Piše: Jasna Ivanović
,,Tako je izdržao od Božića do kopriva, sad se već nada da će sastaviti do novog žita“, citat je iz Lelejske gore, koji opisuje djelić plana preživljavanja legendarnog Lalićevog junaka Lada Tajovića. Književna kritika bavila se ovim punokrvnim djelom i u naoko neobičnom no upravo znakovitom smislu tumačenja biljne simbolike. Tako jedan kritičar utvrđuje zanimljiv podatak da se u djelu spominje više od šezdeset biljnih vrsta, čiju simboliku autor dovodi u vezu sa tananom izgradnjom umjetničkog postupka.
Sam je Lalić, ističe kritičar M. Blečić, napisao jedan od najuspjelijih tekstova na temu biljnoga svijeta u cjelokupnoj srpskoj esejistici. ,,Slično Androklu i prije njega, i na početku svega ljudskog, od vremena nekadašnjeg neandertalca, u čijim je pećinskim rakama nađeno sedam vrsta cvijeća sakupljenog da miomirisom i bojama ublaži zagrobnu tamu pokojnika – čitavi narodi bi mogli reći da za njih raj bez cvijeća, trave, lišća, ne bi bio raj no smrtna mora, čama i dosada“, citat je iz rečenog teksta, koji će nam poslužiti da sada preskočimo sedam mora i sedam gora, do mjesta gdje je jedna srpska kraljica biljem blažila zadušnu tamu svog pokojnog supruga.
Kada je u Marseju 1934. Godine notornom članu VMRO uspjelo da smjesti srpskog kralja pod crnu zemlju, po kojoj je specijalnosti rečeni član i dobio nadimak Černozemski, francuska vlada tražila je da tijelo kralja Aleksandra Karađorđevića bude najprije prenijeto u Pariz, kako bi mu francuski narod odao poslednju počast. Ipak, kraljica Marija, od tog trenutka udova i kraljica majka, odbila je molbu s izričitom odlučnošću, rekavši da ga narod čeka – u Srbiji.
Okolnosti ubistva kralja Aleksandra romaneskne su do zadnjeg detalja, počev od zvaničnih upozorenja na planove atentata koje kralj odbacuje riječima o neprimjerenosti straha pred ,,dvojicom probisveta i mangupa“, preko nezvaničnog upozorenja koje je odzvonilo jedno mrtvačko zvono manastira Savine na putu do Marseja, i potom preko terminalne faze bolesti koju je kralj znao da boluje i zbog koje je, možda, atentat vidio kao srećniju mogućnost za umiranje. Zbog svega toga, ali i zbog nesumnjivo ogromnog značaja vladavine Aleksandra Poslednjeg, kako su ga ustaše zvale, u srpskom narodu proradila je nasušna potreba za stvaranjem zadušne legende, koja veže Srbe sa Kosmeta i Srbe iz Boke.
Legendu ovdje uopšte nećemo ružiti istorijskim istraživanjima. Uostalom, glavnog lika legende, kraljicu Mariju, Viši sud u Beogradu rehabilitovao je tek prije nešto više od desetak godina, pa istraživanja u punoći koju dinastija zaslužuje tek treba da uslijede.
Ta će istraživanja nesumnjivo objelodaniti da je Marija od Rumunije, kći rumunskog kralja Ferdinanda Prvog i britanske princeze Marije od Edinburga, jedna od najznačajnijih srpskih dobrotvorki u istoriji. Djevojka koja je rođena na treći dan Božića, koja je prije no će postati srpska kraljica, bila ratna bolničarka, lako je pristala na nagovore rumunskog diplomate Joneskua da dozvoli posjetu mladog srpskog kralja, usamljenika, vojnika željnog utješne topline porodične ljubavi. Kralj je, kako su neki svjedočili, bio zaljubljen u Tatjanu Romanov, a da je revolucija nije odnijela pod zemlju, gotovo je izvjesno da bi ona, a ne Marija od Rumunije, nosila tako dugo nenošenu krunu srpske kraljice. Sreli su se 1920, a dvije godine potom, na treći dan Božića i Marijin 22. rođendan, obnarodovana je vijest o vjeridbi. Da smo i ovdje u romanesknom, bolje reći dramskom tonu, govori podatak da je za cjelokupan scenario svadbenog protokola bio zadužen Branislav Nušić. Jedan od detalja vjenčanja, osnivanje dobrotvornog fonda mladog kraljevskog para, udariće početni takt za kraljičino neumorno bavljenje potrebitima, čak i onda kada je tu pomoć slala Srbiji kao izgnanik iz Srbije.
Šta god da su kao obavezujuće poštovan stav tih mučnih postatentatorskih decenija nametale komunističke vlasti, narod je po bilu svojeg krvavog srca premetao u legendu. I evo je do danas – prođete li Bokom, pričaće vam kako je kraljica majka za dušu svoga muža narodu pored puta sadila masline; na Kosmetu, duž puta od Mitrovice do Peći, i danas strši pokoji orah, jabuka, šljiva i lješnik, a ljudi će vam reći da je to sadila ona koja je žalila muža i žalila gladne. Tuda je, ka svom zadnjem odredištu, prolazio kralj Aleksandar, a njegova udova željela je, kažu, da na ovaj način doslovno ukorijeni sjećanje.
Digresijom ćemo se zapitati da li bi i na Cetinju, mjestu koje kralj nije htio da preskoči na putu do Marseja, kakva voćka progovorila o svojoj zadušnosti. Ljudi, vjerujemo, ne bi. No moraju znati – o onima koji ćute o mrtvima, neće se po smrti govoriti, niti će im daleko pokoljenje na grob donositi bilje zadušno. Ispašće zalud što su upamtili kako preživjeti od Božića do kopriva, kad raj bez cvijeća, trave, lišća, nije raj no smrtna mora, čama i dosada, kako nas je temeljito i sasvim skoro podsjetio Lalić.
