Piše: Nebojša Popović
Prema svim relevantnim pokazateljima u Crnoj Gori trenutno boravi oko 100 hiljada stranih državljana, što znači da je svaki peti stanovnik zemlje stranac. Trend da mladi i obrazovani ljudi decenijama odlaze i napuštaju Crnu Goru od 30. avgusta 2020. nije se preokrenuo. Novina je da poslednjih par godina u Crnu Goru pristiže sve više stranaca što je odveć vidljivo na svakom koraku.
Time je ionako poguban trend odlaska mladih pojačan trendom nastanjivanja stranih državljana čime je disbalans u društvu postaje sve vidljivi. Ovog puta možda nije pretjerano kazati da je demografska struktura Crne Gore već (trajno) promijenjena. Građani pretežno najviše negoduju na pojavu ogromnog broja turskih, ili valjda azerbejdžanskih državljana. Na prvi pogled jasno je da nije u pitanju krem turskog društva. Oni se ulicama i predgrađima Podgorice obično kreću u omanjim (ili većim) grupicama. Jasno je da nijesu u pitanju intelektualci.
Neki kažu da su to Turci, drugi Kurdi ili Azerbejdžanci, uglavnom Azijati… Ali da li je riječ o Turcima ili Kurdima – u suštini je pitanje od manjeg značaja ukoliko se ispostavi da su i jedni i drugi jednako državljani Turske. Da li je u pitanju spontan proces ili Ankara na taj način pokušava da izveze neke od svojih unutrašnjih problema na Balkan, ili je pak Crna Gora odabrana da, što neki tvrde, bude svojevrsni geopolitički „placdarm“ Turske za region.. – pa to je pitanje na koje bi konačno trebalo da odgovore institucije Crne Gore.
Institucije koje kao da su nestale…
Elem, da se vratimo na osnovni problem sa početka teksta. Dakle, osnovno pitanje je zašto mladi i dalje sve više napuštaju Crnu Goru dok se stranci nastanjuju. Odgovor na ovo pitanje bi mogao da bude i svojevrsni spomenik vasionske gluposti Crnogoraca koji se, iako malobrojni na nivou kakvog osrednjeg grada, konstantno međusobno glođu i podmeću nogu jedni drugima. Usred vlastite pakosti i nesloge Crnogorci se sve više rastaču i nestaju…
Drugi odgovor nije mentalitetski već čisto ekonomski(iako se ovo dvoje nikada ne mogu do kraja razdvojiti), i on je skopčan sa promašajima u vođenju ekonomske politike aktuelne Vlade koji su dalekosežni. Bez mnogo filosofiranja treba kazati da je naročito program Evropa sad 2 krivac što je zaposlenje u okviru državne administracije u Crnoj Gori postao osjetno atraktivnije i poželjnije od rada u privatnom sektoru. Taj strukturni disbalans crnogorske ekonomije je zloćudniji nego što se to može iskazati – prava istina je da danas čak i bilo koja nasumično odabrana privatna firma u CG profesionalnije i odgovornije posluje od crnogorske Vlade.
Jedini lijek za to prelazno stanje od uvođenja programa Evropa sad 2 je bio da se u Crnoj Gori za mandata trenutne Vlade pokrene snažan investicioni ciklus. Međutim, ako i nešto bude započeto od investicija to će biti moguće tek u poslednjoj godini rada Vlade. Što znači da su pojedini očito bili nedorasli posla kojeg su se latili.
U međuvremenu, u Crnoj Gori svjedočimo situaciji da je cijena kvadrata nekretnina postala praktično nemoguća misija za domicilno stanovništvo. Ko uistinu pomenute stanove i nekretnine kupuje i kome su namijenjeni – valjalo bi da se konačno dobije nekakav oficijelan odgovor. Zbog ekonomije koja nikako da živne evidentno pati i Fond zdravstva kome su doprinosi ukinuti – a dugoročno sistemsko rešenje niti se traži, niti nije pronađeno… U sektoru turizma, građevinarstva i usluga koji čine srž ekonomije – najviše apliciraju nezainteresovani stranci(koji su očito pristigli sa kojekakvim motivima), dok domaća mladež radije bira da bude rob za malo više novca bilo gdje u inostranstvu, nego da ostane ponižena u sopstvenoj zemlji.
Kako će se i da li će se ovaj negativni saldo odliva/priliva stanovništva preokrenuti ne samo da je neizvjesno – već bi svaki iole ozbiljan odgovor morao biti pesimističan. Nažalost čini se da bi eventualni ulazak Crne Gore u EU samo pogoršao stanje, jer bez korjenitih reformi i pravednijeg društva na domaćem planu, mladi takvu priliku za odlazak sigurno neće propustiti.
