Piše: Patrik Lorens
Kako je samo velike riječi govorio Volodimir Zelenski prije svog posljednjeg kratkog boravka u Ovalnom kabinetu prošlog petka.
Ukrajinski predsjednik (koji, uzgred rečeno, više nije legitimno na čelu Ukrajine) stigao je na još jedan samit sa predsjednikom Trampom, noseći sa sobom spisak želja — protivvazdušni sistemi i oružje u vrijednosti od čak 90 milijardi dolara.
Da, dobro ste pročitali — 90 milijardi. Za poređenje, Sjedinjene Države su Ukrajini već dale 128 milijardi dolara otkako je ruska intervencija počela u februaru 2022. godine, prema izvještaju Savjeta za spoljne odnose od 15. jula 2025.
Želeći da se prilagodi Trampovom sklonošću ka „svemu kao poslu“, Zelenski je rekao da će Ukrajina kupiti sve to novo oružje u onome što je nazvao „mega-poslovnim dogovorom“. Kakva besmislica. Kijev je potpuno bankrotirao. Kako bi taj režim uopšte mogao da plati novo oružje i vojnu opremu?
Da li bi, dakle, Kijev ispisao ček Vašingtonu novcem koji je već stigao iz Vašingtona? Ili Zelenski pod tim misli da će NATO — koji je, navodno, zadužen da kupuje američko oružje kako bi ga potom proslijedio Ukrajini — platiti njegovu novu, razuzdanu kupovinu? Znači li to da sada Zelenski govori u ime evropskog krila Atlantskog saveza?
Jedino drugo objašnjenje koje mi pada na pamet jeste da Zelenskijev režim namjerava da tu novu vojnu opremu plati milijardama evra koje su Evropljani obećali da će poslati Kijevu — odnosno, novcem koji planiraju da otmu iz ruske zamrznute imovine. Ali te pare, po svojoj prvobitnoj namjeni, trebalo je samo da omoguće Kijevu da još neko vrijeme kupuje olovke, papir i kancelarijske spajalice — ne i rakete.
Ah, kakve zapetljane mreže ovi ljudi tkaju — ili bar maštaju da će ih istkati.
No, beznadežno korumpirani Zelenski nije došao u Vašington samo po novac — niti samo radi još jednog povećanja budžeta od sedamdeset i nešto odsto. Veliki molilac i vječiti trgovac imao je na umu nešto drugo: neimenovan, ali ne mali broj projektila „Tomahok“.
Te rakete dugog dometa, sposobne da nose i nuklearnu bojevu glavu, koštaju između dva i dva i po miliona dolara po komadu. Prema izvještajima koje sam vidio, zamisao je bila da bi Tramp Zelenskom te rakete poklonio. U svojoj vjeri da će „Trampster“ udovoljiti njegovim prohtjevima, Zelenski je čak posjetio fabriku „Rejteon“, proizvođača „Tomahoka“, prije nego što je uopšte kročio u Bijelu kuću.
E, ovo je lopov s peljom — mora mu se priznati bar ta vrlina.
„Više oružja, manje razgovora“ — to je bila nova čarobna formula kijevskog režima, koja zvuči pametno samo dok je ne izgovoriš naglas. Zelenski je ponovo došao da pruži praznu činiju i zatalasa po džepovima svojih pokrovitelja. Sada je, veli, trenutak da se Rusija zasipa udarima bez predaha — to je, tobože, jedini način da Moskva konačno ozbiljno sjedne za pregovarački sto. Ta mantra je sada u modi.
U stvarnosti, ovaj Zelenskijev boravak u Ovalnom kabinetu nije bio baš onakav cirkus kao njegov prvi susret s Trampom, prošlog februara — ali nije bio ni daleko od toga. Protokol je, vrlo pažljivo, Zelenskog posadio tako da mu je leđima okrenut novinarima. Fino, ali jasno poniženje. A kad je potom trebalo da se obrati medijima, nisu mu dali ni da uđe u Bijelu kuću — držali su ga napolju, na stepeništu, kao neželjenog gosta.
Tramp je, konačno, presjekao: Tomahoka neće biti.
Dakle, nikakvih Tomahoka za Vloda — barem ne zasad. Tramp je to jasno dao do znanja prije, tokom i nakon susreta s ukrajinskim prosjakom. Sudbina ostalih stavki sa Zelenskijevog spiska ostaje nejasna, ali po svemu sudeći Kijev će dobiti ono što Evropljani kupe od američkih proizvođača oružja i pošalju preko poljske granice na jug.
Prelomni trenutak u svemu ovome — tačnije, prelomna dva sata — odigrao se dan prije Zelenskijeve posjete Bijeloj kući, kada je Tramp primio poziv Vladimira Putina i proveo gotovo dva sata razgovarajući s njim. Po svim izvještajima, Trampova tadašnja neodlučnost oko pitanja Tomahavka bila je tema najvećeg dijela razgovora.
Njegove kasnije izjave to potvrđuju. „Tomahavk je surovo, ofanzivno, strahovito razorno oružje“, rekao je odmah nakon razgovora. „Niko ne želi da mu Tomahavci padnu na glavu.“
Nekoliko sati kasnije, kada je otpočeo razgovore sa Zelenskim, Tramp je dodao: „Nadam se da ćemo uspjeti da okončamo ovaj rat, a da uopšte ne moramo da razmišljamo o Tomahavcima.“
Često se govori da Donald Tramp misli i vjeruje ono što mu posljednja osoba s kojom je razgovarao kaže da je istina. I to, ruku na srce, nije daleko od istine: Tramp je očigledno čovjek plitkog uma i bez ozbiljnog osjećaja za državničku razboritost.
Lako rješenje za ovakvog čovjeka jeste da s pseudo-ubjedajućim tonom ponavlja stavove bilo koga čije sudove, kakvi god bili, poštuje.
Ali naivno je — i cinično kao izgovor — tvrditi da Tramp lako dribla Putina u tom stilu, kao što to ponekad ističu mejnstrim mediji i oni čija mišljenja ti mediji vjerodostojno prenose.
Za ovakvo mišljenje se zavrjeđuje javni prezir, ali neka — Vladimir Putin je dokazivo vješt državnik, i on je jedini akter u ukrajinskoj krizi koji može izložiti ubjedljiv prijedlog za trajno rješenje — ne samo između Moskve i Kijeva, već i između Rusije i Zapada.
Bezbjednost jedne države ne može se ostvariti na štetu bezbjednosti bilo koje druge države: to je osnov zdrave diplomatije i srž moskovskog stava. Upravo to Putin i njegovi savjetnici za nacionalnu bezbjednost misle kad insistiraju na rješavanju korijenskih uzroka.
Kao što me je, prije nekoliko godina, poučio pokojni Stiven F. Koen — pozicija Rusije prema Zapadu nije bazirana na sferama uticaja (to je anahronizam 19. vijeka): radi se o sferama bezbjednosti, i nećete naći državu koja u oblikovanju svoje spoljne politike to ne uzima kao jedan od osnovnih ciljeva.
Tomahavci i opasna eskalacija
Što se tiče Tomahavka, dobro je poznato da je Putin savjetovao Trampa kako bi slanje tog oružja jednom tako neodgovornom režimu kao što je kijevski nepovratno uništilo svaku nadu u obnovu američko-ruskih odnosa i neminovno dovelo do eskalacije rata.
I to zaista jeste tako — ne samo zato što Rusi ne bi mogli znati da li dolazeća raketa nosi nuklearnu bojevu glavu, već i zato što Ukrajinci sami ne bi mogli da ih koriste bez američkih posada koje bi upravljale sistemom.
Recite mi, zar nije bilo potpuno razumno što je Putin savjetovao Trampa da ne šalje Ukrajincima Tomahavke? Ili bi, možda, trebalo da na to gledamo drugačije?
Do sada je već postalo zamorno čitati kako meйnstrim štampa predstavlja ruski stav. Možda je preciznije reći — monotono.
The Washington Post piše: „Rusija manipuliše Trampom tako što mu neprestano maše nadom u mirovni sporazum, dok istovremeno pojačava napade.“ Ili: „Rusija odbacuje prekid vatre kako bi borbe mogle da se nastave.“ Ili: „Putin odbija da ponudi ustupke.“
The New York Times dodaje: „Rusija odbija diplomatsku inicijativu predsjednika Trampa.“ Ili: „Moskva se oglušuje o pregovore, pojačavajući smrtonosne napade.“
Ali ništa od toga, naravno, nije istina — ni jedna jedina, prokleta riječ. Sva ta prazna, ponavljajuća retorika služi samo da se zaobiđe stvarno stanovište Moskve — suviše razborito i suviše usmjereno ka miru koji bi koristio svim stranama da bi ga mogli priznati.
Nikako mi se ne dopada ona cifra od devedeset milijardi dolara koju su Zelenski i njegovi saradnici razglasili prije prošlosedmičnog susreta u Ovalnom kabinetu. Ta razmetljivost sama po sebi govori dovoljno: Zelenskijev režim i njegovi evropski pokrovitelji — koji su mu danas nešto kao Sjeverna zvijezda, jer jedni druge drže u istoj zabludi — očito namjeravaju da rat s Rusijom traje u nedogled. Kao da im je svejedno što su ga i Ukrajina i njeni zapadni zaštitnici izgubili još odavno.
Nazovimo to jednostavno: život u ulici očaja.
Tramp bi, kako stvari stoje, trebalo da se sretne s Putinom ponovo za dvije sedmice, na novom samitu u Budimpešti. Ne očekujem da će od toga biti nekih velikih rezultata.
Prema mom utisku, Trampster je možda već tokom ljetnog samita na Aljasci, sredinom avgusta, počeo da shvata opravdanost ruskog viđenja ovog rata i načina njegovog okončanja. Naravno, to se ne može pouzdano znati.
Ali, surova stvarnost je da to, u suštini, i nije važno: previše je interesa koji se hrane nastavkom ukrajinskog sukoba, previše je ljudi i institucija kojima mir jednostavno ne odgovara.
Jedan je ovo od onih rijetkih slučajeva u kojima bi bilo istinski lijepo — biti u krivu.
Patrik Lorens, dugogodišnji strani dopisnik, najpoznatiji po radu za International Herald Tribune, danas je kolumnista, esejista i predavač. Autor je više knjiga, među kojima Journalists and Their Shadows (Clarity Press) i Time No Longer: Americans After the American Century. Njegov nalog na mreži X (@thefloutist) nedavno je vraćen nakon godina trajne cenzure.
Izvor: Consortium News
