Piše: Ranko Rajković
Da su imali smjelosti koliko i kreativnosti Francuzi su mogli sve što im je bilo u primisli i u podsvijesti sprovesti da su Olimpijadu otvorili u znaku djela Markiza de Sada, Lotreamona, Uismansa, Remboa, Verlena, Bodlera, Kolet, Dira…ili scena koje su pratile zelenu vilu to jest ispijanje apsinta po Pariškim kafanama ili koloplete izopačenosti i infantilnosti koje su se dešavale po dvorovima njihovih Lujeva.
Mogli su to uraditi otvoreno, hrabro, bez ustezanja i zametanja tragova vadeći grozote i devijacije iz sopstvene istorije.
Nažalost prljavo licemjerna dekadencija, perverzni snobizam i sadomazohizam spektakla prođoše bez ikakvih aluzija na njegove autentične inspiratore iz Francuske istorije. Svoju bolesnu istorijsku pozornicu Francuzi podmetnuše svjetskoj budućnosti pod olimpijskim gestom „Brže, više, jače – zajedno“ (Citius, Altius, Fortius – Communiter).
E pa svijet ne treba da krene ni brže, ni više, ni jače, ni zajedno ka cilju koji je Frnacuska sa svojim predsjednikom Makronom promovisala na otvaranju Olimpijade.
Preksinoć smo vidjeli upravo ono što je Žoris Karl Uismans kroz lik Dezasenta skicirao u opisivanju života i djela Šarla Bodlera.
„I tu, blizu krajnjih granica, gde je boravište izopačenosti i bolesti, tetanusa i misticizma, groznice bluda, tifusa i povraćanja, zločina, našao je on pod sumornim zvonom dosade grozno starenje osećanja i ideja.“
Volio bih da pročitam komentar Mišela Uelbeka apropo sinoćnjeg otvaranja Olimpijade. Uelbeku bi se moglo vjerovati jer niko kao on ne poznaje bolesti savremenog Francuskog društva.
