Piše: Atanas Stupar
Prvi dio pročitajte ovdje
Crnogorsko-francuske veze su se u ranijim vremenima ostvarivale uglavnom kroz diplomatiju i školovanje naših ljudi u Francuskoj. Najintenzivnije su bile pred Prvi svjetski rat. U međuratnom periodu su te veze sa crnogorske dinastičke strane nešto oslabile zbog novog položaja Crne Gore u kraljevini Jugoslaviji. Iako je kralj Nikola sa porodicom živio kao emigrant u Neiju kraj Pariza a potom u Kanu i Antibu nije imao kontakata ni sa Francuskom republikom ni sa Kraljevinom Jugoslavijom iz prostog razloga što se jedna istorijska etapa završila i otpočela nova ne samo na Balkanu već u i čitavoj Evroaziji. Tokom Velikog rata francuski general Franše Depere pisao je hvalospjeve srpskoj vosjci govoreći da “Ide naprijed poput oluje”. Prema sposobnostima crnogorske vojske koja je bila obezglavljena odlaskom vladara u emigraciju saveznici su bili vrlo sumnjičavi.
Francusko spomeničko nasleđe koje se dotiče Crne Gore iz tog doba najupečatljivije je u Parizu. Crnogorskom zetu kralju Petru Karađorđeviću osloboditelju i njegovom sinu Aleksandru Karađorđeviću ujedinitelju, unuku crnogorskog kralja Nikole, Francuzi su podigli velelepni spomenik na istoimenom skveru koji se nalazi na obodu Bulonjske šume. Francuski pjesnik Edmon Rostan autor Sirana de Beržeraka u pjesmi je opisao Albansku golgotu i stradanje kralja Petra Karađorđevića. Pleme Paštrovića je svoju najljepšu varošicu Kastel Lastva preimenovalo u Petrovac po kralju Petru Karađorđeviću osloboditelju, svom saborcu i stradalniku. U konkurenciji je bilo i ime Aleksandrovac po njegovom sinu kralju Aleksandru Karađorđeviću ujedinitelju. Petrovac je dobio 12 glasova a Aleksandrovac 11 glasova. Bila je to sasvim normalna reakcija ondašnjeg stanovništva imajući u vidu da je na Solunskom frontu učestvovalo na hiljade boraca sa područja Primorja, Boke Kotorske i Crne Gore od Paštrovića do Grblja, od Morače do Vasojevića.
Poslije Velikog rata prvog u svjetskoj istoriji uspostavilo se novo ustrojstvo. Propala su četiri carstva, nestale stare države, pojavile se nove. Završio se jedan način života. Otpočeo novi. Nijesu samo ulice i trgovi dobijali nova imena već i države i gradovi. U emancipovanom, naprednom i slobodoumnom svijetu to se zove nova realnost. Neko je prihvata s tugom, neko s olakšanjem, neko s gnjevom ali joj se ne može osporiti normalnost s kojom su živjele četiri pet naših generacija.
Tragikomično je da poslije duže od jednog vijeka dio obrazovane Crne Gore o tom dobu uporno priča kao da se juče zbivalo. Sličan faul prave istoričari, zagovornici hiljadugodišnje državnosti Crne Gore, kada nam saopštavaju da se na dvorovima Vojisavljevića i Balšića služio bogato osmočani kačamak zanemarujući da su se krtola i rumetin u Evropi pojavili tek nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Istorijske isključivosti i mašta rade nam svašta. I najblaže upozorenje na činjenice dovodi vas u situaciju da od njihove strane budete proglašeni izdajnikom nacionalne stvari.
U novoj realnosti prepoznaju se dodirne tačke Crne Gore i Francuske stare preko sto godina.
Francuski uticaji u novostvorenoj kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca ogledali su se u još većoj posvećenosti francuskom jeziku i kulturi uz još jača preplitanja sa srpsko-hrvatskim jezikom i kulturom. Odnosi su se razvijali i rasli zahvaljujući ugledu ljudi koji su se u međuratnom periodu obrazovali u Francuskoj. Među njima bili su crnogorski slikari Milo Milunović, Petar Lubarda, Miloš Vušković, Jovan Zonjić iz starije generacije. Iz mlađe generacije posleratne Jugoslavije Pariz pamti Dada Đurića, Fila Filipovića, Uroša Toškovića, Draga Dedića…. Prisutnost crnogorskih intelektualaca i slikara vidljiva je dakle u Francuskoj i prije Prvog svjetskog rata, i između dva rata i poslije Drugog svjetskog rata.
Mnogo je značajnih Crnogoraca tokom dva vijeka francusko crnogorskih veza završilo visoke studije na Sorboni. Teško im je pobrojiti imena ali se nikada ne smije zaboraviti njihov prosvetiteljski rad i raskošan duh kojim su opismenjavali i oplemenjivali kulturno i obrazovno zapuštenu Crnu Goru. Poslije nemjerljivog doprinosa Rusa Belogardejaca Crna Gora na tom planu duguje zahvalnost i Francuskim đacima. Pred Prvi svjetski rat na Cetinju je radio Ruski djevojački institut. Pred Drugi svjetski rat na Cetinju je postojalo Francusko zabavište.
U Parizu nakon sedamdesetih godina prošlog vijeka osim crnogorskih slikara o kojima je mnogo toga već ispričano žive i tihi crnogorski intelektualci koji predstavljaju dragocjen dio francuskog javnog života i kulture. Imao sam sreću da se upoznam i družim sa Stankom Cerovićem u njegovom Pariškom domu koji se nalazi tik do crkve Notr Dam. Šetajući obalama Sene pričali smo o starim i novim kulturama i povezanostima Crne Gore sa Francuskom.
Jedan dio ideološke Crne Gore i dalje s ogorčenjem i mržnjom izgovara imena iz kraljevske loze Karađorđevića. Ta ista imena veoma često spontano lebde na usnama svjetskog džet seta jer se u prestižnom Pariškom kvartu na uglu ulice kralja Petra Prvog od Srbije nalazi jedan od najluksuznijih Pariških hotela Žorž Sank dok se u samoj ulici nalazi čuveni Pariški muzej mode, te restoran Kalvados poznat po posjetama slavnih muzičara, glumaca, modnih kreatora, umjetnika.
Crnogorcima su i pristupačniji i prisniji umjetnički krajevi Montparnas i Montmartar. U prvom im je omiljeno sastajalište bio restoran “Selekt”, u drugom krčma “Mezon Roz”. Bio sam na tim mjestima. Uz njih posjećivao sam i kafanu “Lovćen” u Sent Deniju koju je držala odiva cetinjske porodice Stanišić. Boemski Pariz čuva zanimljive priče o Crnogorcima i njihovim dogodovštinama po Parizu.
Jedna od najvećih svjetskih muzičkih tema veže se za stari i po luksuzu čuveni Pariški restoran “Maxim”. Uređen je u stilu secesije sa staklenim krovom i vitražima. Svojedobno su u njemu boravili i družili se sa kabaretskim plesačicama iz obližnjeg Krejzi Horsa sinovi kralja Nikole Mirko i Danilo. Iako poslati od strane crnogorskog dvora na školovanje u Pariz mnogo češće su boravili u Maksimu nego u školi. Zahvaljujući tome postali su glavni likovi operete Franca Lehara “Vesela udovica” jedne od najizvođenijih u svijetu. Žalosno je što Crna Gora još nije vidjela tu operetu. Pretpostavljam da će Nikšić kao evropska prestonica kulture za 2030. godinu ispraviti ovaj propust.
Mnogo je naših dodirnih tačaka sa Frnacuskom mimo politike i diplomatije. Veze su bile izuzetno dinamične kroz jezik, kulturu, lektiru, umjetnost. Primjera radi samo Stanislav Vinaver i Danilo Kiš iako druge nacionalnosti uradili su ogroman posao na afirmaciji i povezivanju kulturnog nasleđa francuskog i srpskog jezika. Dva Milovana, Milovan Glišić u ulozi velikog pisca srpskog književnog realizma i Milovan Danojlić kao moderni srpski pisac i esejista obezbijedili su nam svojim prevodima divni uvid u bogatstvo francuske književnosti.
Dodirne tačke se ne ogledaju samo u nacionalnim kuhinjama, spomeničkom i kulturnom nasleđu, ličnostima vezanim za istoriju, obrazovanje, muziku, kulturu, književnost. Od izuzetnog značaja su i životima običnih ljudi.
Naši ljudi uglavnom šnajderi radili su u velikom broju u Francuskoj tekstilnoj industriji koju su mahom držali Jevreji. Moj brat od strica došao je iz Nikšića šezdesetih godina prošlog vijeka i čitav život proveo u Parizu baveći se šnajderskim zanatom. Iz njegovog doba ostala mi je u pamćenju velika kolonija Nikšićana koji su živjeli u 19 i 20. arondismanu gdje je rođena i Edit Pjaf. Taj kraj oko ulice Belvil djelovao mi je kao najmultikulturalniji prostor na svijetu. Uz Jugoviće bilo je Turaka, Pjenoara iz Tunisa, Alžira, Maroka, bilo je Kineza, Grka, Jermena, Jevreja, crnaca iz Subsaharske Afrike. Moj brat od strica je subotom kod Turaka kupovao pečene jagnjeće glave. Ja sam se držao francuskih sireva, pašteta i bageta. Brat je u bistrou na ćošku popunjavao listić za konjske trke dok sam ja za šankom ispijao roze Kot di Ron. Jednom mi neki Francuz reče vi niste više ruž. Postali ste roze. Nije mislio na moje piće već na Jugoslaviju iz koje dolazim praveći aluziju na prave crvene (ruž) komuniste i nove razblažene (roze) komuniste. Pretpostavljam da je bio sledbenik Žorža Maršea francuskog političara koji nikada nije osudio Staljina.
Dobro se sjećam šnajderskih suterena sa šivaćim mašinama koje su brujale dan-noć. Gomilale su se pantalone, sakoi, suknje, mantili i jakne, blejzeri, prsluci, šalovi, kape. U velikim svezanim balama izlazile su iz podruma na svijetlost dana kao gastarbajterskih ruku nepotpisano djelo. Zbog slabijih materijala i niskih prodajnih cijena ti komadi garderobe nijesu bili modno reprezentativni ali su održavali u solidnom životu naše ljude u Parizu obezbeđujući njihovoj djeci obrazovanje što državno, što privatno.
Lijepe dodirne tačke sa životima naših ljudi bile su i ostale Ruska i Svetosavska crkva u Parizu o kojoj sam već pisao. U ranijim vremenima našeg naroda je bilo mnogo manje u crkvama nego što ga ima danas. Crkva ima moć da ih okuplja i zbližava. Kao i na drugim mjestima naše dijaspore crkva ih povezuje i pomaže im da kolektivno uživaju u radostima i da lakše prebrode lične nedaće.
Još u Cetinjskom djetinjstvu čuo sam priče o članovima kulturno umetničkog društva Njegoš sa Cetinja koji su u neko posleratno vrijeme na smotri svjetskog folklora u Francuskom gradu Dižonu osvajali medalje. Njihove stasite figure, nošnje, koreografije, muzike, kola u najboljem svijetlu su predstavljale crnogorsku tradiciju. Bilo ih je i na razglednicama sa Cetinjskim manastirom u pozadini.
Naši ljudi bi konačno trebali shvatiti da se dodirne tačke u identitetskim vrednostima nalaze u preklapanjima kultura, umjetnosti, realnog života. Da se na dodirnim tačkama njeguje tolerancija, eliminišu konflikti, promoviše mir i zajedništvo. Umjesto toga naši identiteti liče na isukane sablje a priče o njima na zbrkanu, raštimovanu, bučno zvečeću “Igru sabalja” kompozitora Arama Hačaturijana.
Francuska s Parizom dugo vremena je slovila za našu prvu dodirnu tačku sa Evropom. Predstavljala je ciljano inostrano odredište naših umjetnika, studenata, radnika. Umjetnici su preživljavali, radnici opstajali uz teški rad, studenti dolazili i vraćali se. Povratci su bili inspirisani ljubavlju i emocijama koje su razvili prema Francuskoj i Parizu. Prvi put sam otišao u Pariz kao student druge godine fakulteta. Sa Beogradske željezničke stanice doputovao sam vozom na Gar de Lion. Snašao sam se neočekivano brzo i lako. Odsjeo sam na Trgu Republike u hotelu Malteški krst. Imao je jednu ili dvije zvjezdice. Pare koje sam toga ljeta zaradio znojeći se na trasi novog puta od Lapčića do Budve bile su mi dovoljne da u Parizu provedem mjesec dana, bez ijednog trenutka gladi i žeđi. Išao sam i u muzeje i u pozorište. Ni bistro i pijace nijesam zaobilazio.
Pola vijeka kasnije oveselila me niskobudžetna mađarska kompanija Vizer koja je prije mjesec dana otvorila svoju bazu na Podgoričkom aerodromu. Vizer će nekoliko puta nedjeljno letjeti iz Podgorice za Pariz. Zahvaljujući Vizeru, ako Bog da, više puta ću osjetiti radost prepoznavanja Pariških četvrti i uličica, francuskih sireva i pašteta, toplinu bageta, francuskih građevina, trgova, parkova, pijaca. Nadam se da će mi društvo praviti mlađi brat od ujaka koji je izuzetan poznavalac francuskog jezika, kulture i umjetnosti.
Unaprijed se radujem slijetanju na aerodrom Bove i pogledu kroz široki prozor šatl autobusa i tih osamdeset kilometara vožnje od aerodroma do Kongresne palate. Ponovo ću se provozati kroz plodne ravnice O de Fransa gdje se nalazi i ogromna fabrika Bri sira u trouglastim pakovanjima.
Ne mogu odoljeti porivu da na kraju ne citiram Hemingveja koji napisa:”Ako je čovjek imao sreću da kao mlad bude u Parizu, Pariz će uvijek biti sa njim jer Pariz je pokretni praznik.
