Piše: Virdžinija Vulf
Ljudi kažu da divljak u nama više ne postoji, da smo na samom repu civilizacije, da je sve već rečeno i da je prekasno za ambicije[1]. Ali ti filozofi su, po svemu sudeći, zaboravili na filmove. Nikada nisu videli divljake dvadesetog veka kako gledaju pokretne slike. Nikada nisu seli pred platno i pomislili kako ih, uprkos svoj odeći koju nose i tepisima pod nogama, ne deli velika distanca od onih bistrookih, nagih ljudi koji su udarili dve gvozdene šipke jednu o drugu i u tom zveketu naslutili muziku Mocarta.
Šipke su u ovom slučaju, naravno, toliko vešto obrađene i prekrivene naslagama drugih materija da je krajnje teško bilo šta jasno čuti i razabrati. Sve je žamor, komešanje i haos. Virimo preko ivice kazana u kom se krčkaju fragmenti svakojakih oblika i ukusa; izroni povremeno neki golemi oblik i čini se kao da će se izbaviti iz tog haosa. Pa ipak, umetnost filma na prvi pogled deluje jednostavno, čak i glupo.
Eto kralja kako se rukuje sa fudbalskim timom; eto jahte ser Tomasa Liptona; eto Džeka Hornera kako pobeđuje na Grand nešenelu. Sve to oko začas proguta, a mozak, prijatno nadražen, opušta se i prepušta dešavanjima bez ikakve potrebe da se potrudi i razmisli. Jer je obično oko, to englesko neestetsko oko, jednostavan mehanizam koji se stara o tome da telo ne upadne u spremište za ugalj, da mozgu obezbedi igračke i poslastice da bi ga umirilo, na koje se može računati da će se ponašati kao pouzdana dadilja sve dok mozak ne zaključi da je vreme da se probudi. Čemu onda to naglo buđenje iz prijatnog snatrenja i poziv u pomoć? Oko je u nevolji. Oko traži pomoć. Oko kaže mozgu: „Dešava se nešto što nimalo ne razumem. Potreban si mi“. Zajedno gledaju kralja, brod, konja – i mozak odmah uviđa da su oni poprimili svojstvo kakvo ne priliči jednostavnoj fotografiji stvarnog života.
Nisu oni postali lepši u onom smislu u kom su slike lepe, nego, da li da kažemo (rečnik nam je bedno oskudan) stvarniji ili stvarni drugačijom stvarnošću od one koju opažamo u svakodnevnom životu? Posmatramo ih onakve kakvi su kada mi nismo tu. Vidimo život onakav kakav jeste kad mi u njemu ne učestvujemo. Dok zurimo u njih, čini nam se da smo izdignuti iznad tričavosti stvarnog postojanja. Konj nas neće ritnuti. Kralj se neće rukovati sa nama. Talas nam neće smočiti stopala. Sa te uzvišene tačke, dok gledamo ludorije svoje vrste, imamo vremena da osetimo i sažaljenje i zabavu, da uopštavamo, da jednom čoveku pripišemo osobine celog roda.
Dok gledamo kako brod plovi, a talas se lomi, imamo kada da širom otvorimo um za lepo i da, povrh svega, primetimo čudan osećaj: ta će se lepota nastaviti, i ta će lepota cvetati, gledali mi nju ili ne. Štaviše, sve to se, rečeno nam je, dogodilo pre deset godina. Posmatramo svet koji je nestao pod talasima. Neveste izlaze iz opatije – sada su već majke; pratioci su strastveni – sada su ćutljivi; majke su se rasplakale; zvanice su radosne; nešto je osvojeno, nešto izgubljeno – i sve je to prošlo, okončalo se. Rat je otvorio svoj ponor pred nogama sve te nevinosti i neznanja, ali tako smo plesali i pravili piruete, mučili se i čeznuli, tako je sunce sijalo i tako su oblaci promicali, sve do samog kraja.
Ali tvorci pokretnih slika kao da su nezadovoljni tako očiglednim izvorima interesovanja kao što je protok vremena i sugestija stvarnosti. Oni preziru let galebova, brodove na Temzi, princa od Velsa, Majl End roud, Pikadili cirkus. Žele da poboljšaju, da preobraze, da stvore sopstvenu umetnost, što je, naravno, razumljivo, jer im se čini da im je toliko toga nadohvat ruke.
Tolike umetnosti kao da su spremno čekale da ponude svoju pomoć. Na primer, bila je tu književnost. Svi svetski čuveni romani, sa njihovim dobro poznatim likovima i čuvenim scenama, kao da su samo čekali, izgleda, da budu preneti na film. Šta bi bilo lakše i jednostavnije? Film se bacio na svoj plen sa ogromnom pohlepom i sve do danas održava se mahom tako što se hrani telom svoje nesrećne žrtve. Ali ishod je poguban po obe strane. Taj savez je neprirodan.
Oko i mozak nemilosrdno su rastrzani dok zalud pokušavaju da deluju u paru. Oko kaže: “Evo Ane Karenjine”. Pred nas izlazi raskošna dama u crnom somotu, okićena biserima. Ali mozak kaže: “Ona nije ništa više Ana Karenjina nego što je kraljica Viktorija”. Jer mozak poznaje Anu skoro isključivo prema onom unutrašnjem: po njenom šarmu, njenoj strasti, njenom očajanju. A film ističe njene zube, njene bisere i njen somot. Onda se “Ana zaljubljuje u Vronskog”, odnosno dama u crnom somotu pada u naručje gospodina u uniformi i ljube se krajnje sočno, veoma obazrivo, beskrajno gestikuliraju, na sofi u jako dobro opremljenoj biblioteci, dok baštovan usput kosi travnjak.
Tako bauljamo i posrćemo kroz najpoznatije romane sveta. Tako ih objašnjavamo jednosložnom rečju, još ispisanom švrakopisom nepismenog školarca. Poljubac je ljubav. Razbijena šolja je ljubomora. Kez je sreća. Smrt su pogrebna kola. Ništa od toga nije ni u kakvoj vezi s romanom koji je Tolstoj napisao, i tek kad odustanemo od pokušaja da te slike povežemo sa knjigom možda nam neka usputna scena – poput baštovana koji kosi travnjak – nagovesti šta bi film mogao da postigne ako bi bio prepušten sopstvenim sredstvima izraza.
Ali koja su to sredstva? Kad bi prestao da parazitira, kako bi prohodao uspravno? Trenutno samo možemo da naslutimo odgovore na osnovu nagoveštaja. Na primer, na projekciji Doktora Kaligarija pre neki dan iznenada se u uglu ekrana pojavila senka u obliku punoglavca. Narasla je do ogromnih razmera, zatreperila, nadula se, pa se vratila u nepostojanje. Na trenutak je delovala kao oličenje nekakvog čudovišta iz bolesnog uma ludaka. Na trenutak se učinilo da bi efektnije moglo da bude izraženo oblikom nego rečima.
Delovalo je da je taj monstruozni drhtavi stvor u obliku punoglavca sam strah, a ne iskaz: “Plašim se”. Zapravo, senka je bila slučajna, a efekat nenameran. Ali ako senka u datom trenutku može da sugeriše mnogo više od konkretnih gestova i reči preplašenih muškaraca i žena, onda je očigledno da film ima u svojim rukama nebrojene znakove za emocije koje do sada nisu uspevale da pronađu svoj izraz. Užas, pored svojih uobičajenih oblika, ima i obrise punoglavca; on raste, bubri, podrhtava, nestaje.
Bes nije samo vika i dreka, crvenilo lica i stisnute pesnice. Možda je to crna linija koja migolji po belom papiru. Ana i Vronski više ne moraju da se mršte i da prave grimase. Njima je na raspolaganju – ali šta to? Postoji li, pitamo se, neki tajni jezik koji osećamo i vidimo, ali nikad ne govorimo i, ako je tako, može li da se učini vidljivim oku? Postoji li neka osobina koju misao poseduje a da može da bude prikazana bez pomoći reči? Ona ima brzinu i sporost; strelovitu usmerenost i oblakovitu raspršenost. A ima, posebno u emotivnim trenucima, i moć stvaranja slika, potrebu da svoj teret prebaci na drugog nosača; da pusti da slika teče uporedo sa njim.
Slikovitost misli se, iz nekog razlika, čini lepšom, razumljivijom i pristupačnijom od same misli. Kao što svako zna, kod Šekspira se i najsloženije ideje oblikuju kroz niti slika, uz koje se uspinjemo, menjajući se i vrteći se, sve dok ne dospemo na svetlo dana. Ali, naravno, pesničke slike ne treba izlivati u bronzi ili ih crtati olovkom. One su svedene iz hiljada nagoveštaja, među kojima su oni vizuelni samo najočigledniji ili najbliži. Čak i najjednostavnija slika – “Moj dragi je kao crvena, crvena ruža, tek procvala u junu” – odaje nam utisak vlažnosti i topline, grimiznog sjaja i mekote latica, nerazmrsivo isprepletane i nanizane na poletu ritma koji je sam po sebi već izraz strasti i kolebanja zaljubljenih. Sve to, što je dostupno rečima i samo rečima, film mora da izbegava.
Pa ipak, kad je već toliki deo naših misli i osećanja povezan sa gledanjem, možda se u nama javlja i neki ostatak vizuelne emocije koja nije od koristi ni slikaru ni pesniku, koja i dalje čeka film. To da će se ti simboli prilično razlikovati od stvarnih predmeta koje vidimo pred sobom čini se sasvim verovatnim. Nešto apstraktno, nešto što dotiče kroz promišljenu i svesnu umetnost, nešto što traži tek neznatnu pomoć reči ili muzike da bi postalo razumljivo – ali ih pritom s pravom koristi kao potčinjene – od takvih pokreta i apstrakcija filmovi bi jednog dana mogli biti sastavljeni. Kada se jednom pronađe novi simbol za izražavanje misli, filmski stvaralac će imati na raspolaganju neizmerno bogatstvo. Preciznost stvarnosti i njena zapanjujuća moć sugestije biće mu nadohvat ruke. Ane i vronskiji – eto ih, od krvi i mesa. Ako bi toj stvarnosti uspeo da udahne emociju, da mišlju oživi savršenu formu, tada bi mogao da privlači plen sebi, korak po korak.
Tada bismo mogli, kao dim što kulja iz Vezuva, da vidimo misao u svoj njenoj nesputanosti, lepoti i neobičnosti, dok izbija iz muškaraca laktovima oslonjenih o sto; iz žena kojima tašnice polako klize na pod. Gledali bismo kako se te emocije mešaju i međusobno utiču jedna na drugu. Gledali bismo nasilne promene osećanja izazvane njihovom kolizijom.
Najfantastičniji kontrasti mogli bi da nam bljesnu pred očima brzinom kakvu pisac može samo da priželjkuje uzalud se trudeći da je prati; arhitektura snova, sa lukovima i kulama, vodopadima koji se obrušavaju i izvorima koji izbijaju, koja nam ponekad dođe u san ili se oslikava u polumračnoj sobi, mogla bi da se ostvariti pred našim budnim očima. Nijedna fantazija ne bi bila previše usiljena ili neuhvatljiva. Prošlost bi mogla biti razvijena, daljine poništene, a ponori koji razdiru romane (kada, na primer, Tolstoj mora da pređe sa Levina na Anu i pritom naruši tok priče, prodrma i zaledi naše simpatije) mogli bi se poravnati istovetnom pozadinom, ponavljanjem nekog prizora.
Kako bi sve ovo trebalo pokušati, a kamoli postići, niko trenutno ne može da nam kaže. Povremeno nešto naslutimo u haosu ulica, možda kada neka pokretna kombinacija boje, zvuka i pokreta nagovesti da je pred nama prizor koji čeka novu umetnost da ga ovekoveči. A ponekad se u filmu, usred njegove ogromne spretnosti i tehničke umešnosti, zavesa razmakne i ugledamo, u daljini, neku nepoznatu i neočekivanu lepotu. Ali to prođe za tren. Jer, desila se čudna stvar: dok su sve druge umetnosti rođene nage, ova najmlađa rođena je sasvim odevena. Može da kaže sve pre nego što ima šta da kaže. Kao da je neko divlje pleme, umesto da pronađe dve odgovarajuće gvozdene šipke, na obali mora našlo razbacane violine, flaute, saksofone, trube i klavir Erar end Bekštajn i počelo, neverovatno energično, ali bez poznavanja ijedne note, da bije i lupa po svemu tome istovremeno.
Izvor: Glif
