Tekst je objavljen u listu „Pioniri” 30. maja 1952, koji je uređivao Duško Radović
Devet pitanja postavili smo Ivu Andriću, jednom od najpoznatijih naših živih pisaca. Jedno od pitanja podsjetilo ga je na davno zaboravljeni doživljaj iz đačkih godina…
Nekad, kad sam i ja sjedio u đačkim klupama, ja sam zaista odgovarao na svako postavljeno mi pitanje kako sam najbolje znao i umio. To je prirodno i svaki đak treba tako i danas da radi. Ali kad đačke klupe ostanu samo u sjećanju, daleko iza nas, onda kao neku odštetu za mladost koja nas je napustila stičemo pravo da ne moramo da odgovaramo baš na sva pitanja redom.
Od vaših devet postavljenih pitanja ja sam se naročito zadržao kod jednog, onog pod brojem 6, u kom se kaže: „Da li ste se još u školi bavili pisanjem?.. Da li ste se bavili glumom?“ – To me podsjetilo na davno zaboravljeni doživljaj iz đačkih godina, i na to pitanje odgovaram sa: jesam! I evo kako.
Kad smo se o raspustu između trećeg i četvrtog razreda gimnazije vratili iz Sarajeva u našu malu varošicu, mi smo doneli sa sobom sećanja i žive utiske na prve pozorišne predstave koje je tada u Sarajevu davala neka putujuća pozorišna trupa iz Srbije. Pozornica nam je izgledala kao neki divni, nedostižni svet sjaja i umetnosti, a glumci u „Đidi“ kao neki viši ljudi.
Ne imajući nikog ko bi nas posavjetovao i uputio, a željni nekog umjetničkog doživljaja, mi smo se riješili da sami organizujemo svoje pozorište. Našli smo prostorije, na jednom vidnom prostranom tavanu, napravili nekako pozornicu i pozajmili klupe i sjedišta. Pitanje repertoara riješili smo tako da smo uzeli jednu pripovjetku iz seoskog života, čini mi se od M. Đ. Milićevića, i preradili je za scenu. Taj posao je povjeren meni. Kako sam ga izvršio, ne bih umio da Vam kažem, jer sam to srećno zaboravio. Znam da se završna scena dešava u krčmi i da jedan seljak na kraju ubija krčmara nožem. Ali naša je predstava imala neobičan kraj. Evo kako. Nesreća je htjela da je meni poverena i uloga seljaka ubice. Ja sam je i proučio i naučio. Izdeljao sam i obojio i nož od drveta, tako da je izgledao „kao pravi“.
Na dan predstave napisali smo i oglase i išli od kuće do kuće i pozivali publiku. Bila je određena i neka mala ulaznina. Publike je bilo prilično: naše majke, tetke, sestre i poneki dokon starac ili neka baba iz susjedstva.
Na tavanu je vladalo svečano raspoloženje. Sve je bilo „kao pravo“. I zvonce je zvonilo, i zavjesa se digla. Istina, digla se sa malim tehničkim defektom koji je dobro razveselio publiku. Pojedinosti se ne sjećam, znam samo da mi je lice gorjelo, da mi se činilo da mi tle ispod nogu poigrava, da vrijeme juri strahovito i da treba nešto raditi i govoriti pred raširenim i u nas nemilosrdno uprtim očima publike. Sve je još nekako išlo, dok nije došao red na mene da se dignem, da grubo odgurnem stolicu, da oštrim i glasnim rečima napadnem krčmara-zelenaša i da na kraju, kao osvetnik povređene pravde, potegnem nož i da udarim toga nevaljalog čovjeka, na što treba da padnu i krčmar i zavesa.
Kod mojih prvih, po mom mišljenju gromkih reči nastalo je neko pomjeranje u publici, zatim neki šapat, koji sam čuo kao kroza san, ali koji je bivao sve jači, pa najposlije prigušen kikot. Držao sam se grčevito svoje uloge i nastojao da nadvičem moju publiku. Ali to je imalo, izgleda, obrnuto dejstvo. I upravo u trenutku kad sam podigao nož, izgovorio tragičnu poslednju reč i htio da udarim krčmara – moja publika je prasnula u grohotan smijeh. Dakle, umjesto da budu, kako sam ja predviđao i želio, potreseni i uplašeni, svi su se smijali iz punog grla. Zbunio sam se i potresao – ja. Zbog toga mi udarac, koji smo moj partner i ja toliko studirali i vježbali, nije ispao kako treba. I što je najgore, moj partner krčmar nije htio – prokletnik! – da padne, nego je živ i zdrav stajao nasred pozornice, gledao radoznalo publiku i smijao se sve više i sam, pridržavajući rukom guste crne brkove od vune. Sve se okrenulo u smijh i lakrdiju, a to je bila propast i moje uloge i cijele predstave.
Ne znam šta bih dao da je tada htjela da se spusti zavjesa. Ali ne. I onaj naš „tehničar“, koji je morao da to učini, predao se opštoj veselosti i smijehu, i zaboravio na svoju dužnost. Izgledalo mi je sada da vrijeme stoji i da se svi ljudi na zemljinoj kugli grohotom smijju. Videći da drugog spasa nema, pobjegao sam sa otvorene pozornice i sakrio se negdje u dnu tavana, iza nekih dasaka. Tek tada sam vidio da u grčevito stisnutoj ruci držim još uvek drveni nož. Bacio sam ga sa ogorčenjem daleko od sebe.
Moje razočaranje u sebe i svoju publiku bilo je veliko, ali sam se brzo utješio i pomirio sa mišlju da nisam ja za pozornicu i pozorišna vještina za mene. Uostalom, više nismo ni davali pozorišne predstave, nego priredbe sa pjevanjem. Samo, što ja nisam ni pjevao. Jer nisam imao glasa. Tako sam spao u tehničko osoblje, pisao programe i namještao klupe. Pa i u tom, izgleda, nisam bio naročito vješt. Sve su manje meni povjeravali te poslove, dok nisam najposlije shvatio lekciju i napustio i taj posao. Tada sam prešao u publiku i postao dobar i pažljiv slušalac.
Time je bio završen i moj prvi i jedini pokušaj pozorišne karijere.
Susret na „sporednom kolosijeku“
Andrićevo sjećanje prvobitno je bilo namijenjeno djeci, čitaocima Radovićevog časopisa. Sličnoj temi Andrić se nekoliko puta vraćao, očigledno zbog toga što je ovaj ožiljak iz djetinjstva na poseban način obilježio njegovu ličnost
Sećanje Ive Andrića iz dječačkih dana koje se nalazi pred čitaocima „Politike“ nekoliko puta je, uz izvjesne izmjene, preštampavano. Međutim, do danas nije bio poznat podatak gdje je ono prvi put objavljeno. Do tog podatka „odveo“ me je Dušan Radović. Naime, prilikom rada na knjizi „Sto godina Duška Radovića“, sastavljenoj od prepiske, sjećanja i manje poznatih piščevih tekstova, koju pripremam u saradnji sa Milošem Radovićem i uz veliku pomoć akademika Matije Bećkovića, u našim razgovorima Andrić se nekoliko puta nametnuo kao tema. Sklapanje mozaika o Radoviću podrazumijevalo je, neminovno, i poznavanje časopisa koje je uređivao.
Tako sam došla i do, najvjerovatnije, prve veze između Ive Andrića i Dušana Radovića. Prvi put je Andrićev tekst „Nesuđeni glumac“ štampan u časopisu „Pioniri“ 30. maja 1952. godine u rubrici „Kad su oni bili mali“. Rubrika je otvorena Andrićevim sjećanjem – baš onako kako je na ovom mjestu preštampano – a zatim se nižu uspomene iz detinjstva Desanke Maksimović, Đorđa Andrejevića Kuna, Branka Ćopića, dr Ivana Ribara i Stevana Hristića. Od svih pobrojanih ličnosti, Andrić se najviše ogolio, podijelivši sa čitaocima specifičnu traumu iz djetinjstva. Konačno, dolazim i do Dušana Radovića. On je bio urednik lista „Pioniri“. (Najjednostavnije rečeno: Radović je oduvijek bio – Radović. Uvijek je nastojao da djeci ponudi najkvalitetnije sadržaje.) Mladi Radović bio je tada pjesnik bez zbirke. Prvu zbirku pjesama“ Poštovana deco“, prevratničku i modernu, štampao je kasnije, 1954. godine.
Podatak o prvobitnom objavljivanju ovog Andrićevog skećanja važan je, najmanje, iz dva razloga. Najprije, kao prilog za dopunu bibliografije našeg nobelovca, a zatim što otvara pitanje daljih veza između Ive Andrića i Dušana Radovića.
Sjećanje na svoj pozorišni debakl Andrić je preštampao 1959. u „Ilustrovanoj politici“ pod naslovom „Neuspeh na pozornici“. Tom prilikom napomenuo je da je prije nekoliko godina „jedan omladinski list“ javnim radnicima postavio čitav niz pitanja o tome čime su se „uzgred bavili u svojim đačkim godinama“. Iako su mu se pitanja najprije učinila kao da nemaju nikakve veze s njim i njegovim djetinjstvom, podstakla su ga da ovo jsećanje podijeli sa čitaocima. Taj, „sporedni kolosijek“, kako ga je sam Andrić nazvao, u njegovom životu ostao je zakopan i zaboravljen, „a jedno novinarsko pitanje oživjelo je, poslije toliko godina, već zamrlo sjećanje na njega“. Iako nije naveo ime omladinskog lista, otkrili smo o kom listu je riječ.
Jasno je da je Andrićevo sećanje prvobitno bilo namijenjeno djeci, čitaocima Radovićevog časopisa. Sličnoj temi Andrić se nekoliko puta vraćao, očigledno zbog toga što je ovaj ožiljak iz djetinjstva na poseban način obilježio njegovu ličnost. Naime, poznato je Andrićevo insistiranje da biografija pisca nema nikakve veze s piščevim djelom. „Pisac treba da piše i priča, ali ne da od svog života stvara priču“, tvrdio je on. Međutim, iako je naš nobelovac proglašavao vezu između piščevog života i djela izlišnom, pokazalo se da je ipak riječ o krajnje ambivalentnom odnosu, te da Andrić često, kako je pokazala Žaneta Đukić Perišić, „protivrječi sopstvenom shvatanju o irelevantnosti piščevog života u pokušaju razumijevanja njegovog djela“. Drugim riječima, ono što izbacimo kroz vrata – vrati se kroz prozor.
Znamo da Andrić smatra da čovjek u detinjstvu stiče najjače utiske koji trajno određuju njegovu cjelokupnu ličnost u kasnijem životu. „Nikad čovjek da se izliječi i oslobodi djetinjstva“, čitamo u njegovim „Znakovima pored puta“. Ovaj „sporedni kolosijek“, zatvoren i isprovociran tek pitanjem novinara, važan je i za razumijevanje Andrićeve nelagode prema javnim nastupima. Da li je ovaj tekst prvobitno objavljen u Radovićevom časopisu opis presudnog trenutka kada je budući nobelovac prvi put osjetio odbojnost prema javnom istupanju? Kasnije će Andrić mnogo jasnije i određenije definisati svoj stav. Posebnu rezervu imaće prema pozorištu. U „Razgovoru sa Gojom“ izdvaja cirkus kao najpristojniju formu pozorišta – „najmanja bijeda u toj velikoj bijedi“, a pozorište je „najjaloviji od svih naših napora“. Ostavio je svjedočanstvo o tome kako ga često proganja san da igra „na nekoj velikoj pozornici, pred nevidljivom ali strogom i mnogobrojnom publikom, i to igram neku ulogu koju prije toga nisam ni pročitao i iz koje ne znam ni riječi“. Ove misli nalazimo i u „Razgovoru sa Gojom“ i u „Znakovima pored puta. Spomenuo je svoj neuspjeh na pozorišnim daskama i prilikom razgovora sa Kostom Dimitrijevićem. Osjećanje nelagode moglo bi da proističe iz ove gorke uspomene iz djetinjstva, jer je Andrić na svom prvom i jedinom nastupu na improvizovanim pozorišnim daskama kao glumac bio i fizički (tjelesno) dostupan za eventualnu kritiku i podsmijeh. Književnost mu je nudila zaklon, jer je tu bio fizički nevidljiv.
S druge strane, ovo Andrićevo jsećanje, objavljeno prvi put na stranicama Radovićevog lista, podstaklo me je da potražim u kakvim su vezama i kasnije bili Ivo Andrić i Dušan Radović.
Sačuvani su tragovi o međusobnom poštovanju i uvažavanju. Da je Ivo Andrić pratio i cijenio rad Dušana Radovića, postaje jasno kada se podsetimo kako je Radovićeva knjiga ušla u ediciju „Srpska književnost u sto knjiga“. O tome je pisao Živorad Stojković. Kada je Radović predložen, članovi uređivačkog odbora, profesori i akademici, na trenutak su ućutali. Tišinu je prekinuo Andrić. Stojković piše: „Ivo Andrić se, preko običaja, prvi javio za riječ: ‘Radović – svakako’. Odjednom se, poslije, sve okrenulo na čuđenje što se i drugi nisu toga sjetili, te je knjiga lijepo, a ne samo lako prihvaćena (uz uzdržani glas samo pjesnika, Radovićevog imenjaka u tom Odboru.)“ Stota knjiga ove prestižne edicije bila je „Dokolice“ Dušana Radovića, objavljena 1972. godine.
S druge strane, Dušan Radović je nekoliko puta iskazivao poštovanje prema Andrićevom djelu. Govorio je: „Ja bih, kao vjerovatno i mnogi drugi, volio da pišem kao Ivo Andrić, tako dobro i umno. Ja to, priznajem, ne mogu.“ U Radovićevom bogatom i raznorodnom opusu na još nekoliko mjesta možemo da pronađemo pomene Ive Andrića. Možda je, od svega, najpoznatija rečenica koju je izgovorio kada je sa 23. sprata Beograđanke pozdravljao Beograđane, želeći im dobro jutro. Tako je 4. januara 1982. godine rekao: „Otišli su Andrić i Crnjanski, a sad nam je zauvijek otišao i Miroslav Krleža. Sve je manje onih kojih bismo se mogli plašiti i stidjeti. Šta će biti sa nama?“
Gotovo je nepoznato da je pomenute pisce – Andrića, Crnjanskog i Krležu – i ne samo njih, Radović imao u vidu kada je 1966. godine predlagao da sačini specifičan spomenar za djecu. U njega bi se potpisale javne ličnosti, baš onako kako se to radi u pravim dječjim spomenarima, a njihovi zapisi bili bi štampani kao faksimil. Nažalost, njegova ideja nije realizovana. (Radovićeve ideje često su išle ispred njegovog vremena.)
U svom čuvenom i još uvijek neprevaziđenom časopisu za decu „Poletarac“, Radović je imao običaj da malenim čitaocima predstavi znamenite pisce. Tako je u februaru 1975. godine objavljen crtež Miće Popovića na kojem je bio Andrić i tekst o Andriću koji potpisuje Ljubivoje Ršumović. To je bilo mjesec dana pred Andrićevu smrt. Na kraju, Radović se oglasio i povodom smrti Ive Andrića. Taj tekst preštampan je u kapitalnoj knjizi „Baš, svašta“, nastaloj trudom Miroslava Maksimovića. Radović ističe jednostavnost Andrićeve nedostignute mudrosti. Kaže: „Kao svi veliki ljudi i sva velika djela, život i djelo Ive Andrića su dokaz da MI postojimo, ovde i ovakvi, i budimo mu i zbog toga zahvalni. Blago nama, što smo imali književnog velikana i mudraca Ivu Andrića!“
Možemo samo da dodamo: blago nama i što smo imali dobro i umno djelo Dušana Radovića. A Ivo Andrić i Dušan Radović ostaju najljepše povezani u rečenicama Matije Bećkovića: „Dušan Radović je Ivo Andrić koji je odbio da odraste. Andrić koji se postidio i počeo da piše za djecu.“
Zorica Hadžić
Izvor: „Politika“
