Piše: Džon Vajt
Trenutna situacija u Siriji, gdje hiljade salafi-džihadista opasno napreduju prema glavnom gradu Damasku u iznenadnoj i munjevitoj ofanzivi, ima potencijal da izazove katastrofalne posljedice, ne samo u Siriji, već i širom regiona koji je već iscrpljen viškom konflikata i pratećim ljudskim stradanjima.
Način na koji zapadni mediji predstavljaju ovaj šaroliki skup fanatika sa srednjovjekovnim mentalitetom, koji sijeku glave, kao „pobunjenike“ jasan je dokaz da se iz istorije nije naučila apsolutno nikakva lekcija. Nijedna lekcija nije naučena iz posljedica koje su slijedile nakon zbacivanja Mohameda Nadžibulaha u Kabulu 1996. godine, Sadama Huseina u Iraku 2003. godine ili Muamera Gadafija u Libiji 2011. godine.
U svakom od tih slučajeva, rezultat nije bio uspostavljanje liberalne demokratije zasnovane na vladavini prava. Umjesto toga, rezultat je bila haotična pustoš i krvavi pokolj koji su izazvali fanatici „godine nula“, spremni na masovno ubijanje u ime iskrivljenog tumačenja islama.
Ovo nas dovodi do Crvenih Kmera u Kambodži tokom 1970-ih, koji su u sličnim uslovima destabilizacije uspjeli da se razviju i na kraju preuzmu vlast. Uzrok te destabilizacije u Kambodži bilo je širenje rata u Vijetnamu od strane Sjedinjenih Država, koje su sprovele masovnu kampanju bombardovanja Kambodže.
Godine 1973. SAD su bacile više bombi na Kambodžu u samo nekoliko nedjelja nego što su bacile na Japan tokom Drugog svjetskog rata. Ova mala zemlja, koja je 1973. godine imala između 7 i 8 miliona stanovnika, našla se izložena razaranjima ekvivalentnim pet atomskih bombi bačenih na Hirošimu.
Broj ljudi koji su stradali tokom američke kampanje bombardovanja nikada nije precizno utvrđen, ali se procjenjuje da je bio oko 500.000. To je bio zločin protiv čovječnosti koji se može porediti sa najgorim zločinima od Drugog svjetskog rata.
Crveni Kmeri su u to vrijeme bili marginalni maoistički kult u Kambodži, predvođen Pol Potom, bivšim budističkim monahom. Organizacija nije imala nikakvu značajnu bazu podrške, a njihov uticaj bio je gotovo nepostojeći prije masovne kampanje bombardovanja koju su sprovele Sjedinjene Države. Razaranje i haos koji je ta kampanja prouzrokovala promijenili su sve.
Do 1975. godine, ovaj kult smrti uspio je da preuzme kontrolu nad čitavom zemljom, nakon čega su odmah započeli jednu od najsurovijih i najvarvarskijih kampanja genocidnog nasilja koje je svijet ikada vidio.
Sa ciljem da zemlju vrate u „nultu godinu“ i stvore agrarno čisto komunističko društvo, nasilno su ispražnjavali gradove i naselja u Kambodži, šaljući ljude na selo da rade na zemlji u komunama. U tom procesu, hiljade su umrle od bolesti i gladi, mnogi su iscrpljeni do smrti, dok su hiljade drugih mučene i pogubljene.
Nastavnici, doktori, advokati, obrazovani ljudi, budistički monasi, pripadnici nekambodžanskih etničkih grupa – svi su bili ubijeni u kampanji Crvenih Kmera za „pročišćenje“ zemlje od svega što nije odgovaralo njihovom izopačenom svjetonazoru. To je dovelo do stvaranja mreže radnih logora i centara za mučenje širom zemlje, u kojima surovost nije poznavala granice.
Do kraja njihove vladavine, trećina stanovništva Kambodže je stradala. Kada razmatramo te događaje danas, ne možemo a da se ne sjetimo bezvremenskih riječi Hane Arent o Holokaustu i „banalnosti zla“.
Brutalna vladavina Pola Pota i Crvenih Kmera trajala je do 1979. godine, kada su oružane snage Republike Vijetnam ušle u zemlju i oslobodile njen narod. Odgovor Vašingtona na oslobođenje Kambodže bio je uvođenje ekonomskih sankcija novoj vladi – čin koji je predstavljao mučnu surovost prema napaćenom narodu čiji je jedini „krivični zločin“ bio to što su ih oslobodile snage zemlje, Vijetnama, koja je odbila da prihvati kolonijalni status i oslobodila se američkog imperijalizma.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Danas su paralele između Kambodže i Bliskog istoka neupitne. Salafi-džihadističke grupe koje napreduju u Siriji drže se slične varvarske i antihumane ideologije koja je karakterisala Crvene Kmere.
Ovo su grupe i ljudi bez političkog programa oko kojeg se može pregovarati, a regionu ne nude ništa osim provalije sektaškog nasilja i krvoprolića. Zato njihov poraz i uništenje moraju biti prioritet koji nije predmet rasprave.
Zajednički imenitelj između uspona Crvenih Kmera 1970-ih i salafi-džihadizma u našem vremenu jeste zapadna spoljna politika. To je đavolje djelo, odgovorno za uništavanje ne samo čitavih zemalja, već i čitavih regiona.
Ako predsednik Bašar al-Asad padne – a u trenutku pisanja ovog teksta, sa tzv. pobunjenicima koji su zauzeli Alepo i Hamu, postoji ozbiljna mogućnost da će pasti – manjinske zajednice u Siriji odmah će se suočiti sa prijetnjom istrebljenja.
Ova prijetnja pokrenuće još jednu izbegličku krizu biblijskih razmjera. Ovo je, na kraju 2024. godine, mjesto na kojem se trenutno nalazimo – gledajući u cijev jednog strašnog pištolja „nulte godine“.
Džon Vajt, autor knjige Gaza Weeps (2021), piše o politici, kulturi, sportu i raznim drugim temama. Razmislite o pretplati na njegovu stranicu na Medium-u.
Izvor: Consortium News
