Piše: Nebojša Popović
Generalna skupština UN trebalo bi da početkom maja razmatra rezoluciju o genocidu u Srebrenici na predlog Njemačke i Ruande. Nominalo je intencija da se 11. jul proglasi i ubuduće obilježava kao – „Međunarodni dan sjećanja na genocid“. Nakon što je 24. marta simbolično na dan kada je 1999. godine otpočela agresija NATO pakta na SR Jugoslaviju, Parlamentarna skupština NATO-a donijela odluku da Kosovo dobije status pridruženog člana te skupštine, čini se da se za srpski faktor na Balkanu sprema daleko teži udarac. Izbor da inicjativu o genocidu predlože Njemačka i Ruanda djeluje poprilično cinično. Za Njemačku stoga što se radi o zemlji koja na svojim leđima nosi teško breme genocida iz Drugogo Svjetskog rata, dok je Ruanda u suprotnoj poziciji – u pitanju je zemlja koja je 1994. bila žrtva jednog od najtežih genocida u istoriji, kada je u građanskom ratu ubijeno 800.000 do 1.000.000 ljudi.
U oba slučaja može se smatrati da apostrofiranjem baš tragedije u Srebrenici, Zapad želi ublažiti i relativizovati kako njemačku nacističku krivicu, tako i krivicu evropskih kolonizatorskih sila koje su bile značajan faktor koji je svojim djelovanjem doprinio masakru u Ruandi.
Treba li kazati da je čitava stvar dodatno morbidna, s obzirom da se odvija u momentu dok predlagači i stvarni sponzori rezolucije o Srebrenici gromoglasno ćute na dramu koja se trenutno odvija u Gazi. U drugom koraku, pomenuta inicijativa ima snažnu politički cilj da Srbe obilježi kao genocidni element, dok bi u odnose između Srba i Bošnjaka bio zabijen tako dubok klin, da bi pomenutim narodima defakto bila namijenjena sudbina intifade. No tako to izgleda oduvijek biva – bistra voda na Balkanu odvajkada se mutila sa strane. Nakon što 2015. slična inicijativa na predlog Velike Britanije nije prošla zbog ruskog veta u Savjetu bezbjednosti, nakon devet godina očigledno se nije odustalo od pomenute ideje, s razlikom što će se ovog puta presuđivati prosta većina na Generalnoj skupštini UN.
I kao da razdor i nemir među duhovima u Bosi i Hercegovini i Srbiji ne donosi dovoljno muke, nemoguće je ne primijetiti da će pomenuta rezolucija predstavljati i pravu nagaznu minu za vlasti u Crnoj Gori. Sa jedne strane ako se želi udovoljiti zapadnim sponzorima put na glasanju je jasan. Sa druge, ako se insistira na minimumu trezvenosti i delikatnosti, Crna Gora će zarad mira u kući morati da bude makar uzdržana.
Eto jednog od razloga zašto je rukovođenje diplomatijom male zemlje koja je osuđena da po najznačajnim pitanjima suštinski i nema svoj stav – mač ne sa dvije oštrice nego sa šest. Jer kada jednom na kraju dana, prođu (kratkotrajne) funkcije i privilegije broji se samo ono kakve ste odluke donosili i koliko dostojanstveno ste se držali se u kritičnom trenutku.
