Prodaja vode je dokaz, u moru drugih, da države zapravo nema, nego da samo ima korporacija kojima naša vlast duguje što je na vlasti.„Voda je blago. Čuvaj je“ – mora da piše iznad svake česme, ponajprije u školama, potom i u parlamentu
Na Crkvicama iznad Risna tokom zime padne najviše kiše u Evropi, a na rtu Oštro, udaljenom desetak kilometara vazdušne linije, padne najmanje – što je još jedna od specifičnosti složene za tumačenje Boke Kotorske. Sva se voda mahom sjuri niz fjordovske strane u brze potoke, ili nestane u šupljinama krečnjačkih stijena. Ljeti je kiša rijetka riječ. Priroda bude toliko suva da borovu šumu ili maslinjak počesto upali iskra iz pogleda obalnih ljubavnika. Pamtim jednodnevne izlete koje je volio da prije nešto manje od pola vijeka preduzima moj otac, kada bi naša tada tročlana porodica išla pješke dugo do izvora Pijavica da peče meso ili ribu na gradele, usred žarkog ljeta pored hladne pitke vode, čije se ušće u Bokeško more nalazi udaljeno oko sedam kilometara. Uvijek kad čujem da je moja država toliko prodala dušu vragu da je dozvolila da se privatizuje ono što je Bog postavio da bude besplatno, a to je izvor vode, ja na srpskom kaže li se – deboto popizdim. Jer je prodaja vode dokaz, u moru drugih, da države zapravo nema, nego samo ima korporacija, kojima naša vlast duguje što je na vlasti.
Kao Primorac koji od rođenja ima iskustva s restrikcijama vode, naročito sam naoštren kada je otimanje nasušne potrebe u pitanju. „Grehota je“, kaže Andrić, „dirati u živu vodu, odvraćati je i mijenjati joj tok, pa makar samo na dan ili sat.“ O izgradnji malih hidrocentrala se trenutno ne govori, ali tiha korupcija brijeg roni, pa se hidrocentrale i dalje grade. Pazimo…
Po kojoj je to cijeni naša vlada dopustila izgradnju oko 800 mini-hidrocentrala na bistrim vodama? Da zbog 3% ukupne električne energije ostanemo bez mnogih voda? Na pitanje ko je tu normalan, cijela priroda glasom pastrmki, klenova, mrena, rakova, žaba, ptica, divljih životinja i ljudi viče: normalan je onaj ko brani svoje vode. A ne onaj ko ih otima. Možda je bolje reći: sraman je do strva onaj ko vode podvodi povlašćenim investitorima.
Derivacione mini-hidrocentrale su najjeftiniji oblik hidropostrojenja po sistemu. One zaposijedaju najvišu kotu zbog pada i kinetičke energije, kada se u cijevi – položene u korito rijeke – sjuri do turbina sva voda sa kompletnim živim svijetom koji u njoj živi.Investitori su toliko bezdušni da od ljudi u čijem je vlasništvu priroda, posebno pijaće blago, otimaju ne samo izdašne rijeke, nego rječice i potočiće koji ljeti presušuju (?!).
Naučen da i na zalivskoj vodi Pijavici moja brižna država Crna Gora može da zabrani narodu da u vodotok stavi slamku i iz nje pije biser-vodu, evo kataloga tek nekih od rijeka i rječica, potoka i potočića, koje moja zemlja Srbija ne pije slamkom nego cijevima: Rakitska rijeka, Grža, Temštica, Crnovrška, Ravnobučka, Aldinorečka, Vučidelska, Papratna, Popova, Raduša, Kranjska, Studenica, Gokčanica, Rudnjačka, Dubavska, Predolska, Dojkčinačka, Toplodolska… Ovo su imena tek 18 od 800 rijeka predviđenih za ekološki odstrel.
„Voda je blago. Čuvaj je“ – mora da piše iznad svake česme, ponajprije u školama, potom i u parlamentu. Vrijedi ustati da bi se odbranilo blago što ga je Bog posadio da bude besplatno. Sad, uvijek, i u sve vjekove vjekova.
Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more
Izvor: Nikola Malović/pecat.co.rs
