Piše: Elis Bektaš
Evo već frtalj vijeka teritorijalna četvrtina i demografska polovina Dejtonluka živi u zebnji i strahu da će Republika Srpska, a za njom i treći entiet, krenuti stazom neizvjesnosti i odvažiti se na čin osamostaljivanja koji bi mogao imati dramatične i neslućene posljedice, no čak ni najoptimističniji pobornici takvih ideja nisu se usuđivali da svojim nadanjima nišane u skoru budućnost, već su se hrabrili riječima da ni petnaest ili dvadeset godina nije tako dugačko razdoblje s povijesnog aspekta, a onda je političko Sarajevo uzelo uzde u svoje ruke pa omamuzalo stvarnost i krenulo u divlji i bezglavi galop pretičući sve ostale učesnike u trci, izazivajući tako ne samo iznenađenje u publici već i pravu konsternaciju i zaprepašćenje u Dodiku koji se ni u najluđim snovima nije usuđivao nadati da će mu se prilika za odlučne korake ukazati tako nenadano i tako brzo i to zahvaljujući upravo onima koji se svih ovih godina upinju da ubijede čeljad da su eto baš oni zaslužni što ni Republika Srpska ni Herceg-Bosna nisu načinili takve korake, ali eto, ispade da je čeljad sve te godine živjela u zabludi, ne shvaćajući da se ustvari jedino Dodik nadljudskim naporima borio za kakvu-takvu državu tako što će se ona, kao i kuća, graditi na dogovoru i na zakonima, a političko Sarajevo je svo to vrijeme samo gledalo kako da se približi onom Sarajevu koje je četrnaeste, obuzeto pravedničkim gnjevom zbog Principovih kuršuma, spremno krenulo u palež komšijske imovine, te onom Sarajevu koje se četrdesetprve prepustilo trupama Trećeg rajha i u kom, zahvaljujući liberalnoj endehazijskoj legislativi, religija nije bila proganjana kao u mrskom i mračnom komunizmu, naravno, pod uslovom da ta religija nije bila ni jevrejska ni pravoslavna, a u tom je Sarajevu postojala i potpuna sloboda da se disciplinovano slijede tadašnje evropske vrijednosti, mada je to uglavnom zahtijevalo odricanje od većine domaćih vrijednosti.
Političkom Sarajevu ne pada na pamet da ostvarenje svog sna dijeli sa kjafirima, agresorima i genocidašima pa je uložilo svu svoju energiju da se zgadi i smuči svim patronima mladomuslimanske i bošnjačke avanture koji više nikakvim pragmatizmom sebi ne mogu opravdati tolerisanje mahnitluka i infantilne histerije protkane halucinacijama o letećim robotima i dronovima i domaćim puščicama i granaticama, jer je političko Sarajevo svjesno da je gubljenje podrške Brisela, Berlina i Vašingtona, pa čak i Ankare, preduslov sine qua non za osamostaljivanje i proglašavanje Ujedinjenih Sarajevskih Begovata, čime će minderaške vedete političkog Sarajeva po ko zna koji put nadmudriti naivnog Dodika i još naivnijeg Čovića koji se neće imati od čega osamostaljivati već će samo moći da u tišini i bez pompe i trijumfalizma konstatuju da su ostali na vjetrometini i prepušteni sami sebi, a ja lično pomalo sam razočaran takvim raspletom događaja koji isključuje očekivanu postupnost koja je predviđala da se prvo osamostali manji pa onda i treći entitet, a razočaran sam zato što neću imati priliku glasno uzviknuti nadahnuto proročanstvo jednog mog prijatelja koje glasi – napraviše treći, moj je sada veći.
Ali eto, opet treba znati u svemu vidjeti i pozitivne aspekte pa ću ja od sveg srca pozdraviti pregnuće političkog Sarajeva na osamostaljivanju i na otcjepljenju Ujedinjenih Sarajevskih Begovata, jer će od tog časa započeti i povijest dobrosusjedskih odnosa u ostacima ostataka nekad trulog i raspalog Dejtonluka, koji se nikako nisu mogli razvijati dok je minder kao um i duša političkog Sarajeva svoju vladavinu zasnivao na podgrijavanju infantilnih zanosa među svojim sljedbenicima te na hinjskom ubjeđenju da su begovska mladunčad pozvanija da vode društvo i državu od potomaka tamo nekih kmetova koji su čak i takvi primitivni i zaostali u međuvremenu ipak uspjeli stvoriti kakvu-takvu pa makar i šlampavu književnost i još neke idejne i ideološke okvire, pa je čak i ono malo pameti što je stasavalo oko metiljavog begluka bježalo za tim kmetovima da u njihovom društvu očuva barem mrvu dostojanstva znajući da se dostojanstvo jednostavno ne može zakotiti u metiljavom begluku i još metiljavijem mladomuslimančenju, zato što je preduslov vlastitog dostojanstva uvažavanje dostojanstva drugoga a i begluk i mladomuslimanstvo se prema dostojanstvu odnose kao Rade Končar prema milosti za fašiste kojima je kratko i jasno kazao – milost ne tražim niti bih vam je dao, i eto baš tako beglučka mladunčad i metiljavi mladomuslimanci dostojanstvo niti traže za sebe niti ga drugom nude, već se zadovoljavaju nadmenošću u sluganstvu i kurčenjem u kuknjavi i u prošenju gospodareve naklonosti, pa zato pripremimo konfete i šampanjce da u najsvečanijem duhu proslavimo osamostaljenje i otcjepljenje suverenih i nezavisnih Ujedinjenih Sarajevskih Begovata od Dejtonluka i znajmo da će taj dan ujedno biti i početak dugo čekanog čišćenja zabluda i iluzija sa miljačanskih obala uslijed čijih kiselina i kužnih isparenja nije ni moglo doći do stasavanja bilo kakve razvijene i organizovane društvene svijesti, već je umjesto nje stasalo nekakvo stanje transa u kom je svijet iz dana u dan postajao sve naseljeniji dušmanima koji nikad ne spavaju i stalno vrebaju čas da ispune svoje zle i mračne namjere, a oni koji su zapali u taj trans iz dana u dan su sebe sve više i više doživljavali kao žrtve i mnoge među njima danas niko, uključujući tu i transcedentalne autoritete, dakle Boga, ne može ubijediti da nisu barem jednom, a možda čak i višekratno streljani tokom rata i da im ta žrtva koju su podnijeli i to iskustvo vraćanja iz vlastite smrti jednostavno ne može garantovati nikakvu povlaštenu poziciju u društvenopolitičkim gibanjima iz prostog razloga što percepcija vlastite žrtve i vlastitog iskustva smrti nije utemeljena u stvarnosti niti je realno percipirana, pa bi uvažavanje tog zahtjeva za povlaštenom pozicijom u društvenim i političkim pitanjima značilo da se isto takvo uvažavanje mora pružiti onome ko sebi uvrti u glavu da je, recimo, melek ili čak neko više biće u toj metafizičkoj hijerarhiji, a takva bi uvažavanja i društvo i državu očas pretvorila u sanatorijum, da ne kažem u ludnicu.
I zato, ako neko već ima poremećaj svijesti i percepcije stvarnosti udružen sa ambicijama bez pokrića i utemeljenja, onda je samoizolacija prvi korak ka izlječenju, jer kao što se nikom ne sluša srpsko bulažnjenje o nebeskom narodu ili hrvatsko bulažnjenje o nositeljima europskih vrijednosti, ne vidim vala što bi se nekom slušalo bošnjačko bulažnjenje o dvanaest genocida i o merhametluku koji nikad nije dijelio čeljad već ih je samo prebrojavao na vagone i iza leđa im upućivao pogled pun prezira kakav oko unuka čije je dedo bio beg koji je držao pola čaršije tradicionalno upućuje zatucanim kmetovima, a da vi, draga djeco, ne pomislite da se ja šalim i šegačim sa ozbiljnim i dramatičnim događajima, evo ću obećati da ću povodom osamostaljenja suverenih i nezavisnih Ujedinjenih Sarajevskih Begovata od Dejtonluka, od sebe i bez ikakve nadoknade napisati po jednu odu, himnu, ilahiju i ditiramb u čast tog značajnog događaja kog će tek budući naraštaji umjeti da u potpunosti vrednuju, ujedno psujući zemne ostatke svojim precima koji su se kao leminzi poveli za mladomuslimanskim poglavicom, a potom i za njegovim nasljednicima i za njegovim prividnim otpadnicima koji su mu u otpadništvu bili bliži nego dok su mu cupkali na koljenu, puštajući da im ti metilji ukradu vrijeme u iznosu od frtalj vijeka koje se ne može nadoknaditi ne samo novcem, već ni alhemijskim postupcima,
pa zato današnji žitelji onoga što će uskoro i inšallah postati suvereni i nezavisni Ujedinjeni Sarajevski Begovati žive razbacani po prošlosti u rasponu od drugog maja devedesetdruge pa sve do sabora na Bilinom polju održanom prije mnogo i mnogo vijekova, a oni najodvažniji su uspjeli stići čak i do koncerta U2 na Koševu ali i ta je avangarda tu stala i ne može ni korak dalje ka budućnosti načiniti, a pitanje je da li uopšte i ima želju da zakorači u tu budućnost u kojoj je svijet razvio nekakvu neobjašnjivu kurcobolju za vječito kmečanje i kuknjavu pa onaj ko svijetu nema šta drugo ponuditi osim kmečanja i kuknjave ustvari i ne treba ići u tu budućnost u kojoj ga niko neće razumjeti i u kojoj će mu biti pružano samo sažaljenje ali i ono samo do određene granice, da bi bilo uskraćeno kada svijet shvati da sažaljevani odbija svaku pomoć i pruženu ruku, jer nije razborito pružati sažaljenje onome ko na pitanja gdje ti je diploma i gdje su silni novci od donacija i gdje je transparentnost budžeta odgovara riječima agresija, genocid i mi smo žrtve, čak i onda kad pitanje nije postavljeno nikakvom pluralu već precizno određenom pojedincu.
Zato ja još jednom izražavam svoje oduševljenje što je političko Sarajevo skupilo muda koja ni Dodik ni Čović nisu imali pa odlučno i nepokolebljivo povelo Ujedinjene Sarajevske Begovate putem samostalnosti, suvereniteta i nezavisnosti, jer bez toga Ujedinjeni Sarajevski Begovati ne mogu stići do slobode niti se mogu nadati izlječenju i izlasku iz višedecenijskog transa, a nema vala više ni smisla da miljačanske elite same nose teret tisućljetne povijesti zemlje Bosne i zemlje Huma, već nek fino odrežu svoj čejrek te povijesti pa ga natovare na TAM-ić i ovezu u Vijećnicu ili gdje već to misle deponovati a za ostatak nek se ne sekiraju jer će sigurno doći svako po svoje i propisno to deponovati, a ne držati sve na jednom mjestu tako da se tu više ni dragi Bog ne može snaći i razumjeti kako je esesovac Đozo postao zaštitnik univerzalnih humanističkih vrijednosti a njegovi saveznici sa kojima je napadao sela po Semberiji i Sremu da iskorijene mračnu bolest zvanu komunizam kako su ostali fašisti, a vi djeco ako se pitate kako ćemo mi zatucana i primitivna čeljad iz provincije preživjeti bez Sarajeva i njegovog duha u kom se stapaju istok i zapad i kom se prema legendi sa obala Miljacke divi čitav dunjaluk, najiskrenije ću vam kazati – teško i sa bolom, te sa osjećanjem gubitka u duši ali ćemo preživjeti nekako i još ćemo se iskreno radovati što je barem neko u komšiluku krenuo putem suvereniteta i slobode, te putem zbacivanja okova koje su nametali međunarodni prijatelji za koje se na kraju ispostavilo da su bili međunarodni neprijatelji pa ćemo u prizoru komšijske odvažnosti i odlučnosti i mi uzgajati naša krhka nadanja da ćemo jednom stići do tih civilizacijskih tekovina, a ako i ne stignemo, nema veze, snaćićemo se nekako srećni što više ne moramo posrtati pod teretom kompleksa inferiornosti zato što nismo pametni kao citat Alije Izetbegovića, niti smo plemeniti kao predstava Dine Mustafića, niti smo zadužili svijet kao Sidran i Kusta što su ga zadužili, a ni taj koncert U2 na koševu nismo imali pa umjesto Sunday, bloody sunday moramo pjevušiti Džejevu Prokletu nedelju kao zadnji seljaci, ali ako političko Sarajevo ukaz o osamostaljenju Ujedinjenih Sarajevskih Begovata obznani u nedelju, mi ćemo promijeniti riječi u Džejevoj pjesmici i pjevušićemo nedelja, radosna nedelja i slavićemo taj praznik kao znak dobre volje i dobrokomšijskih odnosa na koje evo već decenijama čekamo, još otkako su Alija, Radovan i Stjepan vezali bajrake, nesvjesni da čvor sa vezanih bajraka detonira snažnije od 155-milimetarskog haubičkog projektila i da su njegovi geleri izuzetno smrtonosni za dobrokomšijske odnose koje inače uopšte nije teško održavati, samo treba konačno to početi činiti, a dobrokomšijski odnosi se održavaju tako što ćemo zahvaljujući odlučnosti političkog Sarajeva konačno postati dobre komšije umjesto mrzovoljni i vječito posvađani cimeri
A vi, draga djeco, ako ste se uplašili da sam ja ovim tekstom ispisao hroniku najavljene smrti Dejtonluka, što će reći Bosne i Huma, odagnajte taj strah kao posve bezrazložan jer će Dejtonluk živnut i poskočit od elana čim političko Sarajevo svoje beglučke i mladomuslimanačke tlapnje povede putem osamostaljenja i nezavisnosti i izvede Ujedinjene Sarajevske Begovate iz dejtonskog i komunističkog mraka pravo u svjetlo koje je obasjavalo čaršiju na obalama Miljacke od četrdestprve do četrdesetpete kao utopijskom idealu u kom je Švabo nametao zakone a što Švabo ne nametne nametnuo bi Pavelić,
a Sarajevu je preostalo samo da te zakone poštuje i nikom nije padalo na pamet da protiv njih organizuje proteste što je i razumiljivo, jer ako se Hrvati nisu odazvali nijednim protestima koje je Sarajevo zakazivalo protiv Šmitovih zakona u zadnjih godinu-dvije, što bi kojikurac protestovali protiv zakona nametanih prije osamdeset godina tim više što tad nametnuti zakoni nisu mogli baciti kosku između Hrvata koji se tad na obalama Miljacke nisu dijelili na Hrvate i Bošnjake već su živjeli u nacionalnoj slozi i jedinstvu koji bi možda sve do danas potrajali da se nisu udružili petokraka i opanak pa zajedničkim naporima na obale Miljacke donijeli toilko gust mrak da se u njemu nije moglo vidjeti šta je ko činio a šta ko zločinio u ratu, već su se i djela i zlodjela raspoređivala kolektivno zarad mira u kući koji na takvim osnovama nije dugo mogao ostati mir, a taj adet raspodjele djela i zlodjela po kolektivima toliko se ukorijenio i to ne samo na obalama Miljacke, već je od njega oboljela čitava jugoslovenska socijalistička i samoupravna otadžbina, pa se on zadržao i nakon što je upaljeno svjetlo na višestranačkim izborima, što će poslužiti kao dokaz da tamo gdje nema razvijene svijesti o građanskom i o nacionalnom, te o elementarno ljudskom, tamo nema razlike ni između jednopartijskog i višepartijskog političkog sistema, a od jedne nerazvijene svijesti opasnije je samo kad se više neravzijenih svijesti nađu na jednom mjestu pa zato još jednom upućujem ovacije političkom Sarajevu za vizionarsku odluku da miljačansku nerazvijenu svijest otcijepi od drugih nerazvijenih svijesti jer se sve one moraju liječiti razdvojene a ako mislite da to nije tačno recite mi što se oboljeli od korone ili od teških psihoza ne stavljaju u bolničke kaveze u grupama već svako dobije svoj krevet a ponekad čak i svoju zasebnu sobu.
A to što političko Sarajevo još uvijek ni samo ne shvata da je odlučno i nepokolebljivo krenulo putem bez povratka i putem koji ga vodi ka dugo žuđenoj slobodi i samostalnosti, pa jebemliga, ne očekujete valjda od od subjekata poput Heleza, Rame Isaka i Konakovića da nešto shvate. I njihov duhovni guru Alija Izetbegović jedva da je ponešto shvatao, a bio je znatno lukaviji od njih.
