Piše: Elis Bektaš
U svom najnovijem TV nastupu koji je očito uvertira u predstojeću predizbornu kampanju, Milorad Dodik uspio je nadmašiti samoga sebe u pogledu idiotluka i elementarnog bilmezluka. Da bi se dodvorio ciljanoj publici, Dodik je posegnuo za sjećanjem na djetinjstvo, obilježeno siktanjem ozlobljele babuskare koja je za tu ozlobljelost možda i imala iskustveni razlog, ali na planu ljudskosti nije imala pravo svoj otrov prenositi na unuče. No ozlobljele babuskare su ozlobljele babuskare i ništa ih na svijetu ne može spriječiti da sipaju svoj otrov.
Po vlastitom priznanju, Dodik tokom djetinjstva nije imao dodira sa Muslimanima i to je vrijednosno neutralna iskustvena činjenica. Ali odmah nakon tog iskaza, on kreće u etički i logički sunovrat, završavajući na dnu kao siroti mali ksenofob sa natruhama supremacizma. Naime, opet prema Dodikovom vlastitom priznanju, baba ga je tokom djetinjstva često prepadala da će doći Turci. U međuvremenu ođuturumjelo unuče ima razumijevanja za svoju babu, pa dodaje da je ona to činila – s razlogom. I da on uslijed straha koji je mržnjom ispunjena babetina usadila u njegovu djetinju dušu, nije išao u obližnja muslimanska sela.
Dobro, Turci su odista bili zavojevači i okupatori u Bosni i Hercegovini, pa je sjećanje na njih kao takve i razumljivo. Problem je, međutim, što Turci iz Bosne i Hercegovine odlaze 71 godinu prije Dodikovog rođenja, a po svoj prilici i prije nego što je njegova baba došla na svijet i ta prosta hronijska činjenica čini čitav ideološki konstrukt Milorada Dodika duboko pogrešnim, neuvjerljivim i malignim.
Ukoliko se zatucanoj babetini još i može dopustiti pravo da se služi kolokvijalnim i pejorativnim izrazom za domaće muslimane, koji su se uslijed istorijskih strujanja klackali između Muslimana i Bošnjaka, elementarna politička, civilizacijska i ljudska pristojnost nalaže da jedan političar i javni djelatnik ne upražnjava to pravo. No Dodik, kao sluganski adorant Donalda Trampa, kao da želi da ohrabri svog uzora da i on Amerikance afričkog porijekla počne javno nazivati – Crnjama i Čamugama.
Svojom retorikom Dodik ujedno prisnažuje svojoj duhovnoj sabraći među Bošnjacima i legitimiše njihovo insistiranje na derogiranju srpskog narodnog imena i na nazivanju Srba Vlasima. Fašizmi se, čak i kada su u prividnom sukobu, uvijek dobro razumiju i međusobno potpomažu.
Temeljni problem, ne samo Milorada Dodika već i njegovih pandana i duhovne sabraće iz drugih etničkih okvira, prožetih istim duhom ksenofobije i šovinizma, jeste to uspostavljanje i nametanje ličnog iskustva, obogaljenog i zasnovanog na frustraciji, neznanju, strahu i mržnji, kao obligatornog kolektivnog obrasca.
Jednako je problematično to što Dodik odlučuje da tek u odmakloj životnoj dobi i na zalasku karijere obznani traumu kojom ga je baba zadojila i oblikovala još u formativnoj dobi. Time je on samoga sebe retroaktivno predstavio kao čovjeka kojem nikada nije trebalo vjerovati jer je uvijek imao podmukle namjere.
Indikativan je i rječit još jedan detalj. Dodikova baba lukavo i oportuno bira da svoje unuče prepada davno otišlim Turcima, umjesto Nijemcima ili ustašama koji su ostavili mnogo krvavije i mnogo svježije tragove na narodnom tkivu. Nezahvalno je uspostavljati izravnu uzročno-posljedičnu vezu, ali nije nemoguće da je i taj detalj imao svoju ulogu u činjenici da se danas Dodik, na zgražanje čitavog civilizovanog svijeta, ponizno uvlači u prkno Donaldu Trampu i Benjaminu Netanjahuu, ali i raznim evropskim ultradesničarima koji su na samoj granici neonacizma, poput austrijske FPO.
A šta bi, zapitaj se, čitaoče, bilo da je Dodikova baba bila žena poput neusporedive Stočanke Sare Kašiković, Mice Todorović ili Olge Ninčić. Pa ništa, možda bi Dodik, odrastajući kraj takvih žena, postao malo više čovjek, ali to bi i dalje bilo samo jedno lično iskustvo, ni po čemu obavezujuće za druge, pa čak ni za njegovu stvarnu babu koja ga je zatrovala u djetinjstvu. Jer lično iskustvo, pogotovo ono koje je uzgojeno na izopačenom narativu umjesto na stvarnosti, ne smije, i to je nekakav civilizacijski minimum, postati oktroisani obrazac i supstrat za ideju javnog dobra
Možda će najnoviji ksenofobni i šovinistički ispad Miloradu Dodiku donijeti neki šićar na predstojećim izborima. Ali taj je šićar ništavan spram budućih i neumitnih posljedica otrova kog on usipa u društvo. A ako neko smatra da je tu riječ isključivo o njegovom političkom pragmatizmu i o populizmu, neka se zapita zašto ksenofobne, šovinističke i fašističke narative drugoga takođe ne posmatra kao puki politički pragmatizam i populizam. Sa tim pitanjem započinje ozbiljno i civilizovano političko mišljenje.
