Piše: Džon Vajt
Prevod: Žurnal
Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin danas se nalazi na istorijskoj raskrsnici u svom vođenju Rusije — u trenutku kada je svijet možda bliži nuklearnoj katastrofi nego ikada ranije.
Razoran i smjeli ukrajinski napad na ruske strateške bombardere dugog dometa predstavlja prelomni trenutak u ratu koji ni najmanje ne pokazuje znake da se bliži kraju.
Ali, ne smijemo izgubiti iz vida suštinu: Rusija se ne nalazi u ratu sa Ukrajinom predsjednika Volodimira Zelenskog. Riječ je, zapravo, o sukobu Ruske Federacije i NATO-a, pri čemu je Ukrajina samo posrednik, odnosno izvođač radova u tuđem interesu. NATO u tom sukobu koristi Putinovu uzdržanost.
Nijedan značajan rat u istoriji nije dobijen pola snage. Čuveni „Marš do mora“ generala Vilijama Šermana, po nekima, više je doprineo krahu Konfederacije nego Linkolnova Deklaracija o oslobođenju robova. Savezničko razaranje Drezdena u februaru 1945. i ulazak Sovjeta na obode Berlina 25. aprila te godine, više su uzdrmali nacističku Njemačku nego Hitlerovo samoubistvo devet dana kasnije. Vijetnamski narod izborio je svoju nacionalnu slobodu ne diplomatskim igricama, već potpuno posvećenom i simbolički snažnom Tet ofanzivom 1968. godine.
Rusija je u vojnoj kampanji, pod Putinovim vođstvom, stavila akcenat na izbjegavanje eskalacije. Ali upravo taj oprez otvara prostor za eskalaciju, što svjedoči i ova najnovija velika prekretnica u sukobu.
Rusija vodi borbu protiv Zapada diplomatskim sredstvima, ali ne i direktnim vojnim putem, dok Ukrajina pod Zelenskim ratuje u skladu sa strateškim ciljevima NATO-a, a ne u interesu sopstvenog naroda i države.
Rusija je sada na prekretnici. Da li će nastaviti sa opreznim, kontrolisanim ratovanjem kako bi izbjegla direktni sukob s NATO-om — što u isto vrijeme ohrabruje dalje provokacije — ili će se okrenuti oštrijem kursu, onako kako je zagovarao pokojni Jevgenij Prigožin, glasni lider Vagner grupe, koji je više puta zahtijevao opštu nacionalnu mobilizaciju u ime brze pobjede zasnovane na znatnoj nadmoći ruske industrijske i ljudske snage?
Putin je vješt i pragmatičan lider. Čak i njegovi protivnici u zapadnim političkim krugovima, mada nevoljno, priznaju to, imajući u vidu njegovu dugogodišnju vladavinu u Kremlju. Upravo je on izvukao Rusiju iz provalije divljeg kapitalizma u koju je zemlja — i s njom milioni njenih građana — bila bačena nakon sloma Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina.
Putinovo obnovljenje Rusije
U tom procesu, Putin je uspio da vrati primat države nad novom ruskom ekonomskom oligarhijom u usponu — oligarhijom koja je bez savjesti gurnula narod u siromaštvo i beznađe, zaslepljena vlastitom pohlepom i korupcijom.
Nakon toga, ruski predsjednik se posvetio obnovi državnih institucija koje su bile razorene u ime dogmatske vjere u slobodno tržište. Rezultat toga je bio spor, ali stabilan nastanak nove države iz pepela stare.
Rusija je ponovo pronašla svoj nacionalni ponos, oslanjajući se na novi identitet koji istovremeno uvažava nezamjenjivu ulogu Sovjetskog Saveza u porazu nacista u Drugom svjetskom ratu i obnovljeno poštovanje prema ruskoj pravoslavnoj crkvi — kao stubu duhovne stabilnosti i društvenog jedinstva iz doba prije boljševika.
Iz ruske perspektive, upravo zbog toga Putina mnogi smatraju svojom istorijskom verzijom Franklina Delana Ruzvelta — američkog predsjednika koji je takođe izveo svoju zemlju iz provalije tokom tridesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme najdublje i najrazornije faze Velike depresije, a zatim predvodio američki ratni napor tokom Drugog svjetskog rata.
Ipak, čini se da je Putin potcijenio odlučnost Zapada u ovom periodu ubrzanih geopolitičkih pomjeranja. Njegova logika zasnivala se na nastojanju da se izbjegne eskalacija u pravcu direktnog vojnog sukoba sa kolektivnim Zapadom. Ali te sile su već duboko umešane u rat u Ukrajini — kroz naoružavanje, obuku i operativno usmjeravanje kijevskog ratnog napora.
Pa, kuda sada i šta dalje?
Razoran napad ukrajinskim dronovima duboko na teritoriji Rusije baca rukavicu u lice Moskvi. Hoće li Rusija pod Putinovim vođstvom uspjeti istrajati do tačke jasne i nedvosmislene pobjede? Ili je Ukrajina pod Zelenskim uspjela promijeniti odnos snaga do te mjere da je kolektivnom Zapadu pokazala da je vođa vrijedan daljnje podrške — sve do potpune pobjede, bez obzira na cijenu?
Kada je predsjednik Donald Tramp u martu oštro kritikovao ukrajinskog lidera u Ovalnom kabinetu, polazio je od uvjerenja da ukrajinski ratni napor slabi. Zelenski je u tom kontekstu djelovao usamljeno, dezorijentisano i krhko.
Pa — više ne.
Dok se ove riječi pišu, stižu izvještaji o snažnim ruskim vazdušnim i raketnim udarima širom Ukrajine. Na um pada čuvena izjava francuskog revolucionara i mislioca Luja Antoana de Sen-Žista: „Oni koji naprave revoluciju samo do pola, kopaju sopstvenu grobnicu.“ Zamjenimo li riječ „revolucija“ sa „rat“, dobijamo tačnu sliku mjesta na kome se danas nalaze Putin i Kremlj.
Ali koliko daleko Rusija može da ide prije nego što uđe u potpuni rat s NATO-om — i sve strašne posljedice koje bi on donio?
Čuvajmo se malih država, jer upravo su one kroz istoriju često uvlačile svijet u velike sukobe. Gledano iz tog ugla, Zelenski je svjestan da Ukrajina ne može vječno da izdrži pred nadmoćnijom ruskom vojnom i demografskom mašinerijom. On zna da jedini način da iz ovog rata izađe s nekim rezultatom jeste da uvuče Zapad u direktan sukob s Moskvom — i to prije nego kasnije.
Treći svjetski rat je jedini put do pobjede koji mu ostaje. A za sve nas ostale — to je put u pakao.
Džon Vajt, autor knjige Gaza Weeps (2021), piše o politici, kulturi, sportu i svemu ostalom. Njegove knjige This Boxing Game: A Journey in Beautiful Brutality i roman Gaza: This Bleeding Land dostupni su kod svih većih izdavača.
Izvor: Consortium News
