Piše: Elis Bektaš
Uvriježenom vjerovanju u inat, insan nikad ništa ne propušta. Ako nije ručao, nije ni trebao ručati. Ako nije jebao, nije mu ni bilo suđeno da jebe. Ako nije rekao riječ to je zato što tu riječ nije ni trebalo izreći. Nije otišao na more – čudna mi čuda, ta šta će insan na moru. Nije pogledao film – pogledao je zato nešto drugo ili je, što je još blagorodnije, o nečemu maštao.
Jedino neki među nama propuste da umru u vakat. E takvi su nesrećni. Propustivši umrijeti, onda sve drugo propuštaju. Znadem ja jednog takvog a bolje da ga ne znam. Teško ga gledati kako se pati a pomoći mu ne možeš. Misli da se probudio a on propustio opet zaspati. Gricka svoj ručak a sav se sneveselio jer propušta jebat. Drugi put tako jebe a sve ga znoj oblijeva od nervoze što propušta večeru. A najgore je kad progovori. Sve je u životu svome propustio pa onda hoće riječima da iskaže sve o svemu. Zna on da je to nemoguće ali ne odustaje.
Kažem vam, muka golema, bolje da među znancima imam kakvog džeparoša ili čak ubicu nego takvog nesrećnika.
