Piše: Džo Lorija
Odnos Sjedinjenih Američkih Država sa ukrajinskim fašistima započeo je poslije Drugog svjetskog rata. Tokom rata, jedinice Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B) učestvovale su u Holokaustu, ubivši najmanje 100.000 Jevreja i Poljaka.
Mikola Lebed, bliski saradnik Stepana Bandere, vođe fašističkog krila OUN-B, regrutovan je od strane CIA-e nakon rata, prema studiji iz 2010. godine koju je objavio Nacionalni arhiv SAD-a.
U navedenoj vladinoj studiji stoji: „Banderino krilo (OUN/B) bilo je militantna fašistička organizacija.“ Banderin najbliži zamjenik, Jaroslav Stecko, izjavio je: „Ja… u potpunosti prepoznajem nesumnjivo štetnu i neprijateljsku ulogu Jevreja, koji pomažu Moskvi da porobi Ukrajinu… Zato podržavam uništenje Jevreja i svrsishodnost prenošenja njemačkih metoda istrebljenja Jevreja u Ukrajinu…“
U studiji se dalje navodi: „Na sastanku 6. jula 1941. u Lavovu, Banderine pristalice zaključile su da Jevreje ‘treba tretirati brutalno… Moramo ih dovršiti… Kada je riječ o Jevrejima, prihvatićemo sva sredstva koja vode ka njihovom uništenju.’“
Lebed je lično predlagao da se „pročisti cijela revolucionarna teritorija od poljskog stanovništva“, kako obnovljena poljska država ne bi ponovo, kao 1918. godine, polagala pravo na taj kraj. Iako je u emigrantskoj vladi banderovaca obavljao dužnost „ministra inostranih poslova“, kasnije se razišao sa Banderom, zamjerivši mu na autoritarnom, diktatorskom ponašanju. Kontraobavještajni korpus američke vojske označio je Banderu kao „veoma opasnu osobu“, ali je istovremeno zabilježio da je „među Ukrajincima smatran duhovnim i nacionalnim herojem…“
CIA, kako stoji na stranicama 81–82 izvještaja, nije bila voljna da sarađuje s Banderom, ali britanska služba MI6 jeste. „MI6 je smatrao da je Banderina organizacija ‘najjača ukrajinska grupa u emigraciji, sposobna da obučava stranački kadar i gradi organizaciju koja je moralno i politički zdrava…’“ U jednom pregledu aktivnosti iz rane 1954. godine, MI6 je zaključio da „operativna strana ove [britanske] saradnje [sa Banderom] napreduje zadovoljavajuće. Postepeno se uspostavljala sve veća kontrola nad akcijama infiltracije…“
Britanija je prekinula saradnju s Banderom 1954. godine. Nakon toga, zapadnonjemačka obavještajna služba, pod vođstvom bivšeg nacističkog obavještajca Rajnharda Gelena, nastavila je saradnju s Banderom, koji je na kraju ubijen u Minhenu 1959. godine – KGB ga je likvidirao otrovom na bazi cijanida.
Umjesto Bandere, CIA je pokazala interesovanje za Lebeda, uprkos njegovoj fašističkoj prošlosti. Smjestili su ga u kancelariju u Njujorku, odakle je u ime agencije rukovodio sabotažnim i propagandnim operacijama usmjerenim protiv Sovjetskog Saveza unutar same Ukrajine. U studiji američke vlade stoji:
„Operacije CIA-e s ovim Ukrajincima počele su 1948. godine pod kriptonimom ‘KARTEL’, koji je ubrzo zamijenjen nazivom ‘AERODINAMIK’… Lebed se preselio u Njujork, stekao status stalnog rezidenta, a potom i američko državljanstvo. To ga je štitilo od atentata, omogućavalo mu da govori ukrajinskim emigrantskim zajednicama, kao i da se vraća u Sjedinjene Države nakon operativnih putovanja po Evropi. Kada je jednom bio u SAD-u, Lebed je postao glavna kontakt osoba CIA-e za projekat ‘AERODINAMIK’. Agencijski nadzornici isticali su njegov ‘lukavi karakter’, ‘veze s Gestapom i… obuku kod Gestapa’, te činjenicu da je bio ‘veoma nemilosrdan operativac’.“
CIA je sarađivala s Lebedom na sabotažnim akcijama i širenju proukrajinske nacionalističke propagande unutar Ukrajine sve do njene nezavisnosti 1991. godine. U studiji se navodi: „Odnos Mirkole Lebeda sa CIA-om trajao je čitav Hladni rat. Dok je većina operacija CIA-e u koje su bili uključeni ratni zločinci završila neuspjehom, Lebedove aktivnosti su doprinijele temeljnoj nestabilnosti Sovjetskog Saveza.“
Preporod Bandere
Tako su Sjedinjene Države tajno održavale ukrajinske fašističke ideje živima unutar same Ukrajine sve do sticanja njene nezavisnosti. „Mikola Lebed, Banderin ratni vođa u Ukrajini, preminuo je 1998. godine. Sahranjen je u Nju Džersiju, a njegova dokumenta nalaze se u Ukrajinskom istraživačkom institutu pri Harvardskom univerzitetu“, navodi se u studiji američkog Nacionalnog arhiva.
Međutim, organizacija nasljednica OUN-B u Sjedinjenim Državama nije nestala sa njegovim odlaskom. Prema pisanju International Business Times (IBT), dobila je novo ime – Ukrajinski kongresni odbor Amerike (UCCA).
„Do sredine osamdesetih, administracija Ronalda Regana bila je preplavljena članovima UCCA. Sam Regan je 1983. godine u Bijeloj kući lično dočekao [Jaroslava] Stecka, banderovskog lidera koji je nadgledao pokolj 7.000 Jevreja u Lavovu“, prenio je IBT. „Nakon pada režima [Viktora] Janukoviča [2014.], UCCA je pomogla u organizovanju skupova u brojnim američkim gradovima u znak podrške protestima na Evromajdanu“, izvještava dalje.
To predstavlja direktnu vezu između Majdana i ukrajinskog fašizma iz vremena Drugog svjetskog rata.
Iako su SAD više naklonosti pokazivale prema umjerenijem Lebedu nego prema Banderi, potonji je u Ukrajini ostao daleko nadahnjujuća figura.
Godine 1991, u prvoj godini nezavisnosti Ukrajine, osnovana je neofašistička Socijalno-nacionalna stranka, koja će kasnije postati stranka Sloboda, i koja svoje ideološko porijeklo direktno vezuje za Stepana Banderu. U Lavovu je jedna ulica dobila ime po Banderi, a pokušali su i da gradski aerodrom nazovu po njemu. (Sloboda je na izborima 2012. godine osvojila 10 odsto poslaničkih mjesta u Vrhovnoj radi, prije puča i prije nego što su se s liderom Slobode pojavili senator Džon Mekejn i pomoćnica američkog državnog sekretara Viktorija Nuland sljedeće godine.)
Godine 2010, prozapadni ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko proglasio je Banderu „Herojem Ukrajine“ – titulu koju je kasnije ukinuo predsjednik Viktor Janukovič, koji je svrgnut 2014. godine uz pomoć ukrajinskih neonacista.
U Ukrajini je podignuto više od 50 spomenika, bisti i muzeja posvećenih Banderi, od čega je dvije trećine izgrađeno nakon 2005. godine, kada je na vlast došao proamerički orijentisani Juščenko. Švajcarska akademska studija navodi:
„Dana 13. januara 2011. godine, oblastna skupština Lavova, zasjedala je na vanrednoj sjednici pored spomenika Banderi i reagovala na poništavanje [skasuvanje] Juščenkovog ukaza o dodjeli titule ‘Heroj Ukrajine’ Stepanu Banderi time što je izjavila da ‘je za milione Ukrajinaca Bandera bio i ostaje ukrajinski heroj, uprkos jadnim i ništavnim odlukama suda’, i objavila namjeru da ulicu Stepana Bandere preimenuje u ‘Ulicu Heroja Ukrajine Stepana Bandere’.“
Parade sa bakljama iza Banderine slike uobičajena su pojava u ukrajinskim gradovima, naročito 1. januara, na njegov rođendan – uključujući i ovu godinu.
Glavni tok i neonacisti
Od samog početka događaja u Ukrajini 2013–2014. godine, osnivač Consortium News-a, Robert Peri, kao i drugi autori, počeli su da iznose dokaze za koje NewsGuard, agencija koja se predstavlja kao čuvar medijske vjerodostojnosti, tvrdi da ne postoje. Peri je obimno izvještavao o državnom udaru i uticaju ukrajinskih neonacista. U to vrijeme, čak su i vodeći korporativni mediji izvještavali o ključnoj ulozi koju su neonacisti imali u tom puču.
Kako je prenio The New York Times, neonacistička grupa Desni sektor odigrala je ključnu ulogu u nasilnom svrgavanju Janukoviča. Uloga neofašističkih organizacija u ustanku i njihov uticaj na ukrajinsko društvo bili su temeljno obrađeni u glavnim medijskim kućama tog doba.
BBC, The New York Times, Daily Telegraph i CNN svi su izvještavali o Desnom sektoru, grupi C14 i drugim ekstremistima koji su učestvovali u rušenju Janukoviča. BBC je emitovao izvještaj o tome samo nedjelju dana nakon njegovog svrgavanja.
Nakon državnog udara, u novoj ukrajinskoj vladi pojavio se značajan broj ministara iz neofašističkih partija. NBC News (sa 100% ocjenom vjerodostojnosti prema NewsGuard) izvještavao je u martu 2014. godine: „Svoboda, što znači ‘Sloboda’, dobila je skoro četvrtinu ministarskih mjesta u prelaznoj vladi koja je formirana nakon svrgavanja predsjednika Viktora Janukoviča u februaru.“
Lider Slobode, Oleg Tjagnibok, s kojim su na istoj bini stajali i Džon Mekejn i Viktorija Nuland, svojevremeno je pozivao na oslobođenje Ukrajine od „moskovsko-jevrejske mafije“. International Business Times (sa ocjenom 82,5% po NewsGuard-u) naveo je:
„Godine 2005, Tjagnibok je potpisao javno pismo tadašnjem ukrajinskom predsjedniku Viktoru Juščenku u kojem ga poziva da zabrani sve jevrejske organizacije, uključujući i Ligu protiv klevete (Anti-Defamation League), koju je optužio da sprovodi ‘kriminalne aktivnosti organizovanog jevrejstva’, s krajnjim ciljem genocida nad ukrajinskim narodom.“
Prije nego što su Mekejn i Nuland podržali Tjagniboka i njegovu Socijalno-nacionalnu stranku, Evropski parlament je tu stranku osudio. U rezoluciji iz 2012. godine navedeno je:
„[Parlament] podsjeća da rasistička, antisemitska i ksenofobna uvjerenja stoje u suprotnosti s osnovnim vrijednostima i principima Evropske unije, te poziva prodemokratske stranke u Vrhovnoj radi [ukrajinskom parlamentu] da se ne povezuju, ne podržavaju i ne ulaze u koalicije s tom strankom.“
Ovakvi izvještaji iz vodećih medija o banderizmu postepeno su prestali kako je uloga neofašista u Ukrajini počela da se prikriva u zapadnim medijima, naročito nakon što je Vladimir Putin proglasio „denacifikaciju“ jednim od ciljeva invazije.
Bataljon Azov, koji se pojavio tokom puča, postao je značajna vojna sila u ratu protiv ruskojezičkog stanovništva Donbasa, koje se usprotivilo promjeni vlasti. Njegov komandant, Andrij Bilecki, postao je ozloglašen po izjavi da je misija Ukrajine da „povede bijele rase svijeta u konačni krstaški rat za njihov opstanak… protiv nižih rasa predvođenih Semitima.“
Godine 2014, sada već pukovnija Azov zvanično je integrisana u Nacionalnu gardu Ukrajine, pod komandom Ministarstva unutrašnjih poslova. Dodatno je inkorporirana u državne strukture kroz blisku saradnju sa SBU – ukrajinskom obavještajnom službom. Azov je jedini poznati neofašistički element koji je zvanično dio vojske jedne države bilo gdje u svijetu.
Kao dio ukrajinskih oružanih snaga, pripadnici Azova nosili su žute trake (do decembra 2022, kada je prepoznat problem u javnosti) sa simbolom „vukozuba“ – istim onim koji je nekad nosila njemačka SS jedinica tokom Drugog svjetskog rata. Uz sve zločine koje je ova formacija nastavila da čini, Azov svijetu pokazuje da integracija u državni aparat nije dovela do denacifikacije. Naprotiv – možda je samo pojačala njihov uticaj na samu državu.
Sjedinjene Države i NATO takođe su obučavali i naoružavali jedinicu Azov, iako je predsjednik Barak Obama u svoje vrijeme odbijao da Ukrajini šalje smrtonosno oružje. Jedan od razloga zašto je Obama odustao od slanja oružja bio je strah da bi ono moglo dospjeti u ruke ovih desničarskih ekstremista. Prema pisanju The New York Times-a:
„Gospodin Obama i dalje postavlja pitanja koja ukazuju na njegovu sumnju. ‘U redu, šta ako pošaljemo opremu – da li onda moramo slati i instruktore?’ rekao je jedan sagovornik, prenoseći tok razgovora pod uslovom anonimnosti. ‘Šta ako to završi u rukama bandita? Šta ako Putin eskalira situaciju?’“
U oktobru 2019. godine, demokrate u Predstavničkom domu SAD zatražile su da se protiv Azova pokrene postupak kao protiv „međunarodne terorističke organizacije“. U maju 2024. godine, Predstavnički dom je odbio da odobri finansijska sredstva za Azov, pozivajući se na američki zakon o budžetskom finansiranju iz 2018. godine, koji glasi: „Nijedna sredstva odobrena ovim aktom ne mogu se koristiti za naoružavanje, obuku ili bilo koju drugu vrstu pomoći bataljonu Azov.“
Primjedbe NewsGuard-a
NewsGuard, koji sebe predstavlja kao „apolitičnu“ agenciju za ocjenjivanje medijskih izvora, tvrdi da ne postoji značajan uticaj neonacističkih grupa u Ukrajini, pozivajući se na slab izborni rezultat neofašističkih partija. Takav stav, međutim, zanemaruje jasnu činjenicu da se djelovanje tih grupa uglavnom odvija van parlamenta – kroz ekstremizam na ulicama i institucionalnu infiltraciju.
U svojoj optužbi protiv Consortium News-a zbog „višestrukog objavljivanja netačnog sadržaja“ o neofašizmu u Ukrajini, predstavnik NewsGuard-a, Zak Fišman, napisao je:
„Nema dokaza da nacizam ima značajan uticaj u Ukrajini. Radikalne desničarske grupe u Ukrajini zaista predstavljaju ‘prijetnju demokratskom razvoju Ukrajine’, prema izvještaju Freedom House-a iz 2018. godine. Ali isti izvještaj takođe navodi da desničarski ekstremisti imaju slabu političku zastupljenost u Ukrajini i da nemaju realan put ka vlasti — na primjer, na parlamentarnim izborima 2019. godine, nacionalistička stranka Sloboda osvojila je svega 2,2 odsto glasova, dok je kandidat Slobode, Ruslan Košulinski, dobio samo 1,6 odsto glasova na predsjedničkim izborima.“
Ali ova argumentacija, koja se fokusira isključivo na izborne rezultate, zanemaruje vanparlamentarni uticaj ovih grupa – i odbačena je od strane više uglednih izvora, uključujući i Atlantski savjet (Atlantic Council), možda i najantirusku tink-tenk organizaciju na svijetu. U članku iz 2019. godine, jedan od autora Atlantskog savjeta napisao je:
„Da budemo jasni, krajnje desničarske stranke poput Slobode loše prolaze na izborima u Ukrajini, i Ukrajinci ne pokazuju želju da im takve grupe upravljaju državom. Ali takav argument je, u izvjesnom smislu, ‘lažni trag’. Nijesu izborni izgledi ekstremista ono što bi trebalo da brine prijatelje Ukrajine, već nespremnost ili nesposobnost same države da se suoči s nasilnim grupama i okonča njihovu nekažnjivost. Bilo da se to dešava zbog osjećaja duga prema tim grupama koje su se borile protiv Rusa, ili zbog straha da bi se mogli okrenuti protiv same države – to je ozbiljan problem, i ne činimo uslugu Ukrajini ako ga guramo pod tepih.“ [naglasak dodat]
Fraza „strah da bi se mogli okrenuti protiv same države“ priznaje moćnu polugu koju te grupe imaju nad vlašću. Autor zatim ističe koliko su te organizacije stvarno uticajne:
„Zvuči kao nešto što bi Kremlj mogao iznijeti kao propagandu, ali nije. Prošle nedjelje, ‘Hromadske Radio’ objavio je da Ministarstvo omladine i sporta Ukrajine finansira neonacističku grupu C14 kako bi u zemlji promovisala projekte ‘nacionalno-patriotskog vaspitanja’. Osmog juna, Ministarstvo je saopštilo da će C14 dodijeliti nešto manje od 17.000 dolara za organizovanje dječjeg kampa. Pored toga, sredstva su dobile i organizacije ‘Holosiyiv Hideout’ i ‘Educational Assembly’, obje povezane s krajnjom desnicom. Otkriće predstavlja opasan primjer situacije u kojoj organi reda prećutno prihvataju, pa čak i ohrabruju rastuću bezakonje desničarskih grupa spremnih da koriste nasilje protiv onih koji im se ne dopadaju.“
Od početka 2018. godine, C14 i druge krajnje desničarske grupe poput Nacionalne milicije povezane s Azovom, Desnog sektora, Karpatske Siči i drugih, više puta su napale romske zajednice, kao i antifašističke skupove, sjednice gradskih savjeta, događaje u organizaciji Amnesty International-a, izložbe umjetnosti, LGBT manifestacije i aktiviste za zaštitu životne sredine. Osmog marta, nasilne grupe izvele su napade na učesnike marševa povodom Međunarodnog dana žena u više ukrajinskih gradova. U samo nekoliko slučajeva policija je učinila bilo šta da spriječi napade – a u nekim slučajevima čak je hapsila mirne demonstrante, umjesto onih koji su nasilje zaista počinili.
Atlantski savjet nije jedina antiruska institucija koja prepoznaje opasan uticaj neofašističkih grupa u Ukrajini. Bellingcat je 2018. godine objavio uznemirujući članak pod naslovom: „Ukrajinske krajnje desničarske borce i bijele suprematiste obučava velika evropska bezbjednosna firma.“
NATO je takođe obučavao pukovniju Azov, čime se uspostavlja direktna veza između Sjedinjenih Država i ukrajinskih ekstremista krajnje desnice.
The Hill je 2017. godine objavio članak pod naslovom: „Realnost neonacista u Ukrajini daleko je od kremaljske propagande“, u kojem se navodi:
„Neki zapadni posmatrači tvrde da u Ukrajini nema neonacističkih elemenata, svodeći te navode na moskovsku propagandu. Nažalost, duboko se varaju.
Neonacističke formacije zaista postoje u Ukrajini. To je potvrđeno od strane gotovo svih vodećih zapadnih medija. Činjenica da analitičari to mogu odbaciti kao propagandu koju širi Moskva, duboko je zabrinjavajuća.
Logotip Azova sastoji se od dva simbola – vukozuba (wolfsangel) i sonenrada (Sonnenrad) – koji su, prema Antidefamacijskoj ligi, identifikovani kao neonacistički simboli. Wolfsangel koristi američka mržnjom vođena grupa Aryan Nations, dok je Sonnenrad bio prisutan među simbolima neonacista na smrtonosnom maršu u Šarlotsvilu tog ljeta.
Neonacistički karakter Azova pokrivali su New York Times, Guardian, BBC, Telegraph, Reuters i drugi. Novinari ovih renomiranih zapadnih medija, izvještavajući sa terena, opisivali su kako su viđali SS rune, svastike, bakljade i nacističke pozdrave. Intervjuisali su borce Azova koji su otvoreno priznavali da su neonacisti. Ti izvještaji objavljeni su pod nedvosmislenim naslovima poput: „Koliko neonacista podržavaju SAD u Ukrajini?“ i „Dobrovoljačka ukrajinska jedinica uključuje naciste.“
Kako se sve to može nazvati ruskom propagandom?
Ujedinjene nacije i Hjuman rajts voč optužili su Azov, kao i druge kijevske bataljone, za čitav niz kršenja ljudskih prava.
Neofašizam je prodro i u ukrajinsku popularnu kulturu. Nekoliko neonacističkih muzičkih grupa održalo je 2019. godine koncert u znak sjećanja na dan kada je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez.
Amnesty International je iste godine upozorio:
„Ukrajina tone u haos nekontrolisanog nasilja koje sprovode radikalne grupe, uživajući potpunu nekažnjivost. Praktično niko u zemlji se ne može osjećati sigurno u ovakvim uslovima.“
Zelenski i neonacisti
Jedan od najmoćnijih ukrajinskih oligarha iz ranih devedesetih, Igor Kolomojski, bio je jedan od prvih finansijera neonacističkog bataljona Azov. Prema izvještaju Reuters-a iz 2015. godine (koji ima 100% ocjenu vjerodostojnosti po NewsGuard-u):
„Mnoge od ovih paravojnih grupa optužene su za zlostavljanje građana koje su navodno trebale da štite. Amnesty International je objavio da je bataljon Ajdar — koji je takođe djelimično finansirao Kolomojski — počinio ratne zločine, uključujući nezakonita otmicanja, protivzakonita pritvaranja, pljačke, iznude pa čak i moguća pogubljenja.
Drugi pro-Kijevski privatni bataljoni koristili su gladovanje civila kao oblik ratovanja, sprečavajući humanitarne konvoje da stignu do područja pod kontrolom separatista u istočnom dijelu Ukrajine, stoji u izvještaju Amnesty-ja.
Neke od privatnih ukrajinskih formacija urušile su međunarodni ugled zemlje svojim ekstremističkim stavovima. Bataljon Azov, djelimično finansiran od strane Tarute i Kolomojskog, koristi nacistički simbol vukozuba kao svoj grb, a mnogi njegovi pripadnici otvoreno zagovaraju neonacističke i antisemitske stavove. Članovi ovog bataljona izjavljivali su da žele ‘da prenesu rat u Kijev’ i govorili da je Ukrajini potreban ‘jak diktator koji bi prolio dosta krvi, ali ujedinio naciju u tom procesu.’”
U aprilu 2019. godine, FBI je pokrenuo istragu protiv Kolomojskog zbog navodnih finansijskih zločina u vezi sa njegovim vlasništvom nad čeličanama u Zapadnoj Virdžiniji i severnom Ohaju. U avgustu 2020. godine, američko Ministarstvo pravde podnijelo je građansku tužbu za oduzimanje imovine protiv njega i jednog poslovnog partnera.
„Tužbe navode da su Igor Kolomojski i Genadij Bogoliubov, vlasnici PrivatBank-e, jedne od najvećih banaka u Ukrajini, pronevjerili i prevarili banku za više milijardi dolara. Dvojica su u periodu od približno 2008. do 2016. godine dobijali lažne kredite i kreditne linije, sve dok prevara nije otkrivena, a banka nacionalizovana od strane Narodne banke Ukrajine. Tužbe dalje navode da su dio nezakonito stečenog novca oprali preko mreže računa fiktivnih kompanija, uglavnom u kiparskoj filijali PrivatBank-e, prije nego što su sredstva prebačena u Sjedinjene Države. Kako se navodi u tužbi, krediti su rijetko vraćani, osim kroz nove, opet lažno odobrene kredite.“
U međuvremenu, televizijski kanal Kolomojskog, finansijera Azova, emitovao je popularnu seriju Sluga naroda (2015–2019), koja je Volodimira Zelenskog katapultirala do slave, a potom i na funkciju predsjednika, kao nosioca novoformirane stranke Sluga naroda. Prema brojnim izvještajima, uključujući onaj Radio Slobodna Evropa (Radio Free Europe), predsjedničku kampanju bivšeg glumca i komičara finansirao je upravo Kolomojski.
Tokom kampanje, Politico (sa 100% ocjenom vjerodostojnosti) objavio je:
„Medijski kanal Kolomojskog takođe obezbjeđuje logističku i bezbjednosnu podršku Zelenskojevoj kampanji, a nedavno se saznalo da je Andrij Bohdan, Zelenskojev pravni savjetnik, ujedno bio i lični advokat ovog oligarha. Istraživački novinari takođe su otkrili da je Zelenski u prethodne dvije godine čak 14 puta putovao u Ženevu i Tel Aviv, gdje se Kolomojski nalazi u egzilu.“
Prije drugog kruga izbora, Petro Porošenko je nazvao Zelenskog „Kolomojskovom marionetom“. Prema dokumentima Pandora Papers, Zelenski je sredstva koja je dobijao od Kolomojskog skladištio na ofšor računima.
Tokom kampanje, na pitanje o Banderi, Zelenski je odgovorio da je „kul“ što mnogi Ukrajinci smatraju Banderu herojem.
Zelenski je izabran za predsjednika uz obećanje da će okončati rat u Donbasu. Otprilike sedam mjeseci nakon stupanja na dužnost, otputovao je na liniju fronta u Donbasu kako bi ukrajinskim vojnicima — među kojima je bilo dosta pripadnika Azova — poručio da polože oružje. Umjesto toga, bukvalno su ga ispratili. Kyiv Post (sa ocjenom 87,5% po NewsGuard-u) objavio je:
„Kada je jedan veteran, Denis Jantar, rekao da oni nemaju oružje i da žele razgovarati o protestima protiv planiranog povlačenja koji su se dešavali širom Ukrajine, Zelenski je planuo.
‘Slušaj, Denise, ja sam predsjednik ove države. Imam 41 godinu. Nijesam gubitnik. Došao sam da vam kažem: sklonite oružje. Ne preusmjeravaj razgovor na nekakve proteste’, rekao je Zelenski, pokazuju snimci tog susreta. Dok je to izgovarao, Zelenski se prijeteći približio Jantaru, koji je na čelu Nacionalnog korpusa — političkog krila dobrovoljačkog bataljona Azov — u gradu Mikolajevu.
‘Ali o tome smo već razgovarali,’ uzvratio je Jantar.
‘Želio sam da vidim razumijevanje u tvojim očima. Ali u mjesto toga, vidio sam momka koji je zaključio da ispred njega stoji neki gubitnik,’ rekao je Zelenski.“
To je bio pokazatelj moći vojske, uključujući pukovniju Azov, nad civilnim predsjednikom.
Nakon ruske invazije, u aprilu 2022. godine, Zelenskog je Fox News upitao o Azovu, koji je kasnije poražen u Mariupolju. „Jesu to što jesu“, odgovorio je. „Branili su našu zemlju.“ Zatim je pokušao da opravda da, pošto su sada dio oružanih snaga, na neki način više nisu neonacisti – iako su nacističku oznaku nosili sve do 22. decembra 2022. godine. (Fox-ov post na YouTube-u kasnije je uklonio to pitanje iz intervjua, ali je ono sačuvano ovdje:)
Izazvao bijes grčkih zvaničnika
Takođe u aprilu 2022, Zelenski je izazvao žestoko negodovanje dvojice bivših premijera Grčke i drugih zvaničnika pozvavši pripadnika pukovnije Azov da se obrati grčkom parlamentu. Aleksis Cipras, bivši premijer i lider glavne opozicione stranke SIRIZA–Progresivna alijansa, oštro je osudio pojavu borca Azova u parlamentu.
„Solidarnost s ukrajinskim narodom je nesporna. Ali nacistima ne smije biti dozvoljeno da govore u parlamentu“, napisao je Cipras na društvenim mrežama. „Ovaj govor je bio provokacija.“ Dodao je da premijer Grčke Kirijakos Micotakis „snosi punu odgovornost… On je govorio o istorijskom danu, ali ovo je istorijska sramota.“
Bivši premijer Grčke Antonis Samaras nazvao je puštanje videa s pripadnikom Azova u parlamentu „velikim promašajem“. Bivši ministar spoljnih poslova Nikos Kocijas izjavio je:
„Grčka vlada je na neodgovoran način potkopala borbu ukrajinskog naroda, dajući nacisti riječ u parlamentu. Odgovornost za to je teška. Vlada mora objaviti detaljan izvještaj o pripremi i kontaktima koji su doveli do tog događaja.“
Bivši ministar finansija Janis Varufakis i njegova stranka MeRA25 poručili su da se obraćanje Zelenskog pretvorilo u „nacističku fijestu“.
Zelenski, s druge strane, nije uopšte osudio postupak svog ambasadora u Njemačkoj, Andrija Meljnika, koji je posjetio grob Stepana Bandere u Minhenu. Taj čin izazvao je oštru reakciju jednog njemačkog poslanika:
„Svako ko, poput Meljnika, naziva nacističkog saradnika Banderu ‘našim herojem’, ko ide na poklonjenje njegovom grobu ili brani krajnje desničarski bataljon Azov kao ‘hrabre momke’, u najblažem slučaju može se nazvati simpatizerom nacizma.“
Zelenski je, istovremeno, ugasio više medija i zabranio rad jedanaest političkih stranaka – uključujući i najveću, evroskeptičnu Opozicionu platformu – Za život (OPZŽ) – čijeg je lidera i uhapsio. Nijedna od tih zabranjenih stranaka nije bila desničarska ili neonacistička.
Donald Tramp je s pravom bio oštro kritikovan zbog svojih komentara o bijelim suprematistima nakon događaja u Šarlotsvilu. Ali Volodimir Zelenski – čiji je oligarh-sponzor finansirao Azov, i koji je doveo neonacistu da se obrati parlamentu jedne evropske države – prolazi bez kritike, i od demokratskih i republikanskih administracija u SAD-u, kao i od većine američkih medija, iako otvoreno toleriše mnogo ozbiljniji problem neofašizma u Ukrajini.
I dalje traje
Više od tri godine od početka rata, bataljon Azov i dalje je, kako je The Guardian naveo u januaru 2025, „najpoznatija borbena jedinica Ukrajine“. Ali u tekstu o tome kako ova jedinica regrutuje borce koji govore engleski, isti list pokušao je da umanji njen neonacistički karakter, napisavši:
„Azov, dobrovoljačka brigada čije decenijsko nacionalističko porijeklo čini metom ruske propagande, planira da formira međunarodni bataljon kako bi pojačala svoje redove, dok Ukrajina ulazi u četvrtu godinu rata punih razmjera… Putovanje u Ukrajinu radi pridruživanja njenoj vojsci nije nezakonito, osim ako ste pripadnik oružanih snaga Velike Britanije – mada se to ne podstiče.“
Ono što The Guardian nije naveo jeste da su brojni britanski i drugi strani dobrovoljci, koji su se pridruživali Azovu i drugim ukrajinskim jedinicama, često sami bili desničarski ekstremisti.
Rita Kac, direktorka organizacije SITE Intelligence Group koja prati aktivnosti ekstremističkih grupa, izjavila je za The New York Times:
„Brojne desničarske, bijelonacionalističke i neonacističke grupe širom Evrope i Sjeverne Amerike izrazile su veliku podršku Ukrajini, uključujući i želju da se pridruže paravojnim jedinicama u borbi protiv Rusije… pri čemu su glavne motivacije dobijanje borbene obuke i ideološka identifikacija.“
Fondacija Roza Luksemburg (Rosa Luxemburg Stiftung) objavila je izvještaj o „stranim dobrovoljcima sa krajnje desnice koji od početka ruske invazije hrle u Ukrajinu.“
Ovaj članak je ažuriran. Prvobitno je objavljen 29. decembra 2022. godine.
Džo Lorija (Joe Lauria) je glavni urednik Consortium News-a i nekadašnji dopisnik UN-a za The Wall Street Journal, Boston Globe i druge novine, uključujući The Montreal Gazette, London Daily Mail i The Star of Johannesburg. Bio je istraživački novinar za Sunday Times of London, finansijski izvještač za Bloomberg News, a novinarsku karijeru započeo je kao 19-godišnji dopisnik The New York Times-a. Autor je dvije knjige: A Political Odyssey, u koautorstvu sa senatorom Majkom Gravelom, s predgovorom Danijela Elsberga, i How I Lost By Hillary Clinton, s predgovorom Džulijana Asanža.
Izvor: Consortium News
