Kao po tragu hiljada migranata, izbjeglica i grupice investitora, u Beograd su se iz nesvrstanih zemalja slili i političari.
Za razliku od raznovrsne prethodnice, oni su došli kao neka vrsta strateških arheologa da iščeprkaju šta je ostalo od ideja s kojima su njihovi preci prije šezdeset godina ovdje ozvaničili pokret vanblokovskih zemalja za izuzimanje Juga od sjevernjačke surovosti Hladnog rata između Zapada i Istoka.
Domaćini su nesvrstanim gostima priuštili vanrednu priliku za istorijsko prekopavanje, ništa manje od one koju je lokalna vlast prigrabila za besomučno potkopavanje urbanog tkiva srpske prijestonice da bi čardak ni na nebu ni na zemlji gradila “na vodi”. Jugoslavija, na koju su se mnogi od njih ugledali, poodavno više ne postoji i nijedan njen patrljak više nije član Pokreta nesvrstanih.
Beograd im se ispostavio više kao nostalgijska dragocjenost, vrijedna simboličkog proučavanja i izvlačenja pouka, a nikako imitiranja. Prvo, da ponovimo, klateći se između Zapada i Istoka, zemlja mu se raspala, a ostatak kojim vlada i dalje primenjuje isti pristup kojim se već obogaljio. Drugo, kad god su se ovde nesvrstani okupljali, nešto bitno se događalo mimo njih. Prvi samit u septembru 1961. koincidirao je s početkom izgradnje Berlinskog zida, a drugi je 1989. prethodio padu te ideološke razdelnice i nastanku unipolarnog svijeta s nespornom dominacijom Zapada na čelu sa SAD.
Ministarska konferencija 2011. kojom se obilježavalo pola vijeka nesvrstanosti označila je i širenje “arapskog proljeća” sa svrgavanjem niza vlastodržaca. Ali ista godina bila je i nehotična prethodnica za prelazak ovdašnje nesavršene demokratije u usavršavanje autokratije, koja se razmahala širom svijeta do praktično doživotnih mandata lidera Kine i Rusije.
Beogradsko obilježavanje 60. godišnjice nesvrstanosti pod sjenkom je najava izbijanja nove vrste hladnog rata. U kojem bi bilo glavno sučeljavanje Amerike i Kine, ali i globalna tranzicija s natezanjem oko primjene ekoloških i antipandemijskih mjera, kao i zadovoljavanjem potreba za energentima kojima rekordno raste cijena, što sve zajedno nagovještava rast inflacije, a time i unutrašnjih nemira i zaoštravanje spoljnih isključivosti.
Pojedini poznavaoci slute da se Pokret nesvrstanih “pogubio” poslije beogradskog samita 1989, za kojim je uslijedio pad Berlinskog zida s nestankom bipolarnog svijeta Vašington–Moskva, a u ovom vijeku i nastanak multipolarnog svijeta uz učešće i Kine i sve autonomnije EU. Iz Indije se, pritom, mjestimično sugeriše da u multipolarnom svijetu nesvrstavanje nema perspektivu i da treba pribjeći novoj varijanti – “multisvrstavanju”, to jest doziranim povezivanjima sa grupacijama koje su međusobno suprotstavljene.
Lijepo zvuči, ali ipak sve zavisi od toga da li će na to pristati moćniji, koji u tom skakutanju vide izraz nepovjerenja prema smjernicama za sopstvenu globalnu premoć. I u klasičnom hladnom ratu najviše su stradali nesvrstani. Doduše, mnogi od njih su se tada oslobodili kolonijalizma, ali mnogi od njih još ne znaju šta će sa samim sobom. Ne libe se čak ni priklanjanja vrlo polemičnom kineskom modelu globalizacije, koji učvršćuje mnoge klecave vlasti, ali i uvaljuje nacije u teško otplative dugove.
Vratimo se skupu – koji još nije bio okončan dok je ovaj tekst išao u štampu – predstavnika više od sto nesvrstanih zemalja u Beogradu. Najzanimljivijim su mi se učinile dvije okolnosti. Prvo, da su neke sjednice održane na Sajmu u istovremenom raspeću dva kontradiktorna procesa za uspokojavanje – vakcinacije i smotre naoružanja. I drugo, da je Rusija (Sergej Lavrov) premijerno učestvovala na skupu nesvrstanih, kojima se kao posmatrač priključila prošlog jula, baš kada pokretom predsjedava nekad joj zemljački Azerbejdžan i kad se baš u Beogradu obilježava jubilej događaja koji je u njemu upriličen dobrim dijelom zato što se odupro (1948) diktatu Moskve.
U svojstvu posmatrača u pokretu bila je prisutna i Kina. Takav status sebi nije priuštila prema raspoloživim podacima nijedna zapadna zemlja, pa je tako ostao utisak da je pokret naheren u prilog njihovim rivalima.
Srbiji, koja formalno tvrdi da stremi ka Evropskoj uniji, to ne ide u prilog. Moraće da pribjegava dosjetkama, sličnim onoj koju je 1983. poslije samita u Nju Delhiju izrekao vođa naše delegacije.
Pošto je cijela diplomatska ekipa iskazala zadovoljstvo što samit ništa novo nije donio, bar ne na našu štetu, on je, i na moje uši, smrknuto procijedio: “Situacija je vrlo opasna.” Poslije dramske pauze snuždeno je objasnio: “U Srbiji je bila jaka suša i šljive su slabo rodile”.
Niko se nije, bar ne glasno, nasmijao. Cio skup je doživljen očito kao rasterećenje od rastućih domaćih briga.
Biće da je tako bilo i ovom prilikom u Beogradu, uz podrazumijevajuće lobiranje za nepriznavanje i otpriznavanje Kosova. Teško je zamisliti da se neko od gostiju usudio da ovdašnjem lideru pomene da bi uskoro mogla da se obilježe još dva jubileja – već sljedećeg meseca 20. godišnjica sticanja statusa posmatrača Beograda u Pokretu nesvrstanih, a sljedeće godine i tri decenije od izbacivanja naše države iz članstva zbog ratova u bivšoj SFRJ.
Predlozi ne bi imali izgleda na uspjeh. Jer, sadašnji lider je doprinio izbacivanju iz pokreta, a status posmatrača je izvojevao “bivši režim”…
Momčilo Pantelić
Izvor: Novi magazin
