvenstva u fudbalu 2018. godine, usledili protesti ”žutih prsluka” koji su potpuno paralisali zemlju. Kao još eklatantniji primer navodi se uspeh iz 1998. godine i čuvenog tima čiji su nadimak ”plavo, belo, crveni” ultradesničari preimenovali u ”crni, beli, Arapi” što je, uz ostale probleme, kandidata desnice Žan-Mari le Pena dobacilo do drugog kruga predsedničkih izbora. Igre u Parizu su, bar za sada, uspele da umire strasti među beznadežno posvađanim političkim opcijama, koje su, na trenutak, izgubile smisao pred nijansama desetina nacija čiji su navijači preplavili francusku prestonicu.
Gradonačelnica Pariza Ana Idalgo, koja za razliku od triatlonaca nije povraćala posle brčkanja u Seni, krivicu za sve predrasude koje su prethodile Igrama svalila je na desničare, označavajući, suštinski, da je sezona mira u Parizu završena.
I dalje, Parižani i turisti će prolaziti pored lokala koji se zovu po Napoleonu Bonaparti, posećivaće njegov grob, piće konjak na čijoj je flaši Napoleonova silueta. Nijednog trenutka im neće promaći činjenica da je Šarl de Gol otac Pete republike, kao i da je Fransoa Miteran otvorio ama baš sve značajne objekte u gradu. Osim u zagrljaju sa sportistima, predsednika Emanuela Makrona u poslednjih dvadesetak dana ali i na ulicama Pariza nije bilo nigde. Ili, kako kažu Francuzi – po njemu se ništa neće zvati. To je, moguće, razlog zbog kojeg je u Olimpijskim igrama uživao više od bilo kojeg političara.
Izvor: RTS
