Iako je više puta rušena, spaljivana, pljačkana i ostajala bez monaha, nemanjićka zadužbina Mileševa – grobni hram kralja Vladislava i strica mu Svetog Save, srpskom rodu kroz stoljeća je bila svetionik svetosavskog duha i ostala tapija srpskog duhovnog imanja.
Njoj se dolazilo, u njoj se molilo, sa njom se živjelo i dijelila sudbina u tami ropstva.
Sabirajući brojna svjedočanstva iz domaćih i stranih izvora, istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević iz Užica u knjizi „Mileševa – osam vekova trajanja“ osvjetljava sudbinu svetilišta i ulogu u o(p)stanku srpskog naroda, ali i podsjeća da je mnogo toga ostalo nerazjašnjeno i tajnovito. Još uvijek nije pouzdano utvrđeno kad je ozidana svetinja, kako kaže epska pjesma, „viš Prijepolja grada bijeloga, ne daleko od rijeke Lima“.
„Na osnovu ktitorskih portreta sačuvanih na freskama Mileševe, ali i dopunskih istraživanja, izgleda da je Mileševa osnovana 1218-1219. godine, u vrijeme kada je na prijestolu bio Stefan Prvovenčani. Ktitor je njegov sin Vladislav (1198-1267), u doba kad je bio princ. Mileševa je vjekovima sticala slavu i ugled kao svetilište prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save, čije je mošti iz Trnova ovdje prenio Vladislav (1238. ili 1239). Sava je bitno uticao na sva zbivanja vezana za osnivanje, izbor mjesta, gradnju i uvođenje Mileševe u sam vrh najznačajnijih srpskih duhovnih centara“, podsjeća Milosavljević.
Posjetioci, putopisci i izaslanici, koji su stizali bosanskim drumom ili od Dubrovnika i Carigrada, ostavili su zapise, najčešće iz vremena uspona i slave, a samo su je rijetki zaticali u ruševinama i ljepotu fresaka gledali kroz rastinje i korov.
U novembru 1459. godine turska vojska ušla je u Bosnu paleći i pustošeći teritorije kojima je vladao herceg Stefan Vukčić Kosača. Ljetopisac vrhobreznički, nedaleko od Mileševe, na margini knjige zapisuje da „Turci oplijeniše i ušegoše Mileševu“.
Autor knjige podsjeća da je teško dati pouzdan odgovor o broju stradanja i obnove svetilišta. Dvije velike nesreće sručile su se na Mileševu u robovanju pod osmanlijskim osvajačima. Zbog vjekovnog kulta Svetog Save i njegove moći duhovnog povezivanja naroda, Sinan-paša odnio je njegove mošti i spalio ih na Vračaru 1594. godine. Učešća Srba u ustancima 1683-1688. godine bilo je povod za razaranje Crkve Vaznesenja Hristovog i paljenje konaka.
Među više obnova stare lavre, autor knjige piše da je značajna ona još u vrijeme Osmanlija, od 1863. do 1863. godine. Zahvaljujući upornosti prijepoljskih trgovaca dobijen je ferman od bosanskog vezira, a neki istraživači tvrde da je to bio i dio nacionalnog programa srpske države i crkve za vraćanje duga mjestima značajnim za opstanak srpskog naroda.
U knjizi sa preko 430 strana su i svjedočanstva da su mileševski monasi bili misionari, odlazili na Svetu Goru, u Rusiju, Moldaviju i druge zemlje, a bratstvo je slalo monahe u Veneciju, centar evropskog štamparstva, za opremu prve štamparije bogoslužbenih knjiga, otvorenu 1544. godine. Ovdje su se rađale i zamisli o otvaranju drugih štamparija u srpskim zemljama.
„Raskošno prepisivane i štampane knjige u Mileševi ili one koje su joj darivane krase brojne biblioteke, muzeje i privatne kolekcije, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Neke od njih smatraju se raritetima vizantijske i postvizantijske kulture, bez ikakve nade u povraćaj u mjesto gdje su stvarane. Samo se nekoliko knjiga nekim čudom zateklo u Mileševi, bez dokumentovanih tragova o priložnicima ili poznijim donatorima.
Prepisivači brojnih rukopisa iz mileševskih skitova ostavljali su zapise na marginama i posljednjim stranama, kao jedino svjedočanstvo o vremenu nastanka, o sudbini manastira, o stradanjima, vlastodršcima, igumanima i, po pravilu, samo sa nekoliko reči o njima grešnima“, kazuje, za „Novosti“, autor knjige.
Tragika Mileševe može se pratiti i preko njene riznice. Ovdje odavno nema relikvija, ikona, zlatnih i pozlaćenih krstova, ripida i drugih brojnih crkvenih dragocjenosti, prenijetih u seobi na sjeverne teritorije poslije 1688. godine ili opljačkanih i prodavanih na bazarima Sarajeva, Novog Pazara, Skoplja…
Za živopis hrama na ušću Kosaćanke u reku Mileševku, na zapadnim stranama srednjovjekovne države, Sveti Sava angažovao je jednu od najboljih slikarskih radionica iz Soluna. Neke od mileševskih zidnih slika – Bogorodica iz Blagovesti i posebno Beli anđeo na kamenu, vrhunski su evropski estetski dometi 13. vijeka, prenosi Milosavljević brojna svjedočenja i podsjeća:
„Mileševsko zidno slikarstvo ostalo je do danas svojevrsna vertikala srpske srednjovjekovne umjetnosti, koja je kristalizovana ljepotom pozne antike i zaokružena hrišćanskom duhovnošću. Ta nepogrešivost u tumačenju i analogiji, ta tačnost u formulaciji, to odsustvo suvišnosti, bili su i ostali vizuelni govor jevanđelista, proroka i ktitora, kao i Damaskinovih besjeda na praznik Uspenja“.
Mnogo je crkava i manastira širom pravoslavnih zemalja u kojima su se stekli predmeti i crkvene stvari iz Mileševe. Nisu se mileševski kaluđeri odlučivali na dugo putovanje i neizvjesnu seobu da bi svoje gole živote ispred ognja i britke sablje izbavljali, već su znali da, trpajući sve što je vredno u njedra, bisage i na samare – budućnosti u nasljeđe ostavljaju. Onima koji dolaze i koji moraju mnogo toga o njima i njihovim nesrećama saznati“, piše, pored ostalog, Milosavljević.
Sudbina nekih dragocjenosti prilaganih na mošti svetitelja graniči se sa mitom. Čaša Ivana Groznog, plaštanica moldavskog vojvode Lapušnjanua, cetinjski aer majstora Georgija, epitrahilj i narukvice nalaze se u manastiru Banja kod Risna. Nasljednici onih kojima su predmeti predati na čuvanje u međuvremenu su primili islamsku vjeru. Zbog zavjeta na čuvanje, nisu ih otuđili, već su „i dalje palili svijeće nad ovim dragocjenostima“. Najzad, da ne bi pale u turske ruke, predate su svešteniku, koji ih je odnio u Banju kod Risna, „gdje Turci ne vladaju“…
Izvor: „Novosti“
