Piše: Vojislav Durmanović
Kada im se kaže: ,,Ne remetite red na Zemlji” – odgovaraju: ,,Mi samo red uspostavljamo.”
El-Bekare, 11
Uistinu epske scene zauzimanja opštinskih prostorija, nalik na seljačke bune protiv birokratskog apsolutizma, za demokratizaciju Srbije iz obrenovićevskog doba koje su prošle sedmice posvedočene u Bogatiću, bile su naročita pokazna vežba za Vučićevu, ali i svaku buduću vlast u Srbiji. Vaninstitucionalna pobuna jedini je preostali način da se, stvaranjem atmosfere nesigurnosti za poslovanje rudarskih magnata, spreči razaranje lokalnih zajednica u ravni etničkog čišćenja zarad neokolonijalne ekstrakcije resursa za sve izvesniju nemačku remilitarizaciju, uz nuspojavu dalje investitorske džentrifikacije Beograda i Novog Sada. Za autora ovih redova taj čin imao je i znatnu ličnu dimenziju, pošto je u istoj zgradi zgradi sreskog načelstva za vreme NOB-a robovao njegov pradeda, Nikola Nikolić dok u partizanskom prepadu na jesen 1941. nije bio oslobođen, da bi kasnije preminuo od posledica nedićevske torture.
Dok nepatvoreni duhovni porod nedićevaca u vlasti oglašava najsvežije Apele srpskom narodu protiv obojene revolucije, a očerupana perjanica tobože zeleno-leve opozicije šalje ništa manje udvorička pisma Šolcu, Mačvani su u korporativnom propagandnom filmu skoro emitovanom u Evropskom parlamentu predstavljeni kao sumanuti proruski luditi dolični antivakserima i ravnozemljašima, baš kao što i vesternofilna istoriografija Latinke Perović ocrnjuje antiobrenovićevske radikale kao primitivne protivnike naučnog progresa zbog svojevremene opozicije kreditima za izgradnju železnice.
Od letošnjeg Vidovdana do minulog Sretenja traje duboko preoravanje srpske države i društva, odavno zaraslih u diletantizam i džahiluk. Čak i samim napadima na karlovačke đake koji su samo odavali poštu stradalima SNS-ov režim ukazao je na preuzimanje krivice za pogibije građana pod nadstrešnicom. Bez masovnih demonstracija protiv pretvaranja donjeg Podrinja u Černobilj od Loznice do Terazija danas ne bi bilo studentskog pokreta koji predvode brucoši tek pridošli iz srednjih škola, bez studentskog pokreta ne bi bilo svenarodnog bunta u srcu Mačve: ni bez jednog, ni bez drugog ne bi bilo sadašnjeg otpora farmaceuta neoliberalnom urušavanju ostatka ostataka socijalističkog blagostanja po principu da je, od gradnje do lekova, mušterija uvek u pravu, nezavisno čak i od ideje javnog dobra.
Neki od starijih učesnika blokada proveli su formativne godine u Združenoj akciji Krov nad glavom koja je prva u Srbiji povela borbu za pravo na porodično ognjište, protiv prisilnih iseljenja najugroženijih, pod parolom da solidarnost mora biti politički aksiom jer je strahovlada kapitala, koja je samoj sebi svrha, predator koji ne bira žrtve na lestvici ispod sebe, bilo to upropašćeno radništvo, Romi, vojni invalidi… To što danas preti narodu Mačve, Jadra, Semberije i Majevice faktički je nastavak istog tog procesa, do sada najmasovnije iseljenje žitelja u interesu monopolskog kapitala za čijeg je izvršitelja unajmljena trenutna srpska vlast.

Dosadašnja beda srpske politike ogledala se i u tome što su i vlast i opozicija, svaka na svoj način, ne nudeći nikakva rešenja živele od operetne mitologizacije jedne jedine ličnosti, Aleksandra Vučića, bilo kao mesijanske figure Ace Srbina, kroz koju je staromodni slobistički populizam venčan sa retorikom tzv. Zoranove vizije o zatezanju kaiša i saburanja da bi sutra bilo još gore, bilo kao ultimativnog psihopate čijim bi uklanjanjem sistem tobože sam od sebe proradio. Studenti koji ne žele puku smenu jednoga režima drugim, već ozdravljenje sistema, prozreli su da obe ove tendencije jednako hrane Vučićev kult ličnosti, pa su, umesto višedecenijskog nasilja dnevne politike nad jezikom kroz istrošene floskule i maglovitu patetiku, svoje zahteve strukturisali u duhu legalističke konkretnosti, dorečenosti i tačnosti, bez imalo trenja u pojmovnom sadržaju i prostora za manipulaciju. Zbog toga je njihov odgovor režimu o ustavnim (ne)nadležnostima ubrzo proširen i na parazitske politikante iz opozicije koji su pokušali da ih iskoriste kao udarnog ovna za brzu podelu kolača sa SNS-om čija se vlast trenutno urušava sama od sebe.
Oni su, kao nekoć Svetozar Marković, za koga je Skerlić napisao da je poveo najtežu borbu koju je jedan Srbin ikad vodio, i ma kako pomodne bile takve aluzije, zaista bauk koji je pomrsio račune svim silama stare Srbije, kako izraelskim hasbara-ekspertima na koje se oslanja režimska mašinerija, tako i salonskoj, nazovi nacionalnoj inteligenciji koja dvanaest briselskih godina nijednom nije uspela da na ulicu izvede demonstrante oko tog samorazumljivog pitanja koje ima arhetipsko uporište u svesti bar devedeset posto srpskog naroda. Zato je sigurno reći da je studentski pokret već pobedio, jer je neposrednom demokratijom na univerzitetima po prvi put u skorijoj istoriji uspeo da promoviše jedan sasvim održiv sistem odlučivanja koji nije zasnovan na gramzivosti, nameštaljkama i pratećoj demagogiji, čime je načeo temelje čitavog Vavilona srpske političke klase – sistem najpribližniji jevanđeljskom idealu da ne služe mnogi jednoga, već jedan služi mnoge. Gledajući biblijske prizore raspevanosti i gostoljublja prema mladima koji su se marširajući bili uputili ka Novom Sadu i Kragujevcu, kao krvotok koji pumpa kiseonik u glave i mišice nacije, čini se kao da litije koje su pre šest godina krenule iz Podgorice i Bijelog Polja (i usput počistile Milove korisne idiote tipa Mandića i Medojevića) pristižu u srpske varoši i sela.
Nekad tako, na tragu utiska američke novinarke koja je radila u Beogradu Lili Linč, pomislim kako su sva lepota i prestiž naroda Srbije skriveni u tome što je često moguće na prvi pogled razlikovati naručene skupove od onih (poput 27. marta 1941.) na krilima najneiskvarenijih emocija. Istim tim na kojima se i Dositejeva Vostani Serbie, umesto aktuelne himne, koju je po ugledu na austrougarsku Carevku uveo habzburški komprador Milan Obrenović, spontano vratila na pijedestal srpske Marseljeze. Kao i prvobitni sretenjski ustanici, koji su se digli da celo proleće i leto vojuju za svoje pravice kao osmanski podanici, još uvek nedovoljno svesni vlastitih snaga i razmera svoje istorijske misije izgradnje nacionalnog doma, u kojem njihova prava i slobode ni po koju cenu neće biti predmet privremenih pogađanja domaćih uzurpatora sa imperijalnim silama, uključujući Austriju i Rusiju čije su marionete odbili da postanu.
Sirijski nacionalni pesnik Nizar Kabani poznat je po pesmi Studenti Gaze u kojoj razobličava zaostalost istrošenih arapskih generacija, podvlačeći da kajanje ne znači kovanje omladine u zvezde, već sleđenje njihovog primera. A šta je drugo ono u šta se izdegenerisala vladavina Aleksandra Vučića i SNS nego hibrid svih generacijskih zabluda roditelja studenata koji su ovaj vikend proveli ustaničkim stopama, u staroj srpskoj prestonici, na istorijskom zadatku svojevrsne rehumanizacije srpskog društva? Promatrajući borbeni idealizam studentskih generacija na tom mitskom toposu, koji nije pao s neba, niti je naučen u USAID-ovim školicama demokratije za početnike, već raste po zakonu srpske zemlje, setio sam se pokolenja Principa, Ilića, Golubića, Čubrilovića, Radulovića, Mitrinovića i Gaćinovića, i po prvi put sam, u ovo apokaliptično doba, osetio čvrsto tlo pod nogama.
