Piše: Atanas Stupar
Crnogorske majske vatre (vatrometi) mogu biti euforično-trijumfalističke i ostrašćeno-osvetničke prirode. Mogu podstaći na sumnje. Mogu izazvati podozrenja i strahove. Mogu se doživjeti kao prisila i segregacija.
Vatrene i pokisle proslave 20 godina državne nezavisnosti Crne Gore i sve što je s njima povezano zaslužuju dublju sociološku analizu.
U blažem obliku majska dešavanja bi mogli okarakterisati kao euforično ili kontraproduktivno vraćanje u doba puberteta.
Kao mladi palili smo majske vatre. To je trajalo jednu noć. Sada su se majske vatre zapalile u nama samima. Gore već 20 godina. Neko se trudi da majske vatre raspaljuje što žešće, neko pokušava da ih zanemari, zaobiđe i produži dalje, neko ostaje ravnodušan na njih, nekoga iritiraju pa počinje da im kontrira paljenjem svojih vatri.
U strožijoj ocjeni majska dešavanja bi mogli nazvati afirmacijom nove dogme i uvođenjem prisilnog patriotizma.
Lijepo je kada se ljubav prema domovini zasniva na uzajamnosti, na poštovanju prava i jednakosti, razumnom pogledu na društvo i pravičnoj raspodjeli odgovornosti za njegova kako lijepa tako i ružna lica. Loše je kada se ljubav prema domovini s jedne strane idealizuje kao kanon a s druge strane utjeruje sirovom silom kao vojna obaveza, obuka i dril.
U Crnoj Gori Dogma i Prisilni patriotizam imaju svoje razvojne faze.
U mladosti se patriotizam podrazumijevao. Nije bilo potrebe za prisilom. Nicao je iz radosti življenja i druženja, ljepota prirode, bezbrižnosti, zajedništva, prijatne uzbuđenosti sjutrašnjicom. Dogmu nijesmo primećivali valjda zato što je ostala pasivna i ograničena davno označenim koordinatama.
Sazrijevanjem smo sve više i potpunije postajali društvena bića. Razvijali smo sumnju i sticali slobodna uvjerenja. Svoj novi svijet suprotstavljali smo starom svijetu. Akumulirali smo iskustva koja su razobličavala prevarni patriotizam. Suočavali smo se sa njegovim mnogobrojnim lažima, licemjerstvima čak i stupidnostima. Nijesmo imali ni volje, ni hrabrosti da ga ignorišemo ili ismijavamo što ne znači da smo postali imuni na način kako se s patriotizmom u državi manipulisalo.
Svjedočili smo upravo onome što je Viljem Šekspir davno zapisao u svom 66 sonetu. I mi smo poput Barda iz Ejvona svojim očima u svojoj državi vidjeli što i on u svoje vrijeme. A vidjeli smo:
„Zaslužnog kako bijedno prosi
I nitkova što se bogato kinđuri
I odanost kako poniženja snosi
I zlatna odličja na pogrešnom vratu
…I snagu straćenu nesposobnom vlašću“
Uprkos svemu što vidjesmo i doživjesmo naš patriotizam je opstajao sve do jedne ure.
Ta je ura otkucala kada vlast odluči da prirodna stanja uma i osjećanja prema zemlji podredi gruboj političkoj represiji. Toj prisili je prethodio referendum na kome se 55,5% stanovništva izjasnilo za jednu vrstu patriotizma, a 44,5 % stanovništva za drugu vrstu patriotizma. Vlast je onu drugu vrstu patriotizma proglasila izdajstvom. Od 2006. godine na ovamo čelnici DPS-a ama baš nikada nijesu propustili ni jednu jedinu priliku da nešto manje od polovine stanovnika države Crne Gore nazovu izdajnicima. Time su u ime lakoće vladanja unutar društva svjesno proizvodili sve veća trvenja, zavade i sukobljavanja.
Uljuljkana novom slavodobitnošću i bahatošću, te starom neobjektivnošću i pristrasnošću sedmodecenijska vlast je prebrzo i nesmotreno pokušala da prevaziđeni komunistički poredak zamijeni novim. U novom poretku crnogorstvu je namijenjena uloga komunističke ideologije uz tendenciju da država na čelu s partijom zadrži mehanizme jednoumlja i isključivosti sve do jednog.
Takva prosta supstitucija nije uspjela. Jezikom hemije rečeno nije se dobilo novo stabilno jedinjenje. Naprotiv. Došlo je do raspada društva na pojedinačne komponente. Kao što se spektrometrijom detektuju elementi tako se popisom stanovništva detektovao suštinski sastav Crnogorskog društva.
Veliki dio tog sastava ostao je pod stalnim pritiskom i prisilom ideologije. Svaka prisila pa i ova sa obavezujućim patriotizmom i dogmom rađa otvoreni ili prećutni otpor koji ide od intimnog prezrenja do depresija i frustracija.
Normalno je da u takvoj atmosferi majske vatre (vatrometi) različito sijaju “pravim” i “nepravim” žiteljima takozvane građanske Crne Gore.
