Piše: Milorad Durutović
Životna je stvar. Pozoveš prijatelja, takoreći neodložan razgovor, a onda umjesto očekivanog odgovora čuješ: „zvaću te malo kasnije“. Nema prostora za objašnjenje, nema prilike da se kaže „ali hitno je“. Riječ je već otišla u drugom pravcu, jer „malo kasnije“ može biti nekoliko minuta, ali može biti i cijeli dan. To je fraza bez mjere, međuprostor u kojem se komunikacija ne prekida, već se premješta u stanje slabijeg intenziteta. To je siva zona u kojoj se nešto još uvijek može dogoditi, ali se više ništa ne mora. Hijatus neizvjesnosti!
U prvi mah, taj mehanizam odlaganja djeluje kao trivijalna sitnica, stvar navike, ali u pažljivijem pogledu on otkriva radikalnu promjenu načina na koji je vrijeme počelo da se troši.
U ne tako dalekoj prošlosti, vrijeme je imalo jasnije granice: nije ga bilo dovoljno ili ga je bilo napretek, a imalo je kudikamo kontrolisan ritam, dok smo danas upali u pješčani sat koji radi protiv nas, jer više ne mjeri trajanje. Prosto rečeno, bilježi curenje pažnje kroz sitne prekide i male odgode.
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XVI – Od Sofokla do TikToka
Nesumnjiv doprinos ovom redizajniranju vremena dale su tehnologije. Manji problem, pritom, jeste ubrzanje komunikacije; ozbiljniji problem jeste to što su algoritmi preuzeli naš kalendar.
Ono što smo nekada zvali „slobodno vrijeme“ više nije prostor između obaveza — ono je izmrvljeno porukama, notifikacijama i kratkim ulascima u ekran. Nijesmo svjesno predali svoje sate, ali očito jesmo dopustili novoj tehnologici da ih usitni do te mjere da više ništa ne traje dovoljno dugo da bi se u potpunosti oživotvorilo, osmislilo. To nas, najzad, dovodi do jedne ekstremne situacije u kojoj počinjemo da „odlažemo“ čak i bližnje. I to činimo kroz naizgled mekane rečenice: „Zvaću te malo kasnije“. Tako i poruke prečesto ostaju neodgovorene jer je pažnja distribuirana u nekom drugom sloju dana, u nekom drugom otvaranju ekrana, u nekom drugom fragmentu koji traži još malo nas — još malo zabave i hipnoze virtuelnim svjetovima.
Da li je onda „malo kasnije“ samo fraza, ili pak mala anamneza raspoređivanja života? Simptom algoritmije koja svakog dana krade naše vrijeme?
Izgleda da bismo mogli, u jednom novom kontekstu, ponoviti onu zagonetnu misao Momčila Nastasijevića: „crno mi nebrojano prazni u brojano belo“. Pjesnik tu smjera na ljudski kalendar, na crne noći (koje ne brojimo) i bijele dane, dok mi te prazne, nebrojane fragmente ekrana sada ubrzano utiskujemo i u ono malo preostalog, živog, bijelog dana.
Izvor: RTNK
