Piše: Milorad Durutović
Nebrojeno puta sam ostao zapitan da li Balša Brković i njegovi istomišljenici mogu jednom, makar i u snu, da povjeruju da postoje ljudi kojima je Njegoševa posljednja volja svetinja, i da nemaju u vidu ništa više, a ni manje od toga. To nije pitanje politike nego svetinje, kulture i vaspitanja.
Po mom uvjerenju, nije moguće obnoviti Njegoševu zavjetnu kapelu, niti na vrhu Lovćena ima mjesta i za mauzolej i za Kapelu. Rušenjem Njegoševe kapele Crna Gora je izgubila svoj istorijski i njegoševski kontinuitet. Mauzolej bi bio umjetnički dostojan na svakom mjestu ove zemlje, osim na vrhu Lovćena. Ovako je njime naružen i pjesnik i planina. Stoga, sve treba da ostane kako stoji: mauzolej za našu (ne Meštrovićevu) vječnu sramotu, a sjećanje na Kapelu za našu vječnu tugu.
Uoči rušenja Njegoševe kapele zadrhtali su najveći jugoslovenski, pa i evropski, i svjetski duhovi. Naježile se i same kosti (iz) zemlje! No, ono što garantuje da je Kapela nepovratno srušena jesu sve one pjesme, jeremijade divnih pjesnika. Tako i danas kada čitam Skendera, Mešu, Mihiza, Raičkovića, Popu, Pavlovića… ja ne čujem samo jecaj pjesnika, već samu tužbalicu sestre Batrićeve. Osjećali su pjesnici, bolje nego iko, da je toga puta došao kraj, istorijska apokalipsa, kraj jedne ere. Zapjevao, zaplakao, Raičković, jer je znao: „Kada s vrha, tvog groba prvi kamen sruše,/ On će u dubinu sići naše duše“.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
No, taj kamen grije našu dušu. Znamo da kulture neumitno prolaze, ali ne i njihove vrijednosti. Iz toga kamena, kao kalem-konac stigle su Litije, kako bi pokazale da je zavjetna, njegoševska, vrijednost preživjela u nama. To je naša Kapela! Ona izrasta iznutra kao Carstvo nebesko. To je naše izvinjenje Njegošu, naše pokajanje, jer svetinja njegove riječi nije pogažena spolja, već iznutra, ne od od Austrougara ili fašista, ni od komunista, već od nas samih. Ali, to je naša nada, koja je i naše znanje da se buldožerima ne može porušiti ono što se u sjećanju, s koljena na koljeno, obnavlja, kao kalem-konac, što nas čuva od pada u bezdan. To je značenje onih riječi, one analize Lubardinog „Sumraka Lovćena“, što ga ostavi jednom Mića Popović:
„Ako ste videli sliku, šta mislite, kolike su njene stvarne dimenzije?! Rekli biste, pa, tri metra, četiri… Ne sećate se tačno, ali vam je slika ogromna! Ne! Stvarne dimenzije slike su 130 x 170 cm. Ali je slika u vašem sećanju porasla. I da znate, ona će stalno da raste. Gnev raste u tišini. Zastrašujuće.“
I potrebno je znati: gnjev je Gospodnja kategorija, a nama su predate vjera, ljubav i nada. Ostalima na čast zidanica na pijesku.
Izvor: Fejsbuk
