Piše: Miloš Kovačević
Na Daničićev čin preimenovanja srpskog jezika u „srpski ili hrvatski” i/ili „hrvatski ili srpski” reagovao je samo veliki srpski pesnik Laza Kostić 1880. godine u svojevrsnoj poslanici datoj u podužoj napomeni studije „Osnove lepote s posebnim osvrtom na srpske narodne pesme”.
Od Vukove Pismenice srpskoga jezika (1814) pa do Novakovićeve Srpske gramatike (1894) jezik kod Srba u Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini nazivao se isključivo srpskim imenom, izuzmu li se nekolike knjige Đura Daničića (Macanović 2018: 28). Naime, Daničić je u naslovu svoga dela Oblici srpskoga jezika, štampanog za života u Beogradu u četiri izdanja (1863, 1863, 1864. i 1874) ‒ nakon prvog bečkog izdanja pod naslovom Mala srpska gramatika (1850) ‒ u petom i šestom u Zagrebu štampanom izdanju (1869. i 1872) zamenio ime srpskog jezika sa „srpski ili hrvatski jezik”: Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika. Interesantno je da su ta izdanja s dvojnim imenom jezika ćirilička. Jedino latiničko izdanje bilo je četvrto (štampano u Beogradu 1864), u kome Daničić daje latiničku posvetu: „Srbima Zapadne crkve, Srbin Istočne crkve”, uz obrazlaženje odluke zašto knjigu štampa latinicom: „Četvrti put štampam knjigu za to što sam rad Srbima Zapadne crkve vratiti ljubav s kojom primiše ovu knjigu kad bješe štampana slovima kojim se oni ne služe. Zato im prikazujem četvrto izdanje i štampam ga njihovijem slovima.”
Oblici, međutim, nisu jedino Daničićevo delo koje u svim izdanjima u naslovu nema ime srpskoga jezika. Daničić srpsko ime jezika zamenjuje imenom „srpski ili hrvatski jezik” i u ćiriličkim knjigama Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka (Beograd, 1874) i Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika (Beograd, 1876), dok u latiničkoj knjizi Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku (Zagreb: JAZU, 1877) u sintagmatskom nazivu jezika čak vrši permutaciju stavljajući hrvatsko ispred srpskog imena („hrvatski ili srpski jezik”). S takvim rasporedom nacionalnih odrednica u nazivu jezika Daničić će za života (1882) štampati kako oglednu svesku, tako i prvi tom Rječnika JAZU: Ogled. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. (A ‒ Biće. Obrađuje Đ. Daničić. Zagreb: JAZU, 1878) i Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Dio Prvi (A ‒ Čašula. Obrađuje Đ. Daničić.
Na Daničićev čin preimenovanja srpskog jezika u „srpski ili hrvatski” i/ili „hrvatski ili srpski” reagovao je samo veliki srpski pesnik Laza Kostić 1880. godine u svojevrsnoj poslanici datoj u podužoj napomeni studije Osnove lepote s posebnim osvrtom na srpske narodne pesme (Kostić 2015: 81‒83). Budući da se bavio problemom lepote, Laza Kostić je u toj studiji tumačio i značenje reči „lep” i njenih tvorenica, pri čemu se u analizi pozivao i na Daničićevu knjigu Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku (Zagreb: JAZU, 1877). I povodom njenog naslova, odnosno naziva jezika u njenom naslovu, napisao obimnu (gotovo tri stranice dugu) fusnotu kao svojevrsnu poslanicu Daničiću. Zamerke L. Kostića Daničiću ticale su se naziva jezika, ali i stava da su srpski i hrvatski jedan isti jezik.
Neplodan ukrštaj
Tako Laza kaže da mora uputiti „našem čuvenom znaocu jezika koju iskrenu, ozbiljnu reč”, jer je „Đuro Daničić prvi književnik i filolog, ne na slovenskom prostoru, već na svetu, koji je nazvao jezik što ga govori i piše hrvatskim ili srpskim (u predgovoru svojih Korijena kaže, valjda punog pariteta radi: srpski ili hrvatski). Svi ostali prvaci filologije u stranih naroda zovu taj jezik prosto: srpskim.” Za potvrdu Laza navodi unisono mišljenje nemačkih filologa Augusta Šlajhera i Fridriha Maksa Milera (a mogao se pozvati i na nemali broj drugih savremenih filologa, poput Dobrovskog, Šafarika, Kopitara, Miklošića i dr.).
Oni „među živim jezicima hrvatskoga nikako ne poznaj[u]”, tako da „hrvatski ne treba uzeti kao zaseban jezik, jer onaj jezik što se govori u provincijalnoj Hrvatskoj, to je samo nastavak slovenskog (kranjskog), a onaj što se govori u hrvatskoj krajini, to je prosto srpski”. Pa „kad sve to uzmemo na um” ‒ nastavlja Laza ‒ „onda nam je sasvim jasno da Đuru Daničića nisu nikako mogli rukovoditi naučni razlozi kada je jezik svoj nazvao ’hrvatskim ili srpskim’. Razlog mu je jedino mogao biti politički, i to književno-politički”. Po mišljenju Laze Kostića, Đuro Daničić očito nije mogao više gledati „na neprirodnu pocepanost u književnosti jednog istog jezika, koja je narodu na sramotu i porugu, a neprijateljima mu na radost i podsmeh”, pa je zato „na štetu nauke” pokušao ujediniti književnost istoga (srpskoga) jezika. To ujedinjenje preko dvoimenog naziva istog jezika je, po Lazi, „nesmisleno”, pošto predstavlja „neplodan ukrštaj; ništa se samo sa sobom ne može ukrstiti, kao što i u organskom životu sparivanje vrlo srodnih vrsta ili ostane sasvim jalovo, ili rađa bogalje, te zato i svaki taki pokušaj u ljudi izaziva gnušanje i porugu u gledalaca”. Taj Daničićev „nesmisleni” nenaučni čin, nastavlja Laza Kostić, kao da je još više osokolio Hrvate, pa je „u našoj latiničkoj književnosti počeo bezobzirni hrvatizam otimati mah baš od onog doba kada je Daničić počeo svoju pomirljivu književno-političku radnju. Po tome se vidi da taj smer ne samo da nije imao željenog uspeha nego je postigao baš protivno od onog što je hteo. To je, zaključuje svoju poslanicu Daničiću Laza Kostić, „književna tragičnost”.
„Junak te tragedije, Đuro Daničić, nije postao manji književnik te ima prava na našu simpatiju. Nama pak ta simpatija daje pravo zamoliti ga da se okane politike, te da se vrati čistoj nauci ako neće da ga dalji razvitak te tragičnosti dovede do katastrofe. U politici kompromisi imaju mesta, jer praktička politika i nije ništa drugo do sistem kompromisa. Al’ u nauci kompromisi mogu samo kompromitovati, ako i ne nauku, al’ bar naučenike” (Laza Kostić 1880).
Koliko je Laza dobro uočio antagonizam naučnih i političkih kriterijuma, možda najbolju potvrdu pruža podudarno, gotovo sto godina kasnije izneseno, mišljenje velikog Romana Jakobsona o odnosu naučnih i političkih konferencija. „Naučne i političke konferencije nemaju, srećom, ničeg zajedničkog. Uspeh jednog političkog skupa zavisi od opšteg sporazuma većine ili svih učesnika. Međutim, upotreba glasova i veta strana je naučnoj diskusiji, gde se nesaglasnost u celini pokazuje produktivnijom od saglasnosti” (Roman Jakobson).
Nadređenjem političkih naučnim kriterijumima, ili bolje rečeno: poništenje naučnih političkim kriterijumima Daničić je, L. Kostić je bio u pravu, kompromitovao ne samo sebe kao naučnika nego i tek zasnovanu Vukov(sk)u srbistiku kao nauku i Vuka kao njenog utemeljitelja. Iako Laza Kostić u svojoj poslanici Vuka uopšte ne spominje, on je bez sumnje, iznoseći Šlajherovo i mišljenje Maksa Milera o nepodudarnosti srpskog i hrvatskog jezika, imao na umu i bliske ako ne i istovetne Vukove stavove o razlici između Srba i Hrvata pa sledstveno i između srpskog i hrvatskog jezika, stavove koje je Vuk najpre obelodanio u tekstu Srbi svi i svuda (1849). Po Vukovom mišljenju, Hrvati su: „1) Svi Čakavci, 2) Kekavci u kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli. Srbi po pravdi mogu se zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali” (Vuk Karadžić). Kao štokavci, a oni se tako zovu jer govore što ili šta, Srbi se nužno razlikuju od Hrvata koji su prioritetno čakavci, jer govore ča umesto što. Iz toga proizlazi da Srbi i Hrvati imaju različite jezike: Srbi srpski štokavski, a Hrvati hrvatski čakavski, s tim da deo Hrvata „u vermeđi Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj” govori kajkavski, tj. imaju kaj umjesto što i ča, pa logično idu „među Slovence”, koji su svi kajkavci. Vukovo stanovište o nepodudarnosti srpskog i hrvatskog jezika podudarno je Šlajherovom i Milerovom stanovištu, koje citira Laza Kostić. I ne samo njihovom nego npr. i stanovištu Franca Miklošića, koji je kao jedini ne-Srbin i ne-Hrvat bio potpisnik bečkog Književnog dogovora. Miklošić 1852. godine, samo dve godine posle bečkog dogovora, eksplicitno kaže: „Ovde bih hteo da istaknem još i to da su za mene srpski i hrvatski dva jezika i da izraz ’jezik srpski ili hrvatski’ držim pogrešnim.”
A upravo taj ne samo po Miklošiću „pogrešan izraz” vaskrsava Daničić, i to posle Vukove smrti (1864), napuštajući, izuzmu li se sami Hrvati, opšteprihvaćeno, a i Vukovo, stanovište o nepodudarnosti jezika Srba i Hrvata. To je tim čudnije što je Daničić bio najveći vukovac i jedan od najzaslužnijih, ako ne i najzaslužniji, za pobedu Vukove jezičke reforme. Pre Vukove smrti Daničićevo mišljenje o odnosu jezika Srba i Hrvata bilo je podudarno Vukovom. Tome je najbolja potvrda Daničićev vrlo obiman, od čak 59 stranica, tekst iz 1857. godine Razlike između jezika srbskoga i hrvatskog, u kome Daničić, saglasno Vukovom i Miklošićevom stanovištu, hrvatskim jezikom smatra čakavski dijalekat, a srpskim štokavski. „Razlike između štokavštine i čakavštine sistematizovao je u 107 tačaka”, posmatrajući ih „kao zasebne lingvističke i etnolingvističke korpuse”, s tim da „studija ima veliku vrednost jer je Daničić u njoj prvi sistematizovao fonetske i morfološke karakteristike čakavskog narečja” (Aleksandar Milanović).
U godini Vukove smrti (1864) u tekstu o zagrebačkom časopisu Književnik uočavaju se prvi znaci Daničićevog otklona od Vukov(sk)og filološkog stanovišta o razlikovanju Srba i Hrvata i srpskog i hrvatskog jezika. Taj tekst predstavlja početak Daničićevog prihvatanja Jagićevog filološkog programa, ali ne i potpunog odobravanja njegovog tumačenja, nego pre svega prihvatanja uporišnog načela „da su imena Srbin i Hrvat dva imena jednoga naroda”. Mada smatra da u toj tvrdnji „nema ništa što bi moralo biti vrlo nemilo Srbima” ako bi ona značila da „Srbi za sebe govore da su i Srbi i Hrvati, a Hrvati opet za sebe da govore da su i Hrvati i Srbi. […] Ali se u Književniku, ističe Daničić, „ne razumije ta misao tako; i što se ni u njemu ne razumije tako, nego se ona misao steže, te se hoće rado da se Srbi nazivaju ako ne samo Hrvatima a ono barem i Srbima i Hrvatima, a neće se nikako da se Hrvati nazivaju i Hrvatima i Srbima, premda je u njih nastala ona misao te bi oni trebalo još prvi da je izvrše; to je što mislim da mora Srbinu biti vrlo nemilo” (Đuro Daničić). Ovaj tekst samo je Daničićev nagoveštaj ‒ budući da se on ne opredeljuje o tome „može li ta misao biti istinita ili ne” ‒ prihvatanja Jagićeve paradigme o Srbima i Hrvatima kao jednom, ali „dvoimenom” narodu, pa sledstveno i narodu sa istim, ali „dvoimenim” jezikom.
Kako je Laza Kostić tražio ženu Nikoli Tesli
Od nagoveštaja do konkretnog prihvatanja Jagićeve „srpsko-hrvatske” i napuštanja Vukove „srpske” filološke paradigme ‒ nije prošlo dugo: samo pet godina kasnije (1869) Daničić će, kako smo već naveli, u petom izdanju svojih Oblika upotrebiti naziv jezika „srpski ili hrvatski”: Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika. Tome je svakako doprineo i Daničićev dolazak 1867. godine u Zagreb za sekretara JAZU.
Naime, nakon što je 1865. „zbog sukoba sa prosvetnom administrativnom vlašću napustio Veliku školu, a postavljen je na degradirajuće mesto poštanskog činovnika pri Ministarstvu unutrašnjih dela” (Aleksandar Milanović), Daničić je prihvatio Štrosmajerov poziv da pređe u Zagreb za sekretara JAZU. „Kao da smo sredinom devetnaestog veka imali previše ovakvih profesora univerziteta, pa smo morali Daničića otpuštati s fakulteta i slati da pakuje pakete u pošti” (Veljko Brborić).
Ispravljanje ranijih pogleda
Koliko je Daničić bio razočaran i ogorčen postupkom prosvetnih vlasti prema njemu, najbolje se vidi po odgovoru svom najboljem učeniku Stojanu Novakoviću na njegov implicitan nagovor da ne ide jer mu je „mesto u prestolnici srbskoj”. „Velite”‒ piše 1867. Daničić Novakoviću ‒ „da je meni mjesto u ’prestolnici srbskoй’. Može biti da mislite da sam ja od obijesti otišao iz Biograda. Mislite kako vam drago. Ne znam kako bi vama bilo u Biogradu; samo znam da je u Biogradu tako da sam volio otići iz njega nego u njemu biti” (Đuro Daničić).
Posle odlaska iz Beograda, Daničić je, konstatuje Viktor Novak, „u Zagrebu mogao da ispravlja svoje ranije poglede, napose iz vremena kad je pisao o razlikama između srpskoga i hrvatskoga jezika” (Viktor Novak). I on ih je zaista „ispravljao”, najpre preimenovanjem srpskog jezika u „srpski ili hrvatski” pa čak i u „hrvatski ili srpski” u nazivu svojih dela, a potom i nazovinaučnim obrazloženjem promene mišljenja, opoziva svog stava o odnosu srpskog i hrvatskog jezika iz rasprave Razlike između jezika srbskoga i hrvatskog (1858). Daničić, naime, 1874. piše svojevrsni palinodijski tekst Dioba slovenskih jezika (Đuro Daničić).
U tom tekstu on se prioritetno bavi odgovorom na pitanje ko sve potpada pod Hrvate. Pa kaže „da su Hrvati u tri stare županije kraljevine hrvatske, koji mjesto što govore kaj, te ih zato zovu kajkavcima. Oni se doista i sami zovu Hrvati, i kad god treba, djelom dokazuju da osjećaju i znaju da su Hrvati”. Dakle, Hrvate, po Daničiću, nesumnjivo čini deo kajkavaca. Ali nisu samo oni Hrvati, nego će „Hrvati biti [i] narod u hrvatskoj vojničkoj krajini na zapadu, po susjednom primorju dalmatinskom i obližnjim ostrvima i u nekim županijama zapadne Ugarske do samoga Beča, koji se sami takođe zovu Hrvatima i između ostaloga mjesto što govore ča, te ih zovu čakavcima.” Uz deo kajkavaca u Hrvate, dakle, spadaju i svi čakavci.
I tu se iscrpljuje hrvatski korpus u Vukovom određenju Hrvata: „1) Svi Čakavci, 2) Kekavci u kraljevini Hrvatskoj koji su se na to ime već obikli”. Ali se tu ne iscrpljuje hrvatski narodni korpus u Daničićevom određenju Hrvata. Daničić, naime, izdvaja i treću „vrstu” Hrvata. Jer, „osim pomenutijeh Hrvata, jednijeh i drugih, kajkavaca i čakavaca, ima” ‒ veli Daničić ‒ „naroda koji govori sasvijem ovako kao mi, ali se ne zove Srbima nego Hrvatima, i to ime ljubi i njim se ponosi isto tako kao što mi ljubimo srpsko ime i njim se ponosimo”. Bez obzira što je izdvojio tri „vrste” Hrvata i što se samo jedna jezički podudara sa Srbima, Daničiću neće smetati da izvede neverovatan zaključak: „Po tome ja mislim”, riječi su Daničićeve, „da ne može biti drugo nego da su Srbi i Hrvati jedan narod, samo imaju dva imena, pa se jedan dio zove Srbima i drugi Hrvatima.” U tom zaključku Daničić je potpuno zaboravio da se čakavski i kajkavski Hrvati ne mogu „mešati” sa Srbima, jer Srba ni kajkavaca ni čakavaca nikada nije bilo, iz čega nužno, gotovo silogistički sledi: Hrvati kajkavci i čakavci jezički sa Srbima ne mogu činiti jedan narod.
Na taj samoočigledan, kod Daničića (ne)svjesno zaobiđen, kriterijum o nepodudarnosti srpskog i hrvatskog jezika ukazivali su srpski filolozi u jezičkim polemikama i pre i posle ovoga Daničićevog teksta. Tako je još 1853. godine u Letopisu Matice srpske, što je Daničiću zasigurno bilo poznato, Jovan Subotić odgovarajući Anti Starčeviću na članak koji je objavio u zagrebačkim Narodnim novinama 27. septembra 1952. tvrdio da „Dalmatinski Hrvati, koji jedan jezik sa Srbima imaju, jesu jedan narod sa Srbima”, ali „dalmatinski Hrvati i panonski Hrvati, budući da nemaju jedan jezik, nisu jedan narod. To jest: dalamatinski Hrvati nisu upravo Hrvati nego Srbi”. Zato je Subotić „poznate pisce, poput Divkovića, Martića, Reljkovića, Katančića, Došena, Krmpotića, Palmotića i Gundulića, i ’sve druge dubrovačke i dalmat(inske) spisatelje’ smatrao Srbima” (Vasilije Krestić). Još više od ovog Subotićevog teksta, Daničiću je morao biti poznat tekst Vuka Karadžića iz 1863. godine Očitovanje, u kome on kaže „da su Srbi samo oni koji govore srpskim jezikom bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekavce nijesam kazao da su Srbi”.
Na naučnu neodrživost Jagićeve, pa sledstveno i Daničićeve, teorije o Srbima i Hrvatima kao jednome u svemu, sem u veri, podudarnome narodu još eksplicitnije će ukazati Dimitrije Ruvarac 1895. u knjizi Eto, šta ste nam krivi, u kojoj, između ostalog, kaže i sledeće: „Reklo se ne jednom, i danas se govori, i od srpske i od hrvatske strane, da su Srbi i Hrvati po jeziku jedan narod. I mi to velimo, al samo za stare katolike iz Dalmacije i Bosne, koji su svoj jezik nazivali slovinskim, i za one današnje katolike, kojima je jezik materinski srpski jezik, kao n. pr. Šokce u Slavoniji, koje vi danas brojite u Hrvate. Ti jesu po jeziku s nama Srbima jedan narod, al današnji ’čakavci’, a osobito ’kajkavci’ poslovenčeni Hrvati, koje mi držimo za prave Hrvate, nisu s nama jedan narod po jeziku. Sa svim je drugi jezik njihov, a drugi naš srpski” (Petar Milosavljević). Spomenimo još samo prethodnim saglasan stav Ljube Stojanovića, koji u svojoj akademskoj besedi kaže „da nije bilo Gajeva ilirskog pokreta, opet bi se kako tako moglo razgraničiti srpsko od hrvatskog. Hrvatski dijalekti bili bi oni kojima govore i pišu oni koji sebe Hrvatima nazivaju, a srpski bi bili oni kojima Srbi govore. I kao god što ja nikad čakavski dijalekat ne mogu nazvati srpskim u onom smislu u kome to velim za ovaj dijalekat u kome ovo pišem, jer znam da nema nijednoga čoveka koji čakavski govori, a Srbinom se zove; isto tako i Hrvati ne treba da se ljute, kad im se reče da je onaj dijalekat, kojim govore i pišu, ili bolje reći, kojim se trude da govore i pišu u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo čoveka koji je tako govorio i pisao a da se Hrvatom nazivao; naprotiv, tim dijalektom govore Hercegovci, narod koji se od starine samo Srbima nazivao. Ko bi hteo taj dijalekat zvati hrvatskim zato, što u najnovije vreme ima i Hercegovaca Hrvata, mogao bi ga sa većim pravom nazvati i turskim, jer ima još više Hercegovaca koji sebe Turcima nazivaju, i to ne od skora već od tri-četiri stotine godina” (Petar Milosavljević).
Vasko Popa o poeziji Laze Kostića: Želeo je da reči pevaju kako on sanja
Ne verujemo da je Daničić toliko s naučnom logikom bio zavađen pa da nije mogao uočiti besmislenost i potpunu naučnu neutemeljenost tvrdnje da svi Hrvati sa Srbima čine po jeziku jedan narod, budući da se samo onaj najmalobrojniji štokavski deo Hrvata jezički podudara sa Srbima, dok su dva brojnija dela ‒ čakavski i kajkavski ‒ sa Srbima jezički nepodudarni. Nema tog naučnog kriterijuma koji bi mogao opravdati Daničićevo pars pro toto uopštavanje. Umesto naučnog, Daničić je, saglasno Jagiću, primenio, kako je to i Laza Kostić konstatovao, sa naučnim potpuno inkompatibilan ‒ politički kriterijum i time kompromitovao i sebe kao naučnika i jezičku nauku kojoj pripada. I zbog toga mu je Laza i uputio ovakvu poslanicu.
Pitanje bez odgovora
Interesantno je da u prepisci koju je Laza Kostić vodio sa Đ. Daničićem ‒ a „ukupan obim njihove prepiske obuhvata trinaest jedinica” [tj. pisama] (Laza Kostić) ‒ nema ni reči o bilo kom jezičkom pitanju, pa sledstveno ni o pitanju naziva jezika. Kao da je Laza smatrao da kritikovano Daničićevo mišljenje zapravo i nije njegovo, nego Jagićevo ‒ pa on odgovor na pitanje o nazivu jezika Srba i Hrvata traži ne od Daničića, nego od samog Jagića. Naime, baš povodom pisanja rasprave o lepoti, Kostić će se iz Beča 3. septembra 1878. godine pismom obratiti Jagiću, moleći ga „da me autoritativno obavestite o nekim pitanjima, u kojima ste vi, koliko je meni poznato, u savremenoj nauci najkompetentniji”. I postavlja mu četiri pitanja, od kojih su, za ovo razmatranje, bitna dva: drugo i četvrto. Drugo je: „Od kuda dolazi, da su reči, koje označuju pojam lepote, u slovenskim jezicima tako različite: lepo, rekne, hesko, horošo sa komparativom lučše i koji su koreni tih reči? ‒ Koji je najopštiji koren za označanje toga pojma, da li div (divno), ili kras (krasno, krasivo)?”; a četvrto: „Da li ima naučna razlika između srpskog i hrvatskog jezika, i ako ima, koja je? Ako pak nema, kako treba da se zove taj jezik i zašto dubrovački pisci nisu zvali jezik, kojim su pisali, ni srpskim, ni hrvatskim?” (Laza Kostić). Drugo je bitno zato što se tiče lepote kao samog predmeta rasprave, a i zato što ga u dva pisma Jagić pokušava naučno osvetliti, pa će ta Jagićeva naučna tumačenja Kostić uključiti u samu studiju. Četvrto pitanje je bitno zato što je ono predmet Kostićeve poslanice Daničiću, ali i zato što Jagić na to pitanje Lazi nije ponudio nikakav odgovor. Razlog neodgovoru verovatno je sadržan u samom pitanju, u kome je Kostić naglasio da traži isključivo naučni, a ne bilo kakav drugi, odgovor!? A čitava Jagićeva teorija o „Srbo-Hrvatima” ‒ kojoj se priklonio i Daničić ‒ kao jednom dvoimenom narodu ne počiva na naučnim, nego isključivo na političkim kriterijumima. Njeno je prihvatanje i za Srbe i za srpski narod, vreme je to pokazalo, imalo katastrofalne posledice. A da li bi tu teoriju Daničić uopšte prihvatio da nije otišao u Zagreb? Zato se i nije teško složiti sa zaključkom V. Brborića da je „Daničićev odlazak iz Beograda u Zagreb veliki gubitak za srpsku filologiju, srpsku kulturu uopšte, a posledice osećamo i danas”. Promene u stavovima Đura Daničića nakon odlaska u Zagreb, „koje nisu bile motivisane naučnim razlozima pokazale su se kao kobne: oni koji su sledili Daničića mislili su da slede Vuka, a sledili su nešto sasvim drugo i suprotno od toga” (Petar Milosavljević).
Poslanicom Đuri Daničiću Laza Kostić se potvrdio kao pretposlednji branilac Vukove srbističke književno-jezičke paradigme kod Srba. Posle njega još je to bio samo Ljuba Stojanović. Ni jedan ni drugi nisu pristajali na preimenovanje srpskoga jezika u „srpski ili hrvatski”, odnosno „hrvatski ili srpski”. A da se o zameni srpskog hrvatskim imenom i ne govori!
Ali takvo mišljenje o Lazinom odnosu prema srpskom jeziku očito nisu svi Srbi delili. Srbi će, i to Matica srpska, ustvrditi da je Laza Kostić pisao čak ne ni „srpskim ili hrvatskim” ili „hrvatskim ili srpskim jezikom” ‒ nego, verovali ili ne, „jekavskom varijantom hrvatskog književnog jezika” (Kovačević 2001: 26‒27). Naime, Hatidža Krnjević će kao urednik toma O jeziku i književnosti u okviru sabranih dela Laze Kostića u izdanju Matice srpske (Kostić 1990) napisati, a Matica srpska uz saglasnost tolikog broja „srpskih naučnika” u Odboru za izdavanje sabranih dela Laze Kostića ‒ štampati da su „neobjavljeni spis [Lazin] ’Nešto o sadašnjem stanju našega književnoga jezika uopće…’ i predgovor ’Pandektama’ (tematski tesno povezani) napisani jekavskom varijantom hrvatskog književnog jezika” (sic!) (Kostić 1990: 340). Tako je Laza Kostić, po Matici srpskoj, eto, pisao „hrvatskim jezikom”!? Pa da za kog drugog pisca to rekoše, ni po jada, no baš za Lazu, koji je jedan od retkih koji se usprotivio hrvatskom svojatanju srpskoga književnog jezika i Daničićevom činu bez presedana da imenom rasrbi srpski jezik. Tako se Matica srpska proslavila ne samo Novosadskim dogovorom, kojim je pripomogla, bolje reći: isposlovala i legalizovala hrvatsko pravo na srpski književni jezik, nego i time što je najvećeg borca za srpski jezik među srpskim piscima i filolozima posthumno uključila u kolo „razbijača srpskog jezika”.
Izvor: Politika Onlajn
