Piše: Ričard Klin
Prevod: Žurnal
Dolaskom na vlast zlokobnog Trampovog režima, počele su da se nižu beskrajne paralele sa Hitlerom, nacističkom Njemačkom, Musolinijem. Ukazivalo se i na to da je Tramp pod čarolijom Kim Džong Una, vođe Sjeverne Koreje. A tu je i veza sa Vladimirom Putinom: Tramp je, ako već nije direktno zaposlenik, onda sigurno pod uticajem ruskog diktatora.
Sve su te paralele, do izvjesne mjere, razumljive. Tramp ponekad zaista odiše ponašanjem kakvo se pripisuje karikaturalnim stranim autokratama. Na primjer, vojna parada u čast njegovog rođendana zvuči kao nešto strano, nešto što nije ukorijenjeno u američkoj tradiciji.
Ali, jedna od ključnih slabosti takvog razmišljanja leži u pretpostavci da Tramp ima ikakvo dublje razumijevanje nečega što ne spada u njegov uski svijet interesa — a ti interesi se vrte oko gomilanja novca, osvete zbog doživljenih uvreda, igranja golfa i zgodnih žena. Njegova upućenost u spoljni svijet je veoma ograničena, a koncentracija mu traje kraće od vremenske prognoze.
Ono što je, međutim, suštinski problem, jeste to što se stalnim poređenjima Trampa sa Hitlerom, Putinom ili Musolinijem — mada često nenamjerno — zapravo bježi od odgovornosti: kao da je Tramp toliko izuzetan i „nenormalan“ da njegova patologija mora imati neko strano porijeklo. U stvarnosti, autoritarnost, surovost i nasilje duboko su ugrađeni u američki sistem. Kao i cenzura. A ideje o rasnoj superiornosti i inferiornosti — o „čistoti krvi“ — imaju duboke i stare korijene u Sjedinjenim Državama. Kada Tramp širi strahove o tome kako „nelegalci“ zagađuju dragocjenu američku krvnu lozu, on samo reciklira staru američku priču. Hitler je, uostalom, neke od tih ideja preuzeo upravo iz Amerike.
Ako neko traži Trampove preteče iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, pošten pristup bi bio da se zanemare Hitler i Musolini, i da se pažnja usmjeri, recimo, na Teodora Bilba — ekstremnog rasistu, guvernera i senatora države Misisipi od dvadesetih do četrdesetih godina.
Bilbo se žestoko zalagao protiv „rasnog miješanja“ i iznosio prijedloge da se afroameričko stanovništvo masovno deportuje u Afriku. Kao guverner, otpustio je veliki broj profesora sa koledža i univerziteta u Misisipiju, i skoro doveo državu do bankrota. (Britanika) Zvuči poznato, zar ne? Njegova karijera bila je obilježena skandalima, a postao je sinonim za rasnu netrpeljivost — i dobio etiketu „klovna“, što takođe zvuči poznato. Bilbo se čak pominje u filmu Gentleman’s Agreement iz 1947. godine — bez ikakvog objašnjenja, što samo pokazuje koliko je njegovo ime tada bilo zloglasno. Bez obzira na tu zloglasnost, uvaženi Teodor Bilbo — pobornik rasne „čistote“ i zagovornik masovne deportacije — obavljao je najviše funkcije u „zemlji slobode“.
Tramp takođe pokazuje upadljive sličnosti — mada ne po manirima i nastupu — sa Džordžom Volasom, koji je kombinovao populističke žalbe s grubim rasističkim porukama i time stekao naglu popularnost — i to ne samo na jugu SAD.
Veoma je stvarna veza između Džozefa Mekartija i Trampa — ne samo u taktikama širenja neosnovanih teorija zavjere i uživanju u uništavanju života, već i u liku i djelu Roja Kona, nekadašnje desne ruke Mekartija i jednog od Trampovih šarmantnih mentora.
Spiro Egnju, prvi potpredsjednik Ričarda Niksona, danas je uglavnom zaboravljen, ali je u jednom trenutku bio ime koje je znalo svako domaćinstvo u Americi. Egnju je bio klasičan primjer zastrašujućeg američkog arhetipa — zlobnog glupana. (A Tramp je zlobni glupan u svojoj najčistijoj formi.) Egnju je žestoko napao navodno elitističke i pristrasne medije. Bio je pun „duhovitih“ opaski, poput: „ako si vidio jedan gradski geto, vidio si ih sve“, a jednog japansko-američkog novinara nazvao je „debelim Džapom“.
Tu je, naravno, i sam Nikson. Blistava politička karijera dovela ga je do funkcije potpredsjednika sa samo trideset i devet godina, ali je on stalno bio pun ogorčenja i pritužbi na račun pristrasnih medija. Predstavljao se kao predsjednik „reda i zakona“ i glasnogovornik „tihe većine“, ogorčeni protivnik demonstranata, lijenih, radikala i „intelektualaca“. I upravo je Nikson, kroz takozvanu „južnjačku strategiju“, uveo političku struju južnjačkih Diksikrata u redove Republikanske stranke.
Frenk Rico, odvratni gradonačelnik Filadelfije iz sedamdesetih godina — koga je Tramp otvoreno hvalio — takođe zaslužuje da bude u ovom društvu. Rico, toliko ozloglašen da se pojavio i u političkom stripu Doonesbury, obećavao je da će „učiniti da Atila Hun izgleda kao peder“, napadao novinare i pozivao pristalice da „glasaju bijelo“.
Postoji i direktna linija koja povezuje Ronalda Regana i Donalda Trampa, i ona nam više govori od poređenja sa Hitlerom ili Putinom. I Regan i Tramp stekli su slavu kao zabavljači, kao figure pažljivo izgrađene u medijima.
Regan je govorio u šiframa. Kada je pominjao „kraljice socijalne pomoći“, bilo je jasno na koga misli: varalice i paraziti — uglavnom tamnije kože — navodno su se razmahali. Kada je Regan kritikovao „pretjeranu intervenciju države“, ciljao je na zakone o građanskim pravima i socijalne programe, a ne na naduvani vojni budžet ili subvencije korporacijama. Tramp je tu otišao još dalje: on ne govori u šiframa, već otvoreno i sa daleko ekstremnijim stavovima. Ali veza između njih dvojice je stvarna.
Obožavanje Ronalda Regana takođe govori o jednom neobičnom, skoro mitskom elementu američke samospoznaje. Pričalo se da je Regan u politiku vratio „krv i crijeva“, tj. snagu i odlučnost. Oličavao je zapadnjački duh čovjeka na konju. Vratio je pobožnost i „tradicionalne američke vrijednosti“. Uneo je klasu i eleganciju u Bijelu kuću. Bio je topao i duhovit, uvijek spreman na dosjetku. Ako se zanemare sve očigledne protivrječnosti — u krajnjoj liniji, bio je razmažena holivudska zvijezda — jasno je da jedna osoba nije mogla otjelotvoriti sve te različite, često suprotstavljene osobine.
Isto je i sa Trampom, samo što je kod njega licemjerje još očiglednije: klinac iz bogataške njujorške porodice, čija politika ide u korist drugim milijarderima, navodno duboko saosjeća sa problemima običnog Amerikanca. Grubi, optuženi silovatelj se predstavlja kao uzor religioznih vrijednosti. On je tobože čvrst i odlučan, iako svakodnevno ima napade bijesa. Vratio je „red i zakon“, a ujedno je i opasan momak, pravi gangster. Brani tradiciju, a ujedno se hvali kao rušilac sistema. Kao i kod Regana, sve te osobine jednostavno ne mogu da stanu u jednu istu osobu.
A pošto je Tramp više nakazna pojava nego osoba sa normalnim ljudskim reakcijama, nije nimalo pretjerano uporediti ga s izmišljenim likovima. Već je pominjan Baz Vindrip, zlokobni glupan iz romana It Can’t Happen Here Sinklera Luisa, kao i Lonsom Rods, seoski demagog (igra ga Endi Grifit) iz filma A Face in the Crowd iz 1957, zasnovanog na priči Bada Šulberga. Puno je Trampa i u liky Frenka Bernsa iz MASH*-a — kukavice, osvetoljubivog, nesposobnog i uvijek nasrtljivog. Može se reći i da je Tramp luckastija, patološka verzija Teda Bakstera, taštog i ne baš bistrog voditelja vijesti iz The Mary Tyler Moore Show. A Tramp je u potpunosti lažni Arči Bunker — ali sa istim stavovima: glupim, neupućenim, i nasilnim.
Tramp se takođe čvrsto uklapa u tradiciju ponosnog, naglašenog provincijalizma. U filmovima i serijama jedan od standardnih likova bio je neobični stranac — najčešće u nekoj kulturnoj ili intelektualnoj ulozi: klasični muzičar, slikar, kuvar, naučnik. Psiholozi su se često ismijavali sa njemačkim akcentom. Za istinsku kulturu i intelektualnu ozbiljnost, gledalo se ka Evropi. A u suštini — nama „nisu bili potrebni“ ti čudni ljudi sa svojim smiješnim akcentima i još smješnijom hranom. Iz te iste mentalne matrice dolazi i dobar dio neprijateljstva prema strancima koji toliko opsedaju Trampa i njegove pristalice. Čemu nama ti nadmeni strani studenti i akademici? Šta mi imamo da dobijemo od tog „spoljnog svijeta“?
Ništa od ovoga nije rečeno s namjerom da umanji opasnost koju danas živimo. Pojedinačni elementi koji su doprinijeli Trampovom usponu možda nisu novi, ali činjenica da su se svi uklopili u jedan savršeni olujni vrtlog predstavlja novu, veoma opasnu pojavu. Regan i neke druge štetočine jesu bili obožavane, ali stepen idolopoklonstva prema Donaldu Trampu je bez presedana. To je savršena oluja — spoj najnižih impulsa američke tradicije, dok su krhki demokratski mehanizmi gurnuti u stranu.
Kada čitam izvještaje o tome kako agenti ICE-a (službe za imigraciju) hvataju ljude direktno s ulice, prva reakcija mi je da živimo u totalitarnoj distopiji neke daleke, strane provinijencije. Kada se pojave optužbe da Haićani jedu kućne ljubimce, to mi zaista liči na nacističke stereotipe. Ali ovo nije nacistička Njemačka, niti fikcija. Ovo je, nažalost, logičan proizvod jednog specifično američkog užasa.
Pozivanja na strip Pogo Volta Kelija, nekad veoma uobičajena, danas su prava rijetkost. Glavni junak tog stripa — pronicljivi oposum — nekad je bio toliko popularan da je „kandidovan“ za predsjednika. U jednoj od najčuvenijih replika, koja je postala legendarna, Pogo je rekao: „Susreli smo neprijatelja — i to smo mi.“
Izvor: CounterPunch
