Piše: Labud Dragić
1.
Ponesen pobjedom na Vučjem Dolu, kojom je ponovio slavna pregnuća svojih prethodnika, a naročito strica Danila, još više svog oca Mirka, u Grahovskoj bitci, Gospodar nije imao dovoljno vremena i pažnje za druge ljude, naročito ne za ove što pristizahu odnekud iz svijeta, a htjeli bi, po njegovom poznavanju stvari, da se okite ovom pobjedom i na njegovu slavu nakaleme.
Uprkos preporukama i objašnjenjima Maša Vrbice da je pred njim čovjek po imenu Spiridon Gopčević, sin onoga Spiridona Gopčevića iz Trsta, u čijoj palati je u više navrata boravio pjesnik Gorskog vijenca, sve te susrete osvjedočio stihotvorenijem, otkrivajući zajedno s domaćinom mnoge srodničke veze od starine. Vrbica mu je predočio da je Gopčević Mlađi veliki učenjak, da je znalac vojenih umijeća, te da poznaje vještinu ratovanja, stečenu u visokim vojnim školama; da je astronom, a za vojne potrebe indžilijer, te kvartir majstor vješt u vođenju suhoputnih trupa, ali da je isto toliko vičan ratovanju na morima i upravljanju paraplovima; da se školovao u Hajdelbergu, te da se uspešno bavi i filosofijom, te da je izučavao delo Gotfrida Vilhelma Lajbnica, baš onoga filozova s kojim se dopisivao ratnički genij, imenom Evgenije Savojski, koji je oslobađao Beograd – te proučavao znanja i jednog i drugog; da je odličan u poznavanju ratnih oruđa, da im zna prednosti i mane, i da dolazi s molbom i povjerenjem, kao prijatelj Crne Gore, te da od Gospodara ište samo puk vojske (ali onakve kakvom je komandovao njegov otac Mirko na Grahovcu), i daje obećanje kako će s tim pukom osloboditi, ne samo Hercegovinu, već i cijelu Bosnu, koja podrhtava na vulkanu srpskog nezadovoljstva i gnjeva.
„Od svih tih znanja i vještina, mi na Vučjemu dolu nismo primijenili ni jednu, niti smo o vještinama i vojenim znanjima imali kad misliti, no smo se bili koliko smo znali i umjeli. Od početka smo bili riješeni da pobijedimo, ili da svi izginemo, a to i ti znaš, da ti ne pričam“, odgovori Knjaz, pa nastavi:
„Šta će mi učenjaci? Ovom pobjedom ja sam krunisao sve bitke i sva viteška pregnuća što ih moji preci protiv Agarjana vodiše, a mene su moji ratnici i vitezovi proglasili Carem junaka. Sad mi je najpreče da pišem ruskome caru, da mi za sve junake pošlje ordenje i sablje okovane srebrom i zlatom, da ih darivam, i car će mi to poslati uz redovnu pomoć – a ja ću im podijeliti vojvodske i serdarske činove. A taj učenjak neka pričekne.
To da mu dadnem batalijon vojske, da ga on troši po bosanskim gudurama i da me stoga Ćesar bečki rezili, a Sultan prijeti, aMoskov da se ljuti – to pri ovoj pameti ne bih činio. A što pominje onu vojsku kojom je komandovao moj otac – to i nije bila prava vojska, ni obučena ni opremljena, no jedan oblak haramija i hajduka u kojima junačko srce bije, i koji su prsimice i goloručke na oružanu ordiju kidisali. Pa im se i to zamjera što, osim ruku i kamenja nijesu od oružja imali ništa. I još im se suviše zamjera što su se poslije boja u militarske aljine presvukli, jer im se njina odjeća u velikoj jarosti izbuca ko tljena. A u onijem turskijem mogli su još pet bojeva izdurat da se na njima ne pozna. Eto, zato su se presvukli u militarske aljine a ne stoga što im se sviđaju. Bivalo je, to i sam znaš, da se čovjek goloruk ili s prostijem nožem, zagna na oštre bajunete, ili na pune lubarde i da počini kastig od Turaka. A, v pročem, evo tu je Senat i sav vojeni sovjet, pa šta oni kažu. Kako bih je moga nekom avanturisti i mladom čovjeku, koji još nije pripasa sablje, dati puk vojske da se on s njime ćilima kroz bosanske dunjaluke! Ajde, Mašo, reci po pravdi. No eto, kad smo od starine s njegovim znamenitim ocem u lijepo, a o njemu sam i od ranije dosta čuja, mi ćemo njega divno dočekati. Dadni mu najljepši kvartir u Lokandi, a ostalo je tvoj posa koliko ćeš mu ljudi dati u pratnju da ga ko ne ošteti, a i da i on bude na oku… da nešto ne pogriješi, ili da se s kakovim špionima ne sastane.“
Gopčević, nezadovoljan prijemom kod Gospodara i njegovim obrazloženjem, sačinio je knjigu i ubrzo pečatao, a ona je na loš glas iznijela i Crnu Goru i Gospodara. Odatle se, pomalo gonjen i strahom od osvete, preko Skadra uputio u Staru Srbiju i Maćedoniju.
Beč je na Vučedolsku pobjedu odgovorio pogrdama, optužbama i gnevom još grđim nego na Grahovsku klanicu, osamnaest godina ranije, nazivajući Knjaza gospodarem divljaka i ljudoždera, buntovnika, istrebitelja, koji ne poznaju pravila ratovanja, već ratuju haotično, rukovođeni samo bijesom i mržnjom… Pri tome služeći se samo koljem, kamenicama, mačugama i kijacima, te sličnim nekonvencionalnim oružjem, da u njihovoj borbi nije bilo nikakvog utroška municije, a samim tim nije bilo nikakova profita, te su rasturili uređene pukove turske vojske, svikle da ratuje po jevropskim pravilima kulturnog vladanja na bojnom polju i time počinili zločin i prekršaj!… I sve tako duže od sedam nedelja, gotovo da nijesi mogao naći u svekolikoj carstvujušćoj Vijeni ni obucak novine a da se na njoj nije hulilo na Crnogorce i crnogorsku pobjedu.
Sve te bojeve – objašnjavali su učenjaci Beča – oni su upisali u najsvjetlije stranice svoje istorije i mi ćemo nastojati da im to zabranimo: jer oni se vaistinu nemaju čime podičiti osim tim mjestima koja veličaju i slave više no nebeske zvijezde. Poslije toliko pobjeda kojima proslaviše imana tih mjesta, evo i ovo koje crnogorskome knjazu donese titulu: Car junaka! A oslušni sva ona veličajna mjesta kojima se Knjaz i njegovi Crnogorci ponose, a koja su mu prethodila: Vrtijeljka, Kruse, Carev laz, Martinići, Morača, Grahovac i mnoga još… A na svim tim, sada već svetim mjestima, oni samo htjedoše posvjedočiti onu zakletvu s Kosovske večere, na kojoj se zavjetovaše da su svagda spremni dati zemaljsko za nebesko car – stvo! E to im treba izbiti iz glave.
Kažu da su i ratni plijen raščerupali ko gladni vuci, pa su se preobukli u vojničku odjeću i Crnogorci sad idu slobodno po Risnu u tursko-militarskim haljinama i baš su kao pulicijoti, i ako im što koji reče, znadu ga dobro odgovorom šinuti.
Spiridon je dolazio upravo iz takvoga Beča i znao njegove namjere, jer je Beč šuporio da je ova bitka samo epizoda, a da oni znaju kako će i sa Crnom Gorom kao i sa Hercegovinom, a naročito sa Bosnom, te da je Imperija kadra svemu naći lijeka. Vijena catrstvujušča, u to doba, okupljala je najveće učenjake Jevrope, a može se reći i svijeta, i u njoj su sjedili i žreci i čteci Solomonovih i pročih knjiga, bi- s kupi i prelati, izaslanici Svete Stolice, čije savjete je Ćesar pažljivo osluškivao i o svemu se pravovremeno starao.
Nađoše da je za početak najpametnije razglasiti na sva zvona kako je Moskov prodao Aljasku, a Amerika na njoj našla zlato, da se lopatama grće i tovarima razvlači, te svak uzima kolko mu se prohtje i koliko je u stanju odvući, te je sav ulog Amerika povratila i još zaradila deset puta, a zlata ima da se za stotinu godina razvući ne može.
Pa ko je god voljan da ide radi zarade, Ćesar će izdavati pasaporte, plaćati podvoz i osigurati sve troškove puta, a kasnije će svi od svoje zarade iste troškove namiriti.
I nije samo Aljaska jedino mjesto koje vapi za ljustvom, no je sva Amerika željna radnika. Beč će, dakle, među prvima organizovati iseljavanje u Ameriku. S tom državom je sklopio ugovor da carske službe imaju voditi brigu o svojim poda – nicima u Americi, pratiti ih i nadgledati. Duž granice s Crnom Gorom ponikoše kule od drvene građe, a u njima proradiše kancelarije gdje su se svi mogli prijaviti za rad u Americi. Tu su po skraćenom postupku mogli dobiti pasoš, a uz pasoš besplatan biljet za vapor.
Pa kad se ta krševita zemlja, puna haramija i hajduka, isprazni, onda ćemo mi s njom lasno vojevati po jevropskim pravilima. Otuda neka iseljenici šalju novce za pomoć svojima, a mi ćemo ih, po potrebi, zadržati, jer svi oni moraju preko naših banaka slati.
Dijete Beča, Gopčević je dobro poznavao ćude prestonice i znao šta se i kako u kojim krugovima misli, besjedi i snuje.
Drugi korak će biti protjerivanja Srba iz susjednih država, a kad se oni bez ičega nađu, pa neka su i među svojima, neće imati izbora negoli da otplove put Amerike. I u tu svrhu je aktivirao organizaciju žena u crnim odorama, koje su se svijetu predstavile kao Kćeri Siona. One su nekim čudom veliku omraz naturile na sav srpski rod, te raširile zahtjev da se prognaju Srblji iz svih gradova i mjesta izvan Srbije: iz Soluna, s Peloponeza, iz Skenderije, Maćedonije i Stare Srbije te se Spiridon jedanak našao i tamo, znajući za tajne planove Beča… Uvidevši da su Kćeri Siona posijale veliku pizmu, te izdejstvovale proglas, koji je u Beču ozvaničen, u društvu biskupa i prelata – po uputstvima iz Rima, a uz nadzor čteca Solomonovih knjiga, da se više nijedan Srb ne smije Srbom zvati, želi li očuvati svoj stečeni imetak, jako i stečena graždanska prava, no ima da bira: ili oće da bude Jelin, ili Bugarin, Turčin, ili Arnaut, a ostavio je i mogućnost da može Maćedonac biti, i da mu je to ponajboljše, samo da onaj krajičak prezimena malo ufrndulji po bugarski, a Maćedonac da bude, samo Srbljem – nikad više.
A ima još jedna mogućnost – ako Srbljem hošte biti, neka u Srbiju grede i nek nosi što u rukama ponijeti može. Tako se Srblji o jadu zabaviše, dumajući šta će, odasvud skoljeni i stiješnjeni i velikom pizmom pridavljeni; najezdiše kolone iz Dušanova Skoplja i Markova Prilepa, sa Ohrida i Prespe, iz Skenderije mlade Gojkovice i Dojčinova Soluna, s Peloponeza i Drača…
Na kraju, dođe uput iz carskog Beča da ni ovi Strblji što su izbjegli jelinizaciji, šiptarčenju, turčenju i bugarčenju, da se ni tamo, u domicilnoj zemlji, Srbljem ne smiju zvati, nego službenim nazivima – migranti! Država, ako je voljna neka im prikupi pomoć od naroda i podijeli..
Stoga je Gospodar izdao proglas u sve nahije, kapetanije i opštine gdje su svi žitelji dali dobrovoljni prilog od pola do pedeset perpera, a imena darodavaca popisana po opštinama, te ih je Gospodar dao pečatati u Glasu Crnogorca.
2.
Žeđ za zaradom proširi se kao svrab i narod obuze neka vrućica i glad za imetkom, te mnogi stadoše na sve načine dobavljati pare za put, ponajčešće pozajmljujući novac od onih što imaju, a u zalog ostavljajući livade, njive, pašnjake…
Tako krenu iseljavanje i brđani pohrliše onamo na vapore ko grlom u jagode. Bivalo je da se ode pješice do Dubrovnika, a upamćeni su slučajevi kad su se otisnuli sa Grahova, ili iz Morakova – pravo uz Dalmaciju sve do Trsta – pješke na opanke. Tako je bila silovita ta prva potisna energija i snaga u ljudima, a bogme kad su se vraćali ne bješe ni traga od te žestine u njima.
Mnogi od onih što pređoše okean i zgaziše na tle Nove zemlje, ne samo da se nijesu prilagodili novoj stvarnosti već su prema njoj pokazali otpor kao da je u pitanju laž ili opsena, od koje se svim sredstvima i svakodnevno treba braniti, opirati joj se kao zavodljivoj i opasnoj laži. Ignorisali su je u prvo vrijeme, pa čak i prezirali. Naročito jezik koji je trebalo naučiti. Nijesu u tome mumlanju našli ništa prihvatljivo ni potrebno, no će se sporazumijevati „onako“, ili će se vazda naći poneko da objasni i bude tadžuman u nevolji… Ni kad je u pitanju imenovanje alata i najobičnijih sredstava za život, ne pokazivahu nikakvu želju da nauče. Bespomoćni pred zatečenom stvarnošću, pred nerazumljivim govorom, našli su da je, makar dok su u grupicama, najcjelishodnije narugati se i tome govoru i to stvarnosti Nove zemlje. Svemu! Rugajući se tako, neki otovrzoše ingleški! Ali se zato u njihovoj svijesti utrostručila važnost ostavljenoga kraja. Pa i oni oglodani pašnjaci, goleti i kamenjari, prla i urvine – s ove daljine dobiše neka nova svojstva, kao djelovi nebrigom ostavljenog raja. U njima je sad snažila misao da se vrate, a ovdje su boravili samo toliko da zarade za povratak, da vrate dug i oslobode založena imanja, te da kupe makar i najmanji, i najjeftiniji levor, kao potvrdu da su u Americi bili.
Hrvatski film dobio Zlatnu palmu u Kanu, govori o zločinu u Štrpcima
Bilo je i onih, istina malo, vrlo malo, riješenih da nauče riječ po riječ i brzo uvidješe da im to u znatnoj mjeri olakšava položaj. Takvima je pripadao Jovan Ovdalović kasnije poznat i kao Levorucija i čuven sa svoga stradanija i gorke sudbine.
Kažemo: Oni što pređoše, iako je taj prelazak kod mnogih trajao cijeli ostatak života. Ljuljanje na talasima i višenedeljni boravak u zaptu brodskih kabina, u neprirodnoj tjeski, uza sve znakove morske bolesti pospješene strepnjom, brigom, sičijom i sumnjom u ispravnost odluke – stvaralo je od tih ljudi sumanute i izmoždene prilike, više podobne utvarama ili priviđenijima negoli snažnim muškarcima kakvim su se, koliko juče pokazivali na svojim imanjima i livadama. Ta nesvjestica stečena na brodu držala ih je godinama kasnije. Ali, Jovan je plovio u inat neprilikama. Plovio ka svojoj zvijezdi u dubini tame. Ka gustom mraku, u kome će lomiti komade garbuna, što sagorijeva silnim ognjem, te goni železnice po nepoznatoj zemlji, razvlačeći to crno zlato do čeličana, gdje će topiti čelik kao vosak. Iako on te zemlje i tih čeličana nikad vidio nije, pa bogme počesto ni ovo grumenje uglja, jer je dane provodio u tami, ali je dobro osjećao kad mu se usta napune prašine, a pljuvačka postane gusta.
„E, od toga se čuvaj Ovdaloviću, kukala ti majka, to će ti pojesti pluća i uništiti život. Džaba ti vjerenica i tvoje želje da obzidaš selo!“ javljaše mu se glas nekog anđela čuvara, ili glas onog Mijuškovića kog je sreo istoga dana kad se s njim i rastao – pred rudarskim oknom!
Nije da te zemlje nikad nije vidio: dvaput – kad je došao i kad je otišao!
Njegovi prethodnici što riješiše da se izvuku iz ove klopke i vrate zavičaju, nijesu ni slutili koliko će biti zasjeda i čekalica u povratku – od Navijorke do Lastve, Sutorine ili Pasjega nugla, i onih koji bi do levora da dođu mukte, ili ga izmame, ili iznude za krišku posnoga sira, ako je povratnik onemoćao od puta i iscrpljen od gladi i žeđi. Lasno je bilo zaraditi za levor, kupiti ga i staviti za pas, ali donijeti u vrleti… tu je bila Mara sa svatima…
Anđeo mu došapnuo, da se pridržava svake preporuke i obaveze i Jovan je riješio da izdrži do kraja. Osim što je uredno kupio alat: lopatu, pijuk i kolica za platu koju će tek primiti – a ove alatljike su uzimale četvrtinu – držao se preporuka po svakom osnovu.
Zapazio je kako njegovi zemljaci sa osobitim poštovanjem gledaju na našeg čovjeka koji umije ingleški progovoriti i razriješiti neki nesporazum, ili ot – kloniti lažnu pritužbu, ili odbraniti njihovo pravo. Brzo je uočio značaj poznavanja ingleškog, dobrog snalaženja u tom „mumlanju“. Možda je i njima ovo naše – isto mumlanje, ali njima nije nužda da uče, a nama jes!
Dokazao je gazdi da može postići više od važeće norme za nešto duže vrijeme, a gazda – kao da je jedva dočekao. Znao je da je bolje Džonu dati veću platu, pa mu uračunati i povećanja nego li plaćati dvojicu osrednjih kopača. A Džon je i ovamo, u Lastvi, i u Cucama bio od malih nogu poznat kao čovjek koji je moga sve za trojicu! To je ujedno bila prilika da se Jovan i taj Džakob, vlasnik rudnika, malo zbliže. To zbližavanje došlo je na nokat do prijateljstva, kad mu je nakon prve godine rada Džakob kupio bajun i objasnio koliko će se tu godinama nakupiti novčanica. Savjetovao mu je da novac može čuvati u tome kuveru, pod ključem, ukoliko ne želi da ih drži kod njega, u njegov benk. U bajunu će mu biti na oku i vazda ih može izbrojati. Osim toga, bajun je na jednom ćošku imao alku na koju je išao lančić s katancem i mogao se vezati za krevet ili neku šipku i tako odvratiti mogućeg kradljivca. Vidjevši rezultate Jovanovog rada, Džakob je odlučio da mu svaku sledeću godinu isplati unapred i objasnio mu da će, bude li želio da ga isplaćuje u banknotama od 10 dolara, do kraja planiranog roka njegov bajun biti sasvim pun!Možda će ostati u nekom ćošku malo prostora za nakit, ali bajun će biti popunjen zelenim banknotama da niđe ne „ladi“.
Ključ od bajuna, na neraskidivom svilenom koncu, Jovan je nosio oko vrata. Tvoja dnevnica je 15 dolara, a svaki rudar za sreću i zdravlje, prije silaska u okno, pije viski i to ga staje pet dolara. Kad u samu noć iziđe iz jame pije još jedan da proslavi što je preživio, a koji ga staje isto toliko, i pomaže mu da iskašlje ugljenu prašinu iz pluća i da lijepo zaspi. Treću ne bi smio popiti jer bi u tome slučaju za taj dan ostao bez zarade. Ima ih koji odbiju one dvije čaše viskija, ali to ih košta zdravlja i ne mogu dugo izdurati. Te tako, ako kopač radi običnu normu, za mjesec može zaraditi 150 dolara. A za deset mjeseci to je 1500 dolara, odnosno za godinu – 1800 dolara. Za deset godina to je 18 hiljada a za 20 to je trideset šest. A čovjeka koji ima 36.000 dolara ovđe zovu bos ili bujer… A ko ide polako putuje daleko, štono rekoše Talijani… Budeš li sve vrijeme radio dvije norme imaćeš duplo, a tek za tri!… Ali to bi bilo opasno po zdravlje.
3.
Jovanov povratak u Lastvu, nakon četvrt vijeka, poslije kratkotrajnog veselja, pretvorio se u kolež i potpuni duševni slom.
Došavši u selo, učinje mu se da se kuća smanjila. Potamnjela, pomuamatila. Plotovi obaljeni ili sasvim satruli. Diglo se šiblje, trnje i klokočevina. Voćke ostarile, posušile se ili, sasvim nestale. Selo se smanjilo i posivjelo.
Proli Jelica suze kad ga srete, ali to ne bjehu radosnice što vidi brata već žalost na šta je spao. Jedva ga poznade! Ucrto mu se krug oko glave od šljema, koji izgleda nije skidao ni dok je spavao, a kosa mu progrušala, ostarila i omrtvala. Sve od rudnika i jada. Ušla mu ugljena prašina u obraze. Niko ga pozno ne bi. No jedva po glasu. A ni on njih. Iako nijesu bili u oknu, život ih je dokrajčio: zime i ljeta. Smežurali se i uvenuli od čekanja! „Dobro mi došo, brate mili!“ Dođoše neki lažovi, a sad mi nije krivo što su lagali… Rekoše da je jedna lađa potonula, a ni dvije neđelje za njima, prosci nečesovi od Zatarja, te odvedoše Milicu.
Rekoše: Mi znamo da je još u kolijevci bila vjerena, ali smo čuli da je lađa jedna… neđe kod… kako se zvaše ono mjesto, Milija?
Kod Ortanskih vrata, doskoči mladoženja.
E tu, kod tije vrata, a ne znam ni okle vrata na moru… neka lađa je kažu, Boga mi… a bila je puna našije povratnika što dolaze sa zarade…
Čuli smo i mi, pretrže ih neko, a Milici zaiskriše oči i oteše joj se nekolike suze… A čusmo da je đevojka za udaju, vidimo i da je stasala. A onaj starosvat dodade: I prestasala! Pa nastupi tajac! I odonut iz nugla dopiralo je Miličino jektanje, s mukom savlađivano i gušeno!
Zamakoše pro Garča sve mećući iz levora. E, kaka je to gorska vila bila, mili brate, pa se zatrese u ramenima stade se gušiti u suzama. A Jovan je nekako odsutno gledaše sa nekim blaženim izrazom, nekim poluosmehomi ne opažajući kako mu se niz lice rone suze kao kapi srebra…
Zadugo ostadoše tako nepomični, a on uočio da je sestra na više mjesta po kući stavila kalice i kove, da onđe „vata kap“ i poče praviti plan kako da promijeni krov i obnovi kuću.
A onda izvadi ključ iz njedara, na svilenoj vrpci oko vrata, pa krenu da otvori kofer u kome su pare i darovi. Začudi se da ključ neće u bravu, pa zaključi da se usput „zablokao“ te riješi da ga odvali silom, iako ga je s lakoćom zaključao, a ključ, na jakoj uzici, držao u njedima. No, kako ključ ne hće u bravicu Jovana nešto lecnu, i studena struja mu sinu duž kičme do tjemena. Na kraju ga provališe. Sa sto muka. Ali da vidiš nevolje! Kad ga otvoriše – u njemu ni para, ni darova, no sve sami paketići novinske hartije.
I od toga trena obrisao se njegov život. Najpre je ostao ukočen dva-tri dana. Zagledan u nešto daleko i prazno, odsutno… Ukočio se Jovan, ukokotio. Vidjelo se da je još živ, a da je umro!
***
Kad su se nadali da će otpočeti priču o Americi i svome odsustvu dugom četvrt vijeka, on je kao malo živnuo i pitao je li živ Gojko i pravi li još vodnjicu od onih njegovih zukava ispod Prčeve strane. Mnoge je izvidala ta zukva, a ko je od te vodnjice pinuo ništa mu nije mogla ni španjolica niti ikakva opaka boljka. Ni sičija!
Čim se sjetio Gojka, i njegove vodnjice, mogo bi živnuti.
Ali on jednako leži od onoga trena kad su otvorili kufer, kao da je na samrti – i kad neko uđe učini mu se da ja malopre izdahnuo. Samo mu sestra čuje srce, samo ona osjeća da je živ; ponekad krišom uvuče ruku pod guber, opipa mu stopala u vunenim čarapama i povuče se onamo k ognjištu gdje, čini joj se, čuje njegovo srce. Onda je riješila da ga oženi, da ugrabi prije no ga smrt otme, da ostavi traga. Nije u početku htjela da čuje za udovice i pušćenice. Neću ja vakoga viteza, gorsku vilu i moreplovca, ženiti dvopragom polovnjačom. Oću da spram njega nađem vilu gorsku, da ga oženim, pa ako su mu ukrali pare, drago mu! Ako su ukrali pare, nijesu život. Stvoriće druge. Probao je, nije se dalo.
Čula je da iza sedam gora, ili još dalje, čak-čak neđe iza Durmitora, ima neka Zorka. Ljepote joj na svijetu nema. Ni ljepote ni dobrote, ni stasa ni obraza, a bistrinom i ljepotom najsličnija vili gorskoj. I vezilja, i pletilja, i tkalja i prelja… i što rukom dovati to pozlati. Nema joj u svijetu ni stasa ni glasa.
Takva je kažu Zorka!
Ima Zorka, ima i Vijorka…. I koliko je zorna Zorka još je viornija Vijorka! Pa onda neđe u Prekobrđu ima nekaka…
Mnogo je užutio. Ono, kaže se: Žuti žutuju… ama – on i previše, pa iako rumeni putuju… Požutio je on, gunđaju neki još kad je čuo da su preprosili đevojku oni što su opravili prethodnicu i kazali da je njegova lađa potnula, tad je požutio. A ponajviše kad su otvorili kufer i zinuli od užasa: našavši kartuljinu mjesto zelenih novčanica, koje polako štivaše za više od devet iljada dana…
Činjaše mu se da pamti svaki dan otkako je sa sestrom Jelicom krenuo, živo se sjećao, činilo mu se, svakoga koraka. Od Lastve, preko Cuca, na Bijele poljane i preko Grahova i Rudina…
Zadugo ga je odvraćala, da ne ide, ali kako odmakoše i započeše drugi dan pješačenja, ona ga stade bodriti: Veliki je svijet i svuđe čoek može sreće naći. A sad kad si vjerio đevojku i sudbinu zgrabio za perčin, taman neka si. Riješio si pa eto! Neće ni meni biti lako bez tebe, ali šta ću? Nekako ću se nositi s teškoćama.
Sad ga je, kako se udaljavahu od Lastve, sve ubjedljivije hrabrila da izdrži taj put i da se vrati kao imućan čovek… Pametno si učinio što si vjerio đevojku. Ona će stasati dok se vrneš, pa ćete se, Bože zdravlja, kad stigneš iz svijeta, zlatnim runom ogrnuti. Sunce će vas ogrijati.
Divljaše se njenim riječima! I učitelj je govorio da bi odma iz prvog mogla u četvrti razred. Vazda je naglašavao da je najpametnija u školi, a svaka joj je ka u Njegoša. I dok roditelji bjehu živi, tek uz nju je osjećao pravu sigurnost. Kad bi i ona krenula s njim – mišljaše onda! No, neko mora ostati da pazi kuću i imanje…
Usput su povremeno pratili svakakva znamenja i pokušavali da prepoznaju predjele i naselja: jednom sretoše ženu s punim kablovima vode, što ocijeniše kao dobru sutuku, a ne sjetiše se da pitaju koji je to kraj, niti koliko ima do Trebinja. Njih su stariji naučili da najprije kažu kako su krenuli u Trebinje da kupe duvan, pa tek kad minu dalje, ka Popovu Polju, neka se raspituju za Dubrovnik. I bolje je što je Jela pošla da ga isprati: čoek oglune sam, od duga puta, obezvija i klone. Ubrzo sretoše čoveka s magaretom i kaza im da su to Rudine. Nastaviše preko sure goleti spaziše zmiju kako se lenjo vuče prelazeći im put. To je ona čuvena rudinska guja, Bog je ubio! Prošapta Jelica i ne dopade im se ovaj znak. Neđe, Boga mi, na tri četiri ure kasnije iskoči zec i to oboje protumačiše kao dobro predskazanje.
Tako izbiše na Klobuk, gdje zastadoše: Ovo su sigurno one suntulije niz koje su gurnuli Vojvodu Jakova, pošto su ga na prevaru izvukli iz pećine i ubijedili da mu neće ništa nauditi; slagaše ga kako mu je Knjaz Danilo poručio da iziđe, a onda su ga sputili i zakovali u bure, pa ćušnuli naniže, niz one suntulije. Obruči su popucali a duge se izlomile i sasule pomiješane s krvavom gomilom mesa i kostiju iz kojih su svetlucala puca čuvenih toka vojvode Jakova. Ni vran-kosti!
Tada, baš dok su se nadvirili naniže da poglednu niz litice, nadlećeše dva vrana gavrana.
Okle oni jutros munja ih opalila! obrecnu se Jelica i triput pljucnu u pravcu kamo nestadoše, i još tri piljka iz ruke hitnu onamo.
Otole naniže niz Korjeniće i na Trebinjsku lastvu, pa kroz Trebinjsku šumu i preko zelene i mirne Trebišnjice, pored bedema gdje su okapale glave dvadeset Trebješana, koje Turci namamiše i bogatu im gozbu prirediše, pa ih onako opijene umorom, vinom i snom isjekoše sjekirama, ko zvjerad, i sve u Trebišnjicu kao nečist nekakvu pobacaše! Pedeset godina kasnije, isti bedemi bjehu okićeni glavama najviđenijih Petrovića, sve braćom, sinovcima i stričevićima vladike Rada Tomova.
Kroz kameni grad na Popovo polje i pravo, sve po pitanju najboljim putevima i pješačkim prečicama – pravo u Dubrovnik!
Zašto se naš čovjek dade tako lako varati ? pitao se.
Miloš Lalatović: Tragični antiheroj zapadne kulture – Jan Kertis
A kad se primakoše Dubrovniku zanijemiše pred tvrđom i ljepotom grada.
Bože ti pomagaj, divili su se, koliko je trebalo majstora da izliju i podignu ovakav zid! E onako ću i ja, uz Božju pomoć, i naše selo, samo ako me zdravlje podrži. Obzidaću ga i utvrditi kad se vrnem, da nema niotkud cvrka i da u njega ništa niotkud neće nabasati: ni haramija, ni maija ni gurbet ni šuckor, ni divanija niti ikakva beštija.
Zdravo ti bio, pa ćemo utvrđivati selo i zidati kule i čardake, reče Jelica.
Sve nogu pred nogu, dokle priđoše moru i vaporu; žao mu bješe ostaviti sestru samu, pa nek je i među svojima, ali, eto, javljaće mu kako raste njegova nevjesta i dojavljivati novosti iz zavičaja.
Rastali su se pred mostom s koga se ulazilo na lađu i ništa joj ne ima darivati, te skide kapu i dade joj.
„Evo ti, dobra moja sestro… Evo ti moja kapa za uspomenu, i moli velikoga Sveca da se zdravo vratim kad se dočepam blaga…“
I sada u dobroj pameti pamti sve te bolne trenutke, iako je okolo velika varda i svađa svaki dan. Neki oće da mu skuvaju travu od utrobice, drugi da se nosi doktorima, a treći da se ide da preko Semolja i nađe Knjiga Pelagića, a još niko nije siguren je li Knjiga tamo, ili u Gornjoj Ljutoj, ili u Kosanici ili u Prekobrđu?… Bože veliki sačuvaj!
I sada u dobroj pameti pamti sve te bolne trenutke, iako je okolo velika varda
i svađa svaki dan. Neki oće da mu skuvaju travu od utrobice, drugi da se nosi doktorima, a treći da se ide da preko Semolja i nađe Knjiga Pelagića, a još niko nije siguren je li Knjiga tamo, ili u Gornjoj Ljutoj, ili u Kosanici ili u Prekobrđu?…
Bože veliki sačuvaj!
Pamtio je on i prvi dan kad je zakoračio na tle Obećane zemlje, u Navijorki, i kako je odatle otišo još deset dana do rudarske kolonije u Bjutu i prvi susret sa gazdom, gdje mu je na ulazu u rudnik sve kazano.
Kolica lopatu i pijuk otkupićeš, a toliko će ti gazda odbiti od prve plate.
Toliko su svi znali o Jovanu i njegovoj Americi i kao da je sve to stiglo mnogo prije njega, a sad se samo potvrdilo u ovome času dok se bori s dušom, dok se rođaci i susjedi ravnopravno se nadmeću za najpametniju odluku.
„Sve bih ja to odavno završio da mi nije ovije avetinja“, vajkaše se Jovanov rođak Radoje. „Još prije posta skanjivo sam se da odem u Uskoke, da donesem Knjigu, vidio sam je kod Šeškovića u panjegi, kad sam ono išo u Bare da donesem ubojni kamen, kad mi pokojni stric pade s cera. Taj kamen dizao je iz mrtvih. I onda umotrih u panjegi, pozno sam Knjigu Pelagića. Najduže je kod nas bila. Svi smo je gledali i listali. Sve su bolesti naše bile u njoj upisane i svak je znao koji je njegov list. Stariji su imali i po dva tri. Te ako ga vata zaštuk, ili zaduva, ili ne može curkom no kaplje, ili ako nijesu više za žene (a to je svaki krio) jer su odvajkada svi bili orni, hvaleći se jedan drugome kako su u svoj vakat mogli i zorili se tijem – pa kako sad da ne mogu i da takvu bruku priznaju?!..
Ko se osvrabo, ili ga je ubo kruškov trn, ili ga ugrizo pas – sve je u knjizi pisalo: i kako da se raspolovi graška pasulja i privije na ubod đe je probio zub!
Samo ko je vješt i ne smeće oka s njega, može opaziti da po jednom u toku dana otvori oči i pogledne čađave podnice na tavanici i crvotočne grede, sve je on to u mislima i željama po sto puta promijenio, a umjesto njih i stavio nove što se kao jablan žute; pa nove grede, da zamiriše mladi luč i da se oko ne može nagledati svih krasota i šara u borovini… Kad dovede Milicu, a okupi sve rođake i svojte, kumove, prijatelje i barjaktare… da se zaori pjesma i grane sunce!
No, kako su ispod njega izvukli bajun pun zelenih novčanica, od kojih je svakome srce moralo zaigrati ko list trepetljike, a ubaciti onaj njihov, isti takav, s takvim kaišima i stegama – to samo Gospod veliki zna! Tolika je zar moć opsene u tih prokletnika. Ili su ga uspavali mislima, ili otrovali nečesovim praškom, da je sve zaboravio, te mu neosjetno izvukli kuver, a ubacili drugi pun izrezanih novinskih proglasa, baš kako se i dolari slažu i pakuju. Ne htjede on ni te proglase – s crvenim plamenovima i uputstvima za levoruciju – baciti, no ih je danima pažljivio prebirao neće li se u onim snopovima barem jedna novčanica naći.
A u onim svežnjevima novčanica bilo je devet hiljada i sto trideset sedam dana, i on im je znao tačan broj, jer je računao i prestupne godine i pamtio svaki dan, otkako je na lučac, tek rođenoj đevojčici, ostavio deset perpera i time je vjerio, svakim danom zamišljajući koliko je porasla njegove vjerenica – jer već dvaneste godine poče dobijati glase o njenoj ljepoti. Mimo ikakva plana on ostade onamo punih dvadeset pet, a to je, računajući i one dane kad ga je sestra pješice ispratila sa Lastve do Dubrovnika, tačno 9 hiljada i sto trideset sedam dana – do momenta kad su otvorili kuver!
Slušao je on o nekvom lutajućem vitezu, o vitezu tužnoga lika, kome su ukrali konja dok je jahao. A slugi njegovome – magarca. I grohotom se smijao: kakav je to nesretnji vitez bio, kad su mu ukrali konja ispod sedla na kome je jahao! Zadrijemao vitez, objašnjavali su, a oni skinuli sedlo s jahačem i postavili na četiri kočića, a konja izvukli i odveli. Pa, veliš, to bio lutajući vitez?! Ha, pomagaj Gospode! Tako su i tebi bajun, viteže naš! Veća bruka no muka. Šta će kazati sinji kukavac!
Treće neđelje, natovarene na magaretu, stigoše stvari: ispod prevrnutih kolica, u antrešelju, pijuk i lopata, a sa strana u nečesovim vrećicama ostatalo. Magare je očito bilo vlasništvo sredovečnog pratioca, a s njima dođe i službeno lice, poput poštijera nekakvog, s posebnom tabljicom na kojoj je spisak.
Kolica laka i izlinjala, a u jednome uglu prodrta. Brzo zapaziše „cvirinu“, a guma omekšala. Džaba je i da nije: ovuda se ne mogu proćerati osim ledinkom tamo i ovamo, a nema ni trideset koraka. Lopata se smanjila i olakšala, došla ko kašika. Držalica se istanjila jednako ko i na pijuku, od Jovanovih dlanova. Naročito po sredini, a u ušima još jaka i kao zapekla srasla s metalom. „E, to mu se posrećilo i došlo“, progunđa neko. Spaziše i bakandže u kojima je kopao garbun svih godina. Neđelju dana kasnije još nešto od ličnih stvari, ali zaključiše da je taj tovar razrovašen i preturan. Falio je britvulin, a ni traga od levora! Nema ni ordena Suva-Rova – (tako je Jovan izgovarao ime tog ruskog vojskovođe) koji je njegov đed dobio kao oficijer dobrovoljac u ruskoj vojsci i od koga se nikad rastavljao nije. Nema ni britve!
Bolje što je nema, omače se nekome. Nešto prnja, ma samo one vethe!
(Odlomak iz rukopisa romana Ako Gospod naiđe ovuda)
Izvor: Nova Zora
