Piše: Žikica Simić
I kao „pučka lepotica“ i kao „madam iz burdelja“, prostitutka iz Nju Orleansa ili odbegla supruga, Klaudija je uvek bila osoba od integriteta i snage, spremna da se odupre i preuzme odgovornost za svoje postupke. Njen ne tako dobar italijanski jezik, obeležen jakim francusko-arapskim naglaskom, i duboki, promukli, opori, škripavi glas, u kontekstu nesvakidašnje tamnopute lepote definisane savršenim crtama lica, dubokim, tamnim, sjajnim očima, zavodljivim osmehom, bisernim zubima i kosom koja se sijala kao gavranovo krilo, nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Njena lepota, u kojoj su bili ujedinjeni svi mediteranski ukrasi, bila je znak raspoznavanja evropske kinematografije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka.
Stih iz pesme Dejvida Krozbija „Almost Cut My Hair“ koji, u slobodnom prevodu, glasi: „Osećam da to nekom dugujem“ („I feel like I owe it to someone“) postao je moto svih mojih intelektualnih i javnih aktivnosti poslednjih godina. Dok vreme ističe želim da vratim dugove i da sa Haronom, kad dođe vreme, mirno pređem preko reke.
Nedavni odlazak Klaudije Kardinale ponovo me je podsetio na dužničko ropstvo u koje sam zapao i na potrebu da otplatim još jednu ratu.
Amater i njegov strah
Za jednog amatera, čija je jedina kvalifikacija činjenica da je veći deo svog života proveo u bioskopskom mraku omađijan pokretnim slikama, teško je, a bogami i opasno, da piše o filmskoj karijeri Klaudije Kardinale.
Pričao mi je jedan prijatelj koji više nije sa nama, a koji je za promociju filma na ovom našim guravim srpskim prostorima učinio više nego svi filmski radnici i odgovarajuće institucija zajedno, kako su ga neke profesionalne filmadžije zvale telefonom, psovale ga i pretili mu zašto se meša u njihov posao. Oni su navodno školovani za to, a on nije.
Nema medija ni pojedinca koji se nije našao pozvanim da nešto napiše, izjavi ili „smatra“ povodom smrti Klaudije Kardinale. Navedeni su datumi, biografski podaci, filmografija, poneka pikanterija itd.
Sve onako kako treba i kako piše u novinarskim udžbenicima.
„U provincijskom kinu vrijeme kao da stoji“
Moja prvo sećanje na Klaudiju Kardinale vezano je za film „Gepard“ (1963) Lukina Viskontija. Gledao sam ga sredinom šezdesetih u „provincijskom kinu“ jednog pomoravskog grada.
Pre toga sam u izlogu lokalne knjižare video knjigu istog naslova čiji je autor imao zvučno ime Đuzepe Tomazi Di Lampeduza. Privlačila me je ta knjiga i svojim naslovom i imenom pisca. Nisam mogao da je uzmem iz lokalne biblioteke, bibliotekar je bio jako strog. Kad bih se ja pojavio sa nekom takvom knjigom on bi strogo rekao: „Nije to za tebe. Suviše si ti mali za tu knjigu.“ Tako da sam morao da ostanem kod romana Zejna Greja i Valtera Skota. To je, po njegovom mišljenju, bilo odgovarajuće mom osnovnoškolskom uzrastu.
Elem, u Viskontijevom filmu, kao i u romanu uostalom, postoji scena kada se na balu koji priređuje princ Salina (Bert Lankaster) pojavi lokalna lepotica Anđelika Sedara (Klaudija Kardinale). Bude to eksplozija nepatvorene, „pejzanske“ lepote u dekadentnom, aristokratskom okruženju.
Trejler za film Lukina Viskontija „Gepard“ (1963)
Na mikroplanu jasno je prikazano ono što su donosili Garibaldi i pokret Rizorđimento. Lepa provincijalna lepotica slomila je srce princa Saline i njegovog lepuškastog rođaka Tankredija (Alen Delon) i najavila dolazak novih vremena.
Pojava KK na filmskom platnu imala je isti efekat i na bioskopsku publiku. Svi su bili opčinjeni njome. Tandem Sofija Loren i Đina Lolobriđida odjednom je postao trio. Za razliku od Sofije i Đine, Klaudija se nije uklapala u kategoriju onih filmskih diva koju je italijanska štampa označavala terminom „maggiorata“. Mediteranske obline i zavodljive figure nisu bili u prvom planu. Stvar je bila malo suptilnija i donekle jednostavnija. Klaudija je bila „prelepa žena iz komšiluka“.
Sa Klaudijom u bioskopu
Nekoliko godina kasnije, u beogradskom bioskopu „21. oktobar“ gledao sam Klaudiju Kardinale u epohalnom filmu Serđa Leonea „Bilo jednom na Divljem zapadu“ (1968). U tom filmu Klaudija je, pored lepote i glumačke veštine, demonstrirala i svoj personalni integritet. Uspešno se nosila sa takvim glumcima-muškarčinama kakvi su Henri Fonda, Čarls Bronson i Džejson Robards.
„Džilina tema“ u filmu „Bilo jednom na Divljem zapadu“
Setih se da su mi pričali da su Alinda Segara (videti tekst na portalu OKO) i njen bend Hurray For The Riff Raff na koncertu u briselskom klubu „Botanique“ izašli na scenu uz Morikoneovu temu „Jill’s Theme“ iz spomenutog Leoneovog filma. Džil je ime lika koji je u tom filmu tumačila Klaudija Kardinale.
I treći film koji definše moju fanovsku relaciju sa Klaudijom Kardinale je „Fickaraldo“ Vernera Hercoga. U beloj haljini i sa belim suncobranom u amazonskoj džungli, kao bordelska madam, ona prati svog ljubavnika dok ovaj gura brod preko brda u suludom pokušaju da otvori opersku kuću u južnoameričkoj divljini. KK se tu odlično držala pored dvojice prononsiranih hiperindividualaca kakvi su Verner Hercog i Klaus Kinski.
Kraj „Fickaralda“ (1982)
Klaudiju sam najčešće gledao u filmu „Profesionalci“ (1966) Ričarda Bruksa.
To je onaj vestern film u kojem Bert Lankaster ima zanimljivu repliku: „Postoji samo jedna revolucija na svetu: Dobri momci protiv loših momaka.“
I u tom film je Klaudija okružena jednom ultramačističkom ekipom: Bert Lankaster, Li Marvin, Džek Palans, Robert Rajan, Vudi Stroud. Dobro se ona, zapravo odlično, nosi s njima i na kraju izlazi kao pobednik.
Klaudija Kardinale, Li Marvin i Bert Lankaster u „Profesionalcima“ (1966)
Kultivisanje misterije
I kao „pučka lepotica“ i kao „madam iz burdelja“, odnosno prostitutka iz Nju Orleansa ili odbegla supruga, Klaudija je uvek bila osoba od integriteta i snage, spremna da se odupre i preuzme odgovornost za svoje postupke.
Njen ne tako dobar italijanski jezik, obeležen jakim francusko-arapskim naglaskom, i duboki, promukli, opori, škripavi glas, u kontekstu nesvakidašnje tamnopute lepote definisane savršenim crtama lica, dubokim, tamnim, sjajnim očima, zavodljivim osmehom, bisernim zubima i kosom koja se sijala kao gavranovo krilo, nikog nisu ostavljali ravnodušnim.
Njena lepota, u kojoj su bili ujedinjeni svi mediteranski ukrasi, bila je znak raspoznavanja evropske kinematografije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka.
„Lepota se uči“, rekla je Klaudija Kardinale. „Mene je naučio Lukino Viskonti. On mi je pokazao kako da ’kultivišem’ misteriju. Bez misterije nema lepote, govorio je!“
Uloge Klaudije Kardinale
Fotografija I
Kad se 1966. godine na unutrašnjoj strani omota albuma „Blonde On Blonde“ Boba Dilana pojavila fotografija Klaudije Kardinale, stvari su nekako došle na svoje mesto. Ako je Dilan bio pesnik i glasnogovornik nove osećajnosti karakteristične za tu dekadu, onda je Klaudija Kardinale bila lice tog novog sveta koji se uz zvuke rok muzike pojavio na društvenoj sceni.
Za likovnu opremu sedmog po redu Dilanovog albuma bio je zadužen Džeri Šacberg, u to vreme najpoznatiji i najcenjeniji američki fotograf. On je uradio Dilanov portret koji se nalazi na naslovnoj strani ploče. Snimak je malo „van fokusa“. Ta činjenica bila je tumačena na različite načine. Neki su govorili da je to svojevrsna propaganda halucinogenih droga, naročito LSD-a.
Šacberg kaže da je do pomeranja fokusa došlo zbog velike hladnoće koja je vladala tog dana kada je fotografija napravljena: „Bilo je i veoma jasnih i tehnički vrlo uspelih fotografija, ali Bobi je odabrao ovu ’zamrljanu’“. Ona mu se najviše sviđala zbog ’intrigantne neoštrine’.“
Džeri Šacberg je ubrzo započeo filmsku karijeru. Na jednom od prvih Festova gledali smo njegov film „Panika u parku droga“. U ovom filmu je debitovao Al Paćino. Nekoliko godina kasnije Šacberg je snimio film „Strašilo“ (1973) u kojem su Al Paćino i Džin Hekmen igrali dvojicu beskućnika koji lutaju Amerikom. Ovaj film je bio nagrađen na festivalu u Kanu i bio je veliki bioskopski hit. Još uvek pamtim onu scenu na kraju kad Hekmen besno lupa cipelom po nekom pultu.
Fotografija II
Godinu dana kasnije čuveni italijanski ilustrovani magazin „Epoca“ je u svom broju 877 od 16. jula 1967. godine objavio niz fotografija na kojima su prikazani Klaudija Kardinale, Frenk Zapa i članovi njegovog benda Mothers Of Invention. Autor tih snimaka bio je slavni fotograf Ričard Avedon.
Klaudija i Frenk nikada nisu imali neku artističku saradnju. Avedonove fotografije, koje su ih povezale, zapravo su dovele u vezu dva važna aspekta kulturne scene tog vremena: evropski art film i američki avangardni rok sklon sarkazmu i ironiji. I Klaudija i Frenk su svojim artističkim angažmanom smelo rušili mnoge konvencije.
Klaudija je u to vreme bila u Holivudu zbog snimanja filma „Ne pravi talase“ sa Tonijem Kertisom i Šeron Tejt, u režiji slavnog britanskog sineaste Aleksandera Mekendrika. Film ovog reditelja „Slatki miris uspeha“ (1957) sa Kertisom i Bertom Lankasterom je već bio stekao status remek-dela. To je film „neočekivane oporosti, defetizma i sarkazma“ u kojem je na najoštriji mogući način prikazana beskrupuloznost američkog novinarskog miljea.
Klaudija Kardinale i Frenk Zapa su na Avedonovim slikama prikazani u šarenoj odeći, veselih i razuzdanih boja, nasmejani i opušteni. Kao neki pripadnici hipi plemena ili članovi nekog čergarskog, džipsi karavana koji su u to vreme još uvek krstarili evropskim drumovima. Oslobođeni i razuzdani duh šezdesetih godina prošlog veka vizuelizovan je na Avedonovim fotografijama.
Žikica Simić: Muzika Vika Česnata, ukletog Kentaura na kolicima sa srebrnim točkovima: Vikov kompas
Opus Ričarda Avedona je više puta prikazan na reprezentativnim izložbama u najpoznatijim svetskim muzejima. Moda i portreti su najčešće bili u žiži njegovog fotoaparata. U njegovom portfoliju portreti Boba Dilana i Četa Bejkera stoje barabar pored onih Dvajta Ajzenhauera i Josifa Brodskog.
Susreti sa smrću menjaju ljude. To je stara psihološka istina. Slučaj američkog rokera Dejva Alvina to potvrđuje. On je na rok scenu stupio sredinom osamdesetih godina prošlog veka kao član sastava The Blasters. Njihov nastup u filmu Voltera Hila „Vatrene ulice“ je, što se kaže, „ikoničan“. Retko kad je na filmu svirka rok benda tako efektno upotrebljena kao u „Vatrenim ulicama“.
Alvin se godinama lečio i konačno izlečio od teških, smrtonosnih bolesti. Vratio se muzici na impresivan način. Napravio je najbolji retro band našeg vremena The Third Mind. Istovremeno sa teksaškim trubadurom Džimi Dejl Gilmorom snima ultra zanimljive albume u čijim rilnama još uvek živi odmetnički duh rok muzike.
The Third Mind su na sebe preuzeli zadatak da ponovo ožive psihodelični rok iz šezdesetih godina prošlog veka i da ga povežu sa avangardnim džezom i radikalnom folk muzikom kakvu su nekad svirali bendovi Pentangle, Fairport Convention, Country Joe & The Fish i drugi. Jednostavno rečeno, da sviraju rok muziku kojoj je nebo bilo jedina granica. U tom smislu dobro je čuti bilo koji njihov album. Do sada su izašla dva studijska i jedan „live“. Ovih dana se pojavio i treći studijski pod imenom „Right Now!“
Na prvom albumu ovog benda, koji izašao 2020. godine „izdominirala“ je originalna instrumentalna tema „Claudia Cardinale“. To je jedan morikoneovski komad muzike koji budi sećanje na špageti vesterne i nestvarne ambijente u kojima su snimani veliki filmovi. „Dobro temperovana“ gitara Dejva Alvina donosi osećanje nostalgije, sete i otvara put ka ozbiljnoj kontemplaciji.
„Zamislite da 1966. godine ležite na nekoj sunčanoj italijanskoj plaži pored Klaudije Kardinale“, bila je didaskalija kojom je Alvin objasnio članovima benda kako treba da sviraju.
„Momcima nije bilo teško da muzikom dočaraju vanvremensku lepotu gospođe Kardinale“, kazao je Dejv Alvin u jednom intervju.
The Smithereens – Behind the Wall of Sleep (1986)
Ovde se treba vratiti nekoliko godina unazad i setiti se pesme „Behind The Wall Of Sleep“ benda The Smithereens. Ova numera se nalazi na njihovom prvom albumu „Especially For You“ (1986).
Devojka iz snova o kojoj se peva u ovoj pesmi je, po rečima autora Pata di Nizija, ličila na Klaudiju Kardinale. Ta činjenica se ne spominje u tekstu pesme. Di Nizio je dodatno objašnjenje dao u jednom intervju.
Najbolje je uz ove dve pesme završiti šetnju stazom uspomena izazvanu vešću o konačnom odlasku Klaudije Kardinale. I ponovo pogledati onu scenu iz „Geparda“, kada princ Salina i Anđelika plešu na balu u prinčevom letnjikovcu u mestu Donafugata na Siciliji.
Klaudija Kardinale i Bert Lankaster plešu u „Gepardu“ (1963)
Gledati i polako, zajedno s Bertom Lankasterom i Klaudijom Kardinale, otplesati među zvezde, u beskraj.
Izvor: RTS OKO
