Piše: Predrag Komatina
U želji da otvori raspravu o izvorima i korišćenju Ljetopisa popa Dukljanina, redakcija Žurnala u nastavcima prenosi rad dr Predraga Komatine, naučnog savetnika Vizantološkog instituta SANU, prvobitno objavljen u „Istorijskom časopisu“, knj. knj. LXIX (2020) str. 189–226 .
Priča o „Dukljaninu“, međutim, sa Tuberonom tek počinje i tek u istoriografskim delima s početka XVII veka dobija svoj konačni oblik. Istorijsko izlaganje prvobitnih Dubrovačkih anala, koje seže do osnivanja grada od strane kralja Radoslava Bela, nastavlja se nizom legendarnih priča koje jedva da imaju ikakve veze sa ranosrednjovekovnim zbivanjima. Pored nekolicine lokalnih dubrovačkih legendi, one uglavnom govore o sukobima Dubrovčana, Bosanaca i Arbanasa i doseljavanju novih stanovnika u grad iz Bosne i Arbanije. U njima često figuriraju „bosanski“ kraljevi koji redovno nose jedno od tri imena poznata još iz priče o osnivanju Dubrovnika – Radoslav, Stefan i Berislav.[1] Sam kralj Radoslav Belo, osnivač grada, udavio se u rečici Uni, pa je Bosansko kraljevstvo ponovo ostalo bez vladara i bilo podeljeno između velikaša koji su vladali samostalno u svojim oblastima.[2] Posle nekog vremena je zavladao „prvi kralj Stjepan (Stiepan) posle utapanja kralja Radoslava Bela“, potčinivši „tri dela Bosne“,[3] koga je potom nasledio izvesni Radoslav.[4] Nakon njega se pominju kralj Stjepan i njegova kraljica Mara, koji su sa svojom svitom posetili Dubrovnik.[5] Pošto oni nisu imali naslednika, kraljevstvom je posle sedamnaest godina međuvlašća, zavladao ponovo jedan kralj Berislav, poreklom velikaš iz Hrvatske, koji je potčinio „celu donju Bosnu“ (tutta Bosna bascia).[6] Poslednji od ranosrednjovekovnih „bosanskih“ kraljeva koji se spominju u Analima bio je ponovo izvesni Stjepan koji je opsedao Dubrovnik.[7] Hronološke odrednice tih događaja sasvim su proizvoljne i, kako je već naznačeno, dodate su naknadno.[8] Sami podaci potiču očito iz maglovite dubrovačke tradicije,[9] ali u podacima poput onih o „prvom kralju Stefanu“ i njegovom nasledniku Radoslavu nije teško prepoznati i odbleske srpske prošlosti. Isto se može reći i za priču o kralju Stefanu i njegovoj ženi kraljici Mari i njihovoj poseti Dubrovniku i darivanju tamošnjih svetinja. Ona se u svom osnovnom obliku nalazi na još jednom mestu u Analima i odnosi se na boravak srpskog cara Stefana Dušana i carice Jelene u Dubrovniku 1350. godine,[10] te je sasvim jasno da upravo taj događaj leži u istorijskoj osnovi dubrovačke legende o kralju Stefanu i kraljici Mari (Margariti).[11]
Dubrovačke anale je sredinom XVI veka preradio i dopunio Nikola Ranjina (1494–1582).[12] On dodatno razrađuje legendu o osnivanju i počecima grada, započinjući svoje izlaganje osvrtom na prilike u „Bosni“ u vreme vladavine kralja Radoslava, pobunu njegovog sina Časlava (Ciaslavo) i izgnanstvo kralja Radoslava u Rimu, čemu sledi priča o kralju „Časlavu zvanom Berislav“ (Ciaslavo, Berislavo cognominato) i pastiru Tihomilu, koja se nakon eksursa o varvarskim invazijama u Jadranskom moru nastavlja pričom o sukobu kralja Časlava i Tihomila sa Ugrima i o Časlavljevoj pogibiji, usled koje je zemlja ostala bez kralja.[13]
Predrag Komatina: Rana dubrovačka istoriografija i Letopis popa Dukljanina (2)
Tome sledi dobro poznata priča o dolasku kralja Radoslava zvanog Belo (Radoslavo, cognominato Bello), unuka prognanog kralja Radoslava, iz Rima, osnivanju Dubrovnika i obnavljanju Bosanskog kraljevstva,89 s tim što je prema Ranjini njegov otac bio Stefan, zvani Petrislav (Stefano, et cognominato Petrislavo), dok je on sam bio Radoslav, nazvan Pavlimir (Radoslavo, ovvero Paulimiro cognominato), kome su Rimljani nadenuli ime Bello, jer se isticao u ratovanju.[14] Ranjina, međutim, dalje razvija priču o njemu i njegovim potomcima. Radoslav Belo posle osnivanja Dubrovnika postaje bosanski vladar u Trebinju, gde ga epidaurski arhiepiskop Jovan i trebinjski episkop krunišu za kralja, kreće u borbu protiv raškog župana Tihomila koji se osamostalio posle pogibije kralja Časlava i jedini nije hteo da mu se potčini, osniva crkvu Sv. Petra i Pavla u Raškoj, pobeđuje Sremce i Ugre i utvrđuje granicu na Savi, nakon čega umire i biva sahranjen u Trebinju. Njegova žena, međutim, posle sedam dana rađa posmrče, sina po imenu Tješimir (Tiesimir), što znači „utešitelj naroda“ (che in Latino diceva Consolatore populi). Kraljevstvo se ipak raspada, jer velikaši ne žele da se potčine kraljici i njenom tek rođenom sinu.[15] Tek mnogo godina kasnije „Stefan, sin Prešimira (Prescimir), koji je bio sin Tješimira, sina Radoslava Bela“ postaje kralj i potčinjava „tri dela Bosne“.[16] Ranjina očigledno ima nameru da popuni hronološku i genealošku prazninu koju ostavljaju anonimni redaktori Dubrovačkih anala između pogibije kralja Radoslava Bela i „prvog kralja Stjepana posle utapanja kralja Radoslava Bela“, pa uvodi u priču posmrče Tješimira i njegovog sina Prešimira kako bi tu prazninu premostio. Tog Stefana je prema Ranjini nasledio njegov nezakonniti sin Radoslav ili Leđet (Radoslavo, o verro Legiet), koji je došao iz Hrvatske i osvojio oružjem celo Bosansko kraljevstvo. On je pobio sve svoje rođake, izuzev Silvestra, sina svog nećeka Boljeslava, koji je sa svojom majkom pobegao u Dubrovnik. Pošto su Radoslav Leđet i njegovi sinovi umrli od kuge, Bosanci su pozvali Silvestra da dođe iz Dubrovnika i zavlada kraljevstvom.[17] U tome se Ranjina takođe razlikuje od prvobitnih Anala, pošto priču o Radoslavu, nasledniku prvog kralja Stefana, povezuje sa sasvim različitom legendom o Leđetu i njegovim srodnicima. Posle Silvestra se pominje kao kralj izvesni Kalimir (Calimiro),94 za koga prvobitni Anali takođe ne znaju. Tu je potom poznata priča o kralju Stefanu (Stefano, o vero Svetolicio in lingua slava, Stefano o vero Stepholizio), i njegovoj kraljici Mari (Marha),[18] pa o Berislavu, velikašu iz Hrvatske, koji je iskoristio rasulo posle smrti prethodnog kralja Stefana i osvojio celu donju Bosnu (tutta la Bosna bassa).[19] Ranjina takođe zna za veliku „bosansku“ opsadu Dubrovnika, ali nju, prema njemu, nije predvodio „bosanski kralj Stefan“, kako to stoji u prvobitnim Analima, nego „Bodin, kralj Bosne i car Bugara“ i u njegovo ime „Stefan, ban Bosne“.[20]
Ranjina, dakle, daje znatno opširniju i potpuniju verziju rane dubrovačke istorije u odnosu na prvobitne Dubrovačke anale koje dopunjuje. Kako je već utvrđeno, Ranjina je posle Tuberonove smrti 1527. došao u posed njegove zaostavštine, tako da je imao na raspolaganju kako Tuberonove Komentare sa ekskursom o postanku i istoriji Dubrovnika, tako i Milecijeve stihove o istoriji grada, ali i Porfirogenitov spis, kojima se i Tuberon služio prilikom sastavljanja svog dela.[21] Nema sumnje da Ranjinine dopune u odnosu na prvobitne Dubrovačke anale u znatnoj meri potiču iz tih dela, koje redaktori prvobitnih Anala nisu poznavali. Sam Ranjina na početku svog teksta donosi celovit latinski prevod odlomka 29. poglavlja Porfirogenitovog De administrando imperio o osnivanju Dubrovnika petsto godina pre carevog vremena, koji zatim koristi i na odgovarajućem mestu u svom izlaganju u italijanskoj parafrazi.[22] Isto tako, na odgovarajućim mestima u svom izlaganju on donosi i izvorni tekst Milecijevih stihova, tako značajnih za ranu dubrovačku povest, koji su samo zahvaljujući tome i sačuvani.[23] Upravo zbog toga što ih je imao pred sobom, Ranjina je, kao i Tuberon, znao da je veliku opsadu Dubrovnika u XI veku preduzeo kralj Bodin,[24] a ne izvesni „kralj Stjepan“, kako drže prvobitni Anali,[25] očito pod uticajem usmene tradicije, koja je verovatno pomešala kralja Bodina i njegovog vojvodu Stefana (Stephanus dux Bossinae), koji se spominje u Milecijevim stihovima.
Osim što se očigledno oslanjao na pomenuta dela iz Tuberonove zaostavštine, Ranjinini Anali sadrže i podatke o nizu drugih ličnosti za koje redaktori prvobitnih Dubrovačkih anala nisu znali. Ranjina tako u priču o prognanom kralju Radoslavu i njegovom unuku Radoslavu Belu, osnivaču Dubrovnika, uključuje i priču o kralju Časlavu, koga identifikuje sa iz prvobitnih Anala poznatim kraljem Berislavom. U izlaganje prvobitnih Anala o Belovim naslednicima, o kojima se i nije znalo mnogo šta osim imena Stefan i Radoslav, preuzetih iz srpske istorije, uključuje Tješimira i Prešimira, opet samo kao puka imena, bez određenijih podataka. Identifikujući Radoslava, naslednika „prvog kralja Stefana“ sa Leđetom, Ranjina ulazi u jednu drugu legendu koju anonimni analisti nisu poznavali, o Silvestru, sinu Boljeslava i njegovom boravku u Dubrovniku, koja bi morala biti lokalnog dubrovačkog postanja. S druge strane, poreklo priče o kralju Časlavu i Tihomilu predstavlja posebno pitanje koje zahteva podrobniji osvrt, pošto se pojavljuje i u tzv. „hrvatskoj redakciji“ Letopisa popa Dukljanina i njenom latinskom ekvivalentu, Delima kraljeva Dalmacije i Hrvatske Marka Marulića s početka XVI veka.[26]
Časlavu (Ciaslavo kod Ranjine, Seislauus Marulića i Seislav „hrvatske redakcije“) je u toj priči dodeljena uloga nezahvalnog sina kralja Radoslava, koji je svog oca proterao iz kraljevstva, koji se naziva Berislav (Besislav) u prvobitnim Dubrovačkim analima, odnosno Gotislav kod Tuberona. Tihomil (Tihomil kod Ranjine, Tecomilus Marulića i Tehomil „hrvatske redakcije“) je mladić koji je čuvao stada „bosanskog bana Budislava“ u Sremu, ali je bio prinuđen da pobegne Časlavu pošto je ubio omiljenog psa svog gospodara. Kasnije se u Časlavljevoj službi istakao u borbi protiv ugarskog vojvode Kiša (Chis), „koji je opustošio skoro celo Bosansko kraljevstvo“ (quasi tutto lo reame de Bosna) i u jednoj bici pored reke Drine uspeo da ga pogubi, zbog čega ga je kralj Časlav nagradio dajući mu ruku kćerke župana Raške i „pokrajinu Hum ili Drinu“. Ubrzo se, međutim, udovica ugarskog vojvode osvetila kralju Časlavu tako što je porazila njegovu vojsku u Sremu, a njega zarobila i sa dva sina vezanog bacila u reku Savu, dok je Tihomil posle smrti tasta samostalno zavladao Raškom.[27] Verzija zabeležena kod Marulića i u „hrvatskoj redakciji“ je slična, ali se ipak u nekoliko važnih detalja razlikuje od Ranjinine.[28]
Priča o „progonstvu bosanskog kralja Radoslava“, zasnovana na istorijskom progonstvu srpskog kralja Stefana Radoslava 1234. godine, bila je čvrsto ukorenjena u dubrovačkoj tradiciji i već je bila postala neizostavni deo povesti o osnivanju Dubrovnika, kako u prvobitnoj verziji Dubrovačkih anala, tako i kod Ilije Crijevića i Tuberona. Kod Ranjine se ona javlja u toj istoj ulozi, sa svim detaljima prisutnim u prvobitnim Analima i dopunama u Storanijevoj redakciji, samo dodatno proširena legendom o Časlavu i Tihomilu, pri čemu je Časlav zamenio u ulozi progonitelja prazno ime Berislava/Gotislava. Pomen „Bosne“ kao poprišta ugarskog napada u vreme Časlava, koji se nalazi i kod Marulića i u „hrvatskoj redakciji“, takođe pripada dubrovačkoj tradiciji, jer su prema Ranjini Ugri opustošili ne Bosnu u pravom smislu, nego „celo Bosansko kraljevstvo“ (tutto lo reame de Bosna), što je naziv za državu kojom su vladali Radoslav i Časlav i njihovi naslednici i pojam kojim su Dubrovčani označavali ceo prostor nekadašnje srpske i bosanske države. Tihomil je, s druge strane, ličnost poznata iz srpske istorijske tradicije, sin Bele Uroša i tobožnji otac Stefana Nemanje i njegove braće. Prema srpskim rodoslovima iz poznog srednjeg veka, Tihomil (Tehomil, Tѣhomil, Teohomil) i njegov brat Čudomil su živeli u Zahumlju gde su podigli crkvu Sv. Stefana Prvomučenika u Drijevima, dok su samog Tihomila tamo nazivali popom, a Čudomila episkopom.[29] Njega sa Tihomilom iz legende o Časlavu povezuje nekoliko pojedinosti – mesto u dinastiji raških velikih župana, vladavina u Zahumlju, pomen svešteničkog čina.[30] Nisu li i u ovom slučaju tragovi srpske istorijske tradicije dospeli do Dubrovnika i postali deo dubrovačke tradicije? Sve to upućuje na zaključak da je i legenda o Časlavu i Tihomilu,[31] zabeležena početkom XVI veka kod Marka Marulića i u „hrvatskoj redakciji“ i sredinom istog stoleća u Dubrovačkim analima u redakciji Nikole Ranjine nastala i bila oblikovana u Dubrovniku, ali da se brzo proširila ka severu Dalmacije, čak i pre nego što je bila zabeležena u samom Dubrovniku.[32] U svakom slučaju, podaci koje sadrži Ranjinina redakcija Dubrovačkih anala poticali su, dakle, iz različitih, kako pisanih, tako i usmenih izvora, a ne iz jednog celovitog tobože srednjovekovnog spisa.
Nastaviće se…
[1]N. Nodilo, Prvi ljetopisci, 124–128
[2] Isto, 169–173
[3] Isto, 173–175.
[4] Isto, 170. Samo ime „Pavlimir“ (Paulimiro) Ranjina je stvorio prema Tuberonovom Polimirus i u analogiji sa imenom Petrislav koje daje njegovom ocu Stefanu, a oba simbolizuju apostolsko nasleđe Rima
[5] Annales, 175–176
[6] Isto, 177
[7] Isto, 178–179
[8] Isto, 180
[10] Isto, 199.
[11] Isto, 206–210.
[12] V. Rezar, De origine, 83–84.
[13] Annales, 168, 175.
[14] Isto, 174, 207–209, 211–212, 214–219, 226. .
[15] Annales, 5–28.
[16] Isto, 4–5.
[17]Isto, 5–6.
[18] Isto, 6–8.
[19] Isto, 15–18.
[20] Isto, 20.
[21] Isto, 26–28.
[22] Isto, 3, n.
[23] S obzirom na to da je Ranjina imao u posedu Tuberonov rukopis, up. nap. 12, kao i to da su navedene marginalne beleške dopisane pre prvog izdanja Komentara 1603, postavlja se pitanje nije li upravo on zaslužan za navedenu belešku. To bi onda značilo da je sam Ranjina u „piscu Dukljaninu“ na koga se Tuberon oslanjao u svom izlaganju prepoznao Milecija i njegove stihove.
[24] N. Nodilo, Prvi ljetopisci
[25] Kao početna godina Anala, ona u kojoj je osnovan Dubrovnik, uzeta je 457, što navodi na zaključak da je hronologija zasnovana na podatku cara Konstantina Porfirogenita iz 29. poglavlja spisa De administrando imperio da je Dubrovnik osnovan pet stotina godina ranije, DAI, 29.233–235. Pošto se pri tome očigledno zanemaruje precizan podatak koji car navodi kao vreme nastanka tih redova (6457. godina od Stvaranja Sveta, tj. 948/949), a kao polazište za kalkulaciju se uzimaju poslednje godine njegove vladavine (umro 959), može se zaključiti da se nepoznati redaktor koristio istim onim latinskim prevodom odgovarajućeg mesta koji nešto kasnije citira Ranjina, u kome je precizna hronološka odrednica izostavljena, a navedeno samo da je od osnivanja grada do carevog vremena prošlo petsto godina: Quingenti sunt anni ad meam aetatem, ex quo Salonis profecti oppidum condidere, Annales, 168. T. Živković, Constantine Porphyrogenitus, 145–162, video je u takvoj hronologiji osnivanja Dubrovnika prema Analima svedočanstvo o postojanju tobožnje „konačne“ redakcije Porfirogenitovog spisa, uobličene pred sam kraj njegovog života te stoga poznije i potpunije od one sačuvane u rukopisu Parisinus gr. 2009, dok je za prevod koji citira Ranjina mislio da ga je sačinio Arpontaco Burdegalense, up. nap. 49. Međutim, s obzirom na to da se i Mavro Orbin nešto kasnije poziva najverovatnije na taj isti prevod, navodeći da carevo delo nosi naslov Foedera, iura ac societates imperii Romani, M. Orbini, Regno degli Slavi, 181; S. Ćirković, Izvori Mavra Orbina: addenda et corrigenda, RZHP 43 (2011) 62, po svoj prilici bi se on mogao pripisati Đovaniju Batisti Enjaciju, koji je prvi koristio podatke iz De administrando imperio i na samom kraju odeljka posvećenog vladavini Konstantina Porfirogenita naveo kako je on „ostavio knjigu svome sinu Romanu“ „in quo summam totius imperii, sociorum omnium foedera, hostium iures, rationes, consilia explicuit“, J. B. Egnatius, De Caesaribus, Constantinus (s. p.).
[26]Marko Marulić (1450–1524), splitski patricije i jedan od najznačajnijih dalmatinskih humanista, preveo je 1510. godine sa hrvatskog na latinski, na molbu svog sugrađanina Dmina Papalića, „spis koji sadrži dela kraljeva Hrvatske i Dalmacije“, koji je nešto ranije Papalić bio pronašao u Krajini „među drevnim spisima tog naroda“, kako to stoji u kratkom pismu Marulića upućenom Papaliću na početku teksta: „Marcus Marulus Dominico Papali salutem. Comentariolum a te in Crainam nuper repertum, inter uetustissimas gentis illius scripturas Delmatico idiomate compositum, tuo rogatu Latinum feci, Croatiae Delmatiaeque regum gesta continentem“, Regum Delmatiae atque Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patritio Latine donata, ed. N. Jovanović, Colloquia Maruliana 18 (2009) 33. Sam prvobitni hrvatski tekst koji je Papalić pronašao nije sačuvan, ali je sa njega načinjen latinični prepis trudom Jerolima Kaletića 1546. godine, koji je o tome ostavio sledeći zapis: „Gospodin Dmine Papalić najde ovoj pismo u Krajini u Marković, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom, i ispisa rečeni Dmine rič po rič. A ja Jerolim Kaletić ovoj pripisah iz rečenih knjig na tisuća i pet sat i četrdeset i šest, na sedam dan otubra miseca u Omišu. Bogu hvala“, I. Mužić, Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Split 2011, 111. Sadržaj prvog dela Letopisa popa Dukljanina ustvrdio je Ivan Lučić, pripremajući editio princeps latinske verzije Letopisa i Marulićevog dela u okviru svoje De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex iz 1666, gde je dao i poređenje dva teksta, Lucius, De regno, 444–446. Lučić je posedovao i Kaletićev prepis „hrvatske redakcije“, ali je njega prvi put objavio tek I. Kukuljević 1851, F. Šišić, Letopis, 156–157. Sadržajno, tekst Marulićevog Regum Delmatiae atque Croatiae gesta i „hrvatske redakcije“ u Kaletićevom prepisu, izuzev nekoliko završnih poglavlja, odgovara, uz određene razlike koje su tumačene stilskim razlozima i prepisivačkim tendencijama, tekstu prva dvadeset tri poglavlja latinske i italijanske verzije Letopisa popa Dukljanina, Gesta,I, 2–94; Regum Delmatiae, 34–54, te Lučićevom sudu u nauci uglavnom nije bilo prigovora, Šišić, Letopis, 154–163; M. Ančić, Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije (Vrijeme nastanka i autorstvo Hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina), Zgodovinski časopis 44 (1990) 521–546; N. Jovanović, Croatian into Latin in 1510: Marko Marulić and the Cultural Translation of Regum Delmatiae atque Croatiae gesta, Canadian Review of Comaparative Literature/Revue Canadienne de Litérature Comparée (December 2014) 389–406.
[27]Annales, 169–173.
[28]Prema njoj je povod za Časlavljev prevrat bilo gušenje pobune „bana Bilika“ (bannus Bilicus), a ne „nekih velikaša iz Bele Hrvatske“ (certi principi de Crovazia Alba), Radoslav je proteran iz „Hrvatskog“ (regno expulit Crovatiaeque dominatur, uz tužbalicu o „nevirnim Hrvatima“), a ne iz „Bosanskog kraljevstva“, za mesto Lasta u koje se pred sinom sklonio se ne navodi da je „u predelima Albanije“ (in le parti di Albania), njegovim imenom je nazvano kameno ostrvo na kome je boravio (Petra Radoslaui, „Radosalj kami“), a ne tvrđava koju je na njemu sagradio (Radicev Grad), dok je brod koji ga je odatle prevezao u Italiju plovio iz Apulije „prema predelima Dalmacije“ (partibus Dalmatiam versus, „na hrvacke strane“). Časlav nije bio „proklet od svog oca kralja Radoslava“
[29]Stari srpski rodoslovi i letopisi, prir. LJ. Stojanović, Sr. Karlovci 1927, 14–15, 46.
[30]K. Jireček, Istorija Srba,I, Beograd 19522, 123; Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968, 298; Gesta,II, 198–202.
[31]O povezanosti ovog Časlava i srpskog kneza Časlava iz X veka, up. Gesta,II, 204–205.
[32] Mišljenje da je legenda uobličena u Splitu, Gesta,II, 198–199, zbog navedenih razloga se ne može održati.
