Preksinoć je u podgoričkoj Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” u okviru manifestacije „Riječ Njegoševa” održano predavanje mr Milorada Durutovića pod nazivom ”Angelološko čitanje Njegoševog spjeva Luča mikrokozma”
Veče je otvorio prof. srpskog jezika i književnosti Stefan Sinanović najavivši mr Milorada Durutovića kao jednog od najboljih crnogorskih književnih kritičara.
U svom, mora se priznati, nadahnutom predavanju mr Durutović je kazao da je Hrišćanska angelologija, iako Njegoševi tekstovi mogu otvoriti i neke druge angelološke mogućnosti, utemeljena na Bibliji, te daljoj svetootačkoj tradiciji. Nastojanja da se angelologija pomjeri iz teologije u filozofiju dopiru još iz srednjeg vijeka, dok su novijeg datuma nastojanja da se angelologija oformi kao nauka nezavisna, u mjeri u kojoj je to moguće, od teologije, kako bi se, opet, koliko je to moguće približila nauci o književnosti. Međutim, ako književnost, reklo bi se oduvijek, ima sposobnost da prepozna radikalnu drugost i da je poetskom verbalizacijom oprisutni, sposobnost književne nauke da oformi stabilan „aparat za otkrivanje i analizu angeloloških figura” (Đ. Đurđević) još stoji na krhkim osnovama.
Kako tumačiti figuru anđela u književnosti, upitao je Durutović, pogotovo kada, što je slučaj i sa Lučom mikrokozma, toliko biva obremenjena biblijskim značenjem da bi pomišljanje o nekom tretmanu figure anđela kao da pripada, kao da je izraz fantastične književnosti bilo više nego irelevantno? „Jedini kompromis koji se može napraviti”, kako smatra Đorđe Đurđević, „jeste shvatiti pojavu anđela kao čisto čudesnu”. No, time nećemo mnogo riješiti, jer je i Đurđević pripravan da konstatuje kako je angelofanija, odnosno, pojava anđela „tek jedan minijaturni aspekt anđeoske figuracije”.
Jedan od osnovnih zadataka angelologije sastoji se u izgradnji deskriptivno-hermeneutičkog metoda kojim se otkriva i tumači anglelološka semioza. U biblijskoj tradiciji anđeli se razumijevaju kao duhovna bestjelsna bića, kao „fotofanije Boga i tvorevine“, kao nebeski žitelji, kao Božji glasnici – službenici. Iz takvog konteksta modelovani su i u spjevu Luča mikrokozma. Ali kao i u hrišćanskom predanju, u poetskoj imaginaciji Petra II Petrovića Njegoša anđeli posjeduju svoju tjelesnost [„tjelesnu konfiguraciju“], obličje, pojavnost, morfologiju. To je osnovni angelološki paradoks: duhovna, bestjelesna bića koja posjeduju svoje materijalne manifestacije, navodi mr Durutović.
Njegošev spjev Luča mikrokozma ostaje hermeneutički zaglavljen u kontekstu filoloških, filozofski, teološki, antropoloških, metafizičkih, kosmoloških, alegorijskih, a večeras dodajem i angeloloških tumačenja. To se neće promijeniti. Neće čak ni pod pretpostavkom da se može pojaviti tumač ovog spjeva koji bi posjedovao temeljno interdiciplinarno obrazovanje, što bi mu, pretpostavljamo, omogućilo da simultano slijedi i razumijeva tako raznovrsne tematsko-idejne rukavce kakvi su otvaraju u Luči mikrokozma. To znači da hermeneutička zaglavljenost nije uslovljena pristupima dosadašnjih tumača, nego to sâm spjev uslovljava svojom imanentnom logikom; strukturalistički rečeno, svojom nečitljivošuću i negramatičnošću, konstatuje mr Durutović.
Dragan Leković
Izvor: PRESS
