Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ne, ne izaziva baš toliku strahotu i haos kao sadržaj pomenutog holivudskog filma, ali jeste bio i do danas ostao politički put u nepoznato. Crnogorski referendum o nezavisnosti donio je Montenegru politički status koji nije željelo pola njegovih građana (5,6 glasača danas mogu lako pronaći među ljudima koji su bili ili ucijenjeni od strane budućih polaznika SKY aplikacije, ili su matematički „nastali“ dolaskom Luksemburških Crnogoraca na račun onih iz Srbije), status prema kome je bila skeptična EU, a Srbija pasivna, a Rusija više nego blagonaklona i aktivna. Iz takve političke radnje nastalo je žigosanje pola države da su izdajnici otadžbine, a izrodila se politička perverzija u kojoj je Evropa podržala dijete koje nije željela, a dijete pljunulo na Rusiju, sa mnogo manje stila i ukusa nego Broz na SSSR 1948.
No, pri svemu tome, danas 2024.g. imamo punoljetsvo tada rođenog/pokrenutog projekta i nevjerovatnu činjenicu da njena evropska perspektiva i državni napredak zavise od onog dijela građana koji su 2006., bili protiv novog statusa. Dakle, ne protiv države nego protiv novog, i pokazaće se dosta neizvesnog aranžmana.
Kako su političke snage okupljene oko DPS -a (sa obje bošnjačke stranke uz sebe: SDP I BS) upropastili sve što se upropastiti moglo, od ekonomije i funkcionisanja institucija, preko borbe sa kriminalom i njegovanja sekularnog karaktera države, pa do građanske kohezije između „bjelaša“ i „zelenaša“, preostalo je da posao uređenja kuće čije uske gabarite nijesu htjeli, preuzmu oni koji su se zalagali za funkcionalnu federaciju CG i Srbije. (Neka mi niko ne pominje utopijsku stranu te funkcionalnosti, jer je „osamostaljena“ Crna Gora tek postala primjer i svojevrsno carstvo utopije.) I kako stvari stoje, Srbi u CG, govornici srpskog jezika, i vjernici SPC – ili ako hoćete većinski broj građana Crne Gore, uz pomoć Evrope (projekta Evropa Sad i EU) napraviće od Crne Gore ono što DPS nije umio, a kako stvari stoje, nije ni htio da uradi: modernu evropsku, demokratsku, mediteransko-turističku državu, u kojoj će se prijatno i veselo osjećati pripadnici svih etničkih i kulturnih grupa, i sljedbenici svih ideoloških svjetova, svetova i dunjaluka pod kapom nebeskom. A u kojoj će samo zagovornicima političkih i identitetskih isključivosti – biti tijesno.
Do čitanja u sljedećem broju…

