Piše: Milorad Durutović
Zato, ljubazna braćo moja, neka svaki čovjek bude brz čuti a spor govoriti i spor srditi se. — Saborna poslanica svetog apostola Jakova (1–19).
Koliko puta vam se dogodilo da, nošeni nekim novim saznanjem, nekim malim otkrićem o sebi ili o životu, pohitate prema prijatelju da podijelite ono što ste upravo razumjeli? Ne mora to biti velika istina; ponekad je dovoljna jedna rečenica koja vam je dugo nedostajala, jedan nemir koji je u vama nešto pomjerio. Možda je to bila radost, možda teret, možda dio nekog ličnog krsta.
A onda, poslije dvije izgovorene rečenice, čujete: „Znam ja to…“
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XVII – Život u fragmentima
I to ne bude šum, nesporazum u komunikaciji. Nije ni „cak“, onaj iznenadni filmski rez koji traži ponavljanje scene. To je napukli zid. Šačicom riječi obezvrijeđeno je vaše sazrijevanje iznutra, u dubini unutarnjeg mora. Obezvrijeđena je potreba za ispovijedanjem, za dijeljenjem tereta ili ljubavi.
Riječi koje su tek krenule da traže svoju semiozu bivaju zaustavljene, bez argumentacije. Ostaju lišene prava da postanu ono što su mogle biti i što su mogle značiti. Slušalac previđa da neke riječi ne traže tumača koji će ih razjasniti ili potvrditi njihovu mjeru istinitosti. Neke riječi, baš kao i neke pjesme, ne traže preispitivanje; traže toplinu ušne školjke koja ih prima kao eho, kao uzdah koji se posložio u melodiju i gotovo značenje.
„Znam ja to“ je više od obične rečenice. Taj iskaz je ubica empatije — čin komunikativne rutine u kojoj se tuđa priča preuzima prije nego što se sasluša.
Skloni smo da tuđe ispovijesti dovršavamo po sopstvenoj mjeri, uvjereni da drugi govori samo ono što već postoji u našem iskustvu. Ta sklonost pomjera fokus sa čovjeka koji doživljava na čovjeka koji zna, pretvarajući prostor bliskosti u prostor sujete.
Pa ipak, ljubazna braćo moja, budite spori na srdžbu prema svom umišljenom prijatelju. Možda on zaista zna to što ste htjeli reći, ali to još nije stigao i da proživi. njegovo „znam“ najčešće je samo refleks straha — bedem pred dubinom tuđeg mraka ili tuđe svjetlosti koju nema hrabrosti da oslušne, jer bi ga mogla pomjeriti iz sopstvene udobnosti.
Izvor: RTNK
