Piše: Vuk Bačanović
Kada se jednog dana bude pisala sveopšta istorija otpora globalnoj korporativnoj tiraniji, pobuna srpskog naroda protiv Rio Tinta i srpskih kompradorskih političara, činiće jedno od ključnih poglavlja. Ne samo zbog toga što se radi o otporu malog naroda moćnim globalističkim lobijima, jer to je mejnstrim srpske istorije, već i dokazu da se ljudi koji su izgubili povjerenje u profesionalne političare, bilo da su u vlasti ili opoziciji, mogu osloniti na sebe i da su svjesni da je to jedini oslonac u koji mogu biti potpuno sigurni. Pogotovo ako imaju pobunjeničku istorijsku svijest koju je neopisivo dirljivo manifestovao zemljoradnik Jovan Topalović čiji govor treba citirati u cjelosti, jer će ući u anale antikolonijalnog otpora:
„Ja sam Jovan Topalović, poljoprivrednik, takođe isto kao i Dragan Simović koji je danas uhapšen. Takođe sam ostao mlad bez oca, isto kao Dragan. Dragan je dete koje je ostalo sa 9 godina bez oca. Živeo je sa sestrom, majkom, babom. Podigao veliko imanje. Zna kako je zaraditi na imanju, zna se kako je se boriti od deteta. Održati imanje kao i ja. Ovo su seljačke ruke, življevite, a ne kao deca od vlastodržaca koja voze džipove, gaze decu na ulicama, ne odgovaraju ni za šta. Bahato se ponašaju, voze skupocene Meklarene i ni za šta za to ne odgovaraju. A onaj ko se bori da sačuva svoje ognjište, svoju zemlju, da ih ne bi proterivali. Ti isti koji sada vladaju su pre toga Srbe proterali iz krajine, s Kosova. Sad je došao na red da protera i nas Srbe, iz Šumadije, i zapadne Srbije.
Mi smo ovde odgajani generacijama, teškom mukom zarađujemo svoju koru hleba. I mi smo svi ovde složni i rešeni. Ako bude potrebe, mi ćemo svojim životima braniti to. A i srpska policija da ako želi krv i mladost seljaka, srpske dece i omladine, da biju zarad svojih plata od 1.000 do 2.000 evra koji su im vlastodršci dali, neka krenu na goloruke seljake, na goloruki narod, pa tu smo. Znači, do sad su nas klali i ubijali Nemci, Austrougari, Bugari, kaznene ekspedicije. Na red je došla kaznena ekspedicija Srpske napredne stranke da pokolje i pobije srpske seljake, polako pokušavaju jednog po jednog da nas pritvore, da nas razbijaju, ali imamo mi i druge redove i treće, neko će ovaj narod voleti. Sve neka pohapse i nećemo ćutati, nećemo za svoje ognjište, za svoju zemlju spremni smo živote da damo. To neka svi znaju i nek se ne igraju više s narodom. Mi još dugo ovu presiju i pritisak nećemo trpeti. Ako bude potrebe i traktorima ćemo krenuti za Beograd.“
Jovan Topalović nije intelektualac, ali je zbilju kompradorske Srbije i drugih zemalja u kojima žive Srbi definisao bolje od bilo kojeg intelektualca ili analitičara. Komprador nema nacionalnu, već sitnošiđardžijsku svijest, ma koliko je prikrivao vulgarnim patriotizmom i spreman je na sve kompromise koje čuvaju pozicije kriminalne hobotnice koju predstavlja kao nacionalnu elitu. Koliko su Topalovićeve riječi o sunovratu Srbije od simbola antiimperijalističkog otpora do kolonije čiji su privremeni hirurški precizne, svjedoči i opis režima Kvamea Nkrumaha u Gani pedesetih godina prošlog vijeka iz pera čuvene antikolonijalne novinarke i teoretičarke Mabel Dove. Iako je u početku podržavala Nukrumahov pokret za nezavisnost uskoro je postala njegov žestoki kritičar, opisujući ga kao „bandu“, kompradorsku buržoaziju koja se prerušava u nacionaliste, na veliku štetu nacije. Svaka sličnost sa današnjom Srbijom i Srpskom, koje je opisao Jovan Topalović, nije iznenađujuća ni za koga ko razumije prirodu vlasti korporativnih šalter-službenika:
„Kvame Nkrumah, njegova banda i njegovi sljedbenici učili su ljude da je najbolji građanin u zajednici čovjek koji živi u luksuznom okruženju, koji posjeduje duge i skupe automobile, čiji su dvorci ili stanovi tako opremljeni da se posjetilac plaši da hoda po mekom tepihu ili da sjedne na udobnu stolicu. […] Njihova pohlepa, okrutnost, kukavičluk i neosjetljivost prema boli i patnji pokazuju ih onakvima kakvi zaista jesu—nečasni, prezira vrijedni ljudi, potpuno nesposobni za javnu službu. Njihov jedini motiv da se domognu političke moći bio je dobitak i profit.“
I zaista šta reći na ustaljene mantre vladinih tabloida o narodu koji protestuje protiv toga da mu zemlja ne bude pretvorena u kancerogenu pustoš kao eksponentima „Šiptara“, „ustaša“ i sviju onih koji su ljubomorni na uspjeh Srbije? Da su pohlepni, okrutni, kukavice i neosjetljivi? Oni su i još gore od toga. Radi se o neskrivenim mizantropima vrlo svjesnim prirode sistema kojem služe, ali koje je pokvarenost utoliko zaslijepila da misle da će ljudi poput Jovana Topalovića biti zahvalni na otrovnim otpadnim vodama Rio Tinta i shvatiti ih kao simbol prosperiteta.
Ali nisu. I više ih ne oduševljava udbaški folklorni i vulgarni nacionalizam, čudovišne emisije u kojima decenijama prostači široki spektar lažnih ljudi zabrinutih za stanje nacije, opozicija koja se gura samo da postane sve to isto, a možda i gore.
Oni doslovno žele svoju zemlju. Ne neku kvaziapstrakciju, već doslovno komad zemlje na kojem mogu živjeti bez straha da će oni i njihova djece biti otrovani. I kao takve ih je teško podijeliti, jer su dovedeni pred svršen čin. Kompradorski nacionalizam je poput masovne hipnoze iz čuvenog SF filma „Oni žive“ iz osamdesetih godina prošlog vijeka, u kojem, uz pomoć specijalnih naočala ljudi počinju utvrđivati da je cjelokupan korporativni EPP zasnovan na imperativu „Pokoravaj se“ i „Konzumiraj“, a iza kojeg stoje vrlo nakazni vanzemaljci za koje, također zbog masovne hipnoze, mislimo da su ljudi.
Vuk Bačanović: Obredni kamalizam
Veličanstvena pobuna srpskog naroda protiv Rio Tinta pokazuje da je prevara razotrkrivena, da iza svih patetičnih patriotskih slogana stoje psihopatski grabljivci spremni da nas, skupa sa budućnošću našeg potomstva, prodaju za šaku evra, kao što su nas slični njima u Drugom svjetskom ratu, za malo vlasti, željeli poslati u nacističke rudnike i fabrike.
Sve nedavne pobune protiv vlasti podrazumijevale su i nadu u uključivanje u „normalan svijet“. Sada je jasno da postojeća vlast vlada u ime tog, „normalnog“ svijeta koji sponzoriše genocid u Gazi, pa zašto ne bi (ponovo) i nad Srbima?
Najvažnije od svega, ova pobuna je pokazala da još uvijek postoji i srpska nacija koja sveobuhvatniji pojam od srpskog naroda kojeg obuhvata ali se na njega ne ograničava. U Srbiji su danas nacija svi koji se bore za njen opstanak.
Da parafraziramo krilaticu kojom su često, doslovno do zla boga, zloupotrebljavali povjerenje običnog čovjeka, a koja se, u sasvim drugom kontekstu, ispostavila kao tačna:
Nema nazad, iza je Srbija!
